Neću kao moj dobri Mikele voditi brodski dnevnik (a bilo ga je divno čitati kada je pisao o Turskoj) ali par reči, pre malo šetnje uzmore moran van napisat'. Krenuli smo, moj prijatelj (hulja, ja također hulja - što bi reko Arsen) autom kroz Kroaciju odmorili u Padovi a onda išli kroz sela neta talijanska do Francije gde smo stali u Nici, zapravo jednom mestašcetu koje pripada Nici gde moj prijatelj (hulja) ima obaviti nekakvi posa' a ja razgledat azurne ulice.
Jedan mali hotelčić (znam, ne kaže se mali pa deminutiv zanjim al nekad se mora) terasa kovanoga gvožđa, zatim ulica i palme na terasama nizulicu a onda more, daleko od luke - vidim jedan manji brod i tek poneki pešak prođe, nema buke nema nigde ničega - sve se naime otvara sad, negde oko 12 - 13h, pa ja sedim za stolom, pijem kafu i čitam vesti iz zemlje, sveta i inostranstva - nema ništa da mi se sviđa. Osim sveta.
Ovde u mestu koje moj telefon zove F Bouygtel slobodno je, sinoć kad smo stigli bila sam prijatno iznenađena slikom ulice i kafea gde ljudi sede, pričaju, puše, radnje su uveče otvorene, restorani podrazumeva se i hotel uz more kao privatna kuća, gde gazdarica na objekat živiu jednoj velikoj sobi - biblioteka. Mislim na jednu razliku između ovog i nekih drugih mesta, gde nje Mediteran i gde se imaju poštovati stroga pravila koja 'oće da uplaše čoveka koji onda lepo ne oželi nigde da putuje. Mislim, razume se, na prvom mestu na opsesivnu zabrau pušenja a onda i na šatro luskusz koji se ogreda u ladnim hotelskim sobama, još ladnijim restoranima ili daleko bilo onim odvratim Mec Donalds fazonima, mislim na skupe pare za dosadne sate koje u, još uvek, slobodnu do sumanutosti Srbiju dovode svet za Zapada da se prvodi kao Jugosloveni svojevremeno u Čehoslovačkoj, kao Nemci na Tajlandu gde sve ože, sve je dozvoljeno i sve jeftino.
Onda mislim na slobodu da te gazdarica na hotel pozove u taj svoj stan, da ideš niz ulicu a malo crnpurasti Francuzi (neko bi rek'o Arapi ili Crnci, na prvi pogled) sede u punim kafeima i vidiš da su meštani, da žive, da se vozikaju nekim motorićima i krše sva pravila koje saobraćaj nalaže. Onda giros, ovde ga zovu kebab, i u redu čekaju kurve, gospoda s kravatama, momci i devojke finoizgledajućih fizionomija, neki mrtvi drogirani valjda uličari - uredno u redu, svi zajedno, jer je tam (kaže gazarica na hotel - vika se Eden, ako nekoga nanese put) najbolja hrana u komšiluku.
Šta hoću da kažem? Sloboda je na rubovima (a neću a pričam nedobrodošlu i indktrinirajuću priču o tome kako je EZ kao i pola sveta sranje jedno nepevano) koorporacije. Tamo gde nije koorporacija ili barem tamo gde su joj najudaljenije "pokrajine", na granici. Kad kažem granica mislim na egzistenciju, mislim na novac. Da bi bio slobodan na ovom svetu i od ovog sveta moraš ga imati puno ili ga nemati uopšte. Oda za tebe (pojednostavljeno) ne važe zabrane pušenja ni ostali rigidni zakoni. Možda čak nikakvi, ali to je tamna strana medalje zvane sloboda.
Moraš biti gospodin koji živi u kartonskoj kutiji mrtav pija ili drogran ko zmaj, moraš biti onaj što je aprkirao jahtu tamo gde je parkiranje brodova zabranjen, moraš biti van okvira normalnosti koja od ljudi čini robove, od ljudi koji su zaposleni po raznim preduzećima, koji se boje, koji dobijaju otkaz, koji žure na posao, vezuju pojas u autu, vezuju pojas u životu, kupuju idiotske vitaminske tablete za skupe pare, plaše se smrti, plaše se starenja (onda više nisu tržišna roba, ko će radnika s borama, sede kose, onog koji se ne boji smrti jer je shvatio da nema tog napornog rada i nema tolike poslušnosti koja bi ga spasila tog čuda na koje je osuđen svaki živi stvor), plaše se i života jer je problematičan i svašta ti se nudi kao izbor a stranputice su na svakom koraku. Sloboda je, dakle, kada nisi u toj mašini a svet opstaje na ljudima iz mašine, trgovci na njima zarađuju a onda im to isto sranje prodaju; sloboda je na tim rubovima, bilo da ste izbačeni iz mašine ili nikad u nju primljeni, bilo da ste prebogati da bi vas nekakva mašina zanimala, osim kao tržište radne snage i nesrećnih kupaca vašeg sranja.
Ovo lepo mesto je slobodno jer se tu sreću te dve krajnosti, lica kao da su izašla iz remek dela "Mržnja" i ljudi koji izlaze iz automobila od par stotina hiljada evra, pa čekaju ispred istog đavola da kupe giros (koji se zove kebab) ili neku drugu glupost što se jede na ulici. Slobodni su oni na ulici, i slobodni su oni što sede iza zatvorenih vrata - prvi do Boga, kojima bi samo Bog moga da zabrani pušenje.
P. S.
Ovo nije oda dozvoljenom pušenju (pušenje shvatiti kao paradigmu)
P. P. S.
Ovo nije pamflet protiv EZ (nego vam se to samo čini)
EDIT:
pardon, ovo jeste pamlet protiv EZ, samo je malo upitan (za zlonamerne - licemeran) jer ga pišem iz Nice.
slike dajem na uvid malo posle, sad me mrzi da se majem s to prebacivanje, a i treba ić vanka
sloboda je u ilegali ako već niste "iza zatvorenih vrata"