Pokusavam da ne pisem blogove o dnevno-politickim stvarima, ali ovoga puta cu morati da prekrsim "pravilo". Takodje, vec je svako ko je imao sta da kaze o tome ponesto i rekao, pa ima smisla postaviti pitanje zasto ovo pisem. Ali svejedno...
Naime, podigla se kao sto znamo ovih dana, kuka, motika, i peticija da odbrani naseg vrlog Voju K. od celjusti strane inkvizicije u domacoj odori, da nikako, ni slucajno da ne ide da svedoci, niti da kaze bilo sta o tamo nekoj politickoj pozadini jedne pobune, i mozda jednog atentata. Sta ima tu da se dira covek koji danas jedini (kod nas je uvek samo jedan jedini onaj "pravi" u posmatranoj jedinici vremena) stoji na braniku Srbije (i srpstva) od globalnog bauka svega i svacega, i cija su ramena toliko siroka da ne samo drzi sudbinu celog naroda na njima, vec i da pokriva sve beneficirane rabote potpisnika peticije. Dupla bruka, da se dira takav kapacitet, a kapacitete smo kroz istoriju samo gubili u miru, cak i kad smo pokojeg uspeli da izvajamo u ratu...
Mislim, u cemu je problem? Covek je pozvan na sud (a jos konkretno i nije), ako/kad stigne poziv, treba da se odazove. Koliko se secam veliki je pobornik legalnosti, vladavine zakona i prava, protivnik svake vrste nasilja, i stvarno nije nasilje da ode lepo jedno prepodne (mozda dva?) u sudnicu, odgovori na par pitanja, isprica svoju verziju, svoje vidjenje dogadjaja, ali pod zakletvom, i lepo posle da se vrati kuci, na rucak, pa da nastavi sa naucnim i politickim radom, i konstantnom brigom i sumornoscu za drzavom i narodom.
Ali ne, umesto toga, pocelo je skicanje, dranje i otimanje, kao prase pred klanje, sto sam gledao dva, tri puta, i malo je receno da mi je bilo muka. Instinkt je to. Kada se priblizi bilo kakav crunch time (kao u slucaju Voje K.) odbaci se sve, i onda adrenalin ili neka druga bio-hemija preuzme kontrolu jer pescani sat samo sto nije iscureo.
Ali, ni to nista ne znaci. Kada se ovde digla i kuka, i motika, i peticija, a i demonstracije, jednostavno je moralo do toga da dodje da se istrazi, ispita i uloga i nacin razmisljanja u periodu pred, do, oko, i nakon odluke da se Britanija pridruzi Americi u invaziji Iraka. "Britanci su americki privezak" je jedno vrlo lepo, komforno, i nadasve zadovoljavajuce objasnjenje za one sa slabijom zeljom za uposljavanjem sopstvenih i tudjih mozdanih vijuga, ali ima i vise nego dovoljno onih (i protivnika i pristalica konkretne donete odluke za Irak) koji bi stvarno hteli da bolje razumeju zasto i kako je do toga doslo.Validan je pokusaj da se saznaju cinjenice u obimu u kome je to realno moguce, a to je uvek mnogo vise od ponavljanja u slepom bunilu da se ne zna nista, da se sve zna, ili da je sve laz ili zavera. Da ne davim mnogo, u skladu sa tim, nas bivsi premijer Blair, je izlazio i davao iskaze pod zakletvom vise puta povodom ovoga. Niti je Blair bio "razotkriven" kao neka sotona, niti je ubedio bilo koga da mu je na srcu (i pameti) bila samo dobrobit irackog naroda, ali je iskaz dao. Nije mu ni na kraj pameti bilo da sebe licno izjednacava sa nacionalnim interesima. Pod okriljem funkcije koju je obavljao je uradio stvari koje upravo zato jer jesu bile kontroverzne (najblaze receno) o njima je morao dati dodatna pojasnjenja (jos blaze receno).
Sad, da se ne pomisli da ja stavljam znak jednakosti izmedju Voje K i Tonija B, ali Voja K. bi morao da se odazove pozivu upravo iz razloga ako postuje Srbiju kao svoju zemlju i drzavu i ako stvarno zeli da ona postane, ostane, ili povrati ponovo svoju demokratsku sustinu. U suprotnom, a on suprotno cini i u tome mu pomazu ili ga tako guraju potpisnici peticije, on direktno ponizava, nipodastava, negira srpsku drzavu pripisujuci joj da se prema njemu ponasa kao birokratija prema Jozefu K u Kafkinom Procesu. Voja K (i peticionasi) na jedan perverzan, ali logican nacin i zeli da je Srbija kao "Proces", jer ima nadu (verovatno i zebnju, strepnju, i ostala treperenja) da ce se vratiti na vlast, a onda mu demokratska drzava u stvari ne treba. Treba mu samo kobajagi, i to kad nije vlastan, a kad jeste, onda je smetnja i njemu i njegovim peticionaskim pozadincima. A rulja u pozadini kao svaka rulja, izgura napred najnaivnijeg, kojim je lako manipulisati, ali koji je uvek i najslabija karika, pa je strah od njegovog "slamanja" uvek i veliki. Ergo, peticija.
U sustini cela prica se svodi na sledece pitanje: da li je prihvatljivije insistiranjem iskljucivo na zatecenim demokratskim stanjem odrzavati despotiju, ili se koristiti ponekad i polu-demokratskim sredstvima u borbi za pravu demokratiju. Naravno, odmah se namece recenica da bilo sta izboreno nedemokratskim sredstvima nece biti sustinski demokratsko. Postoje primeri za oba slucaja.To je put koji se ne prelazi jednim korakom i koji nijedna zemlja na svetu nije u potpunosti presla. U svakoj drzavi postoji milion primera koji ce "opravdavati", ali i zahtevati i jedan i drugi pristup. Istina je negde na sredini da je to jedan proces koji traje. Ni svako liberalno tumacenje propisa nije samo puki makijavelisticki ili licno interesni cin, a ni svako rigidno insistiranje na vec postojecoj proceduri nije samo maska za odrzavanje statusa quo. U balansu proces funkcionise, uglavnom...
Na kraju, naseg bivseg premijera Blaira su pre nekoliko godina (jos je bio na funkciji) vodili u sud da svedoci u procesu oko kupoprodaje neke obicne kuce, pa je tu bilo pitanje nekih pronevera. Nije bio licno umesan, koliko se secam, ali je bio neophodan kao svedok. To sto neko jeste ili je bio premijer ne samo da ga ne stavlja izvan zakona, nego ga i ne dize ni na kakav pijedestal besmrtnika ili nedodirljivih. Pristojnost, uredjenost, sustina i prosperitet Srbije ne zavisi od velikih, urlajucih reci tipa Ustav, Kosovo, Istorija, Pravda, Narod, Nacionalni Interes, Tradicija, vec od toga sta milioni ljudi svakodnevno cine u svojim zivotima i od svojih zivota. Voja K (i peticionasi) da makar minimalno voli svoju zemlju, pojavio bi se na sudu momentalno. Ali u tome u stvari i jeste ceo problem...