Gost autor

Ti će mi kažeš!

Bojan Budimac RSS / 30.03.2011. u 07:57

Gost koga (više) ne treba posebno predstavljati, Stjepan Mimica.

bizon1.13023.jpg


’Ajmo ilustrativno:

Pokvario vam se auto. Majstor, jedini u gradu koji ume da ga popravi, kaže„ ok, koštaće toliko i toliko“. Vi se složite, ali već u narednom trenu potežete mobilni i pozivate u pomoć nekolicinu drugara. Svakome od njih isplaćujete sumu koju je je tražio majstor, i oni se, tu pred radionicom, smesta bacaju na posao. Majstor vas gleda, ne može da veruje, dovikuje da je motor pozadi, a vi se pravite da ga ne čujete, s drugarima predano poslujete po gepeku. Popravljate... Već se smračuje,.. Majstor, zabavljen svojim poslom, tek povremeno pogledava ka vašoj ekipi, dobacuje po koji savet, ali vi ga ponosito ignorišete.. Onda se iznervirate i u majstorov džep besno turate pozamašnu svotu, samo da gnjavator začuti, samo da prestane da vas ometa.

Oprostite, jeste li vi retard? O, nikako! Veoma ste obrazovani i lepo vaspitani, ali imate neke svoje principe, može vam se da ih imate, eto, ne dopada vam se majstor, nije simpatičan ni vašim drugarima, zove se kako ne treba, nećete s njim i njegovim savetima da imate ništa...

Da li je priča izmišljena, da nije Monti Pajton u pokušaju? O nikako! Upravo to se (upravo sada i upravo ovde), zaista dešava. Istina, auto je u stvarnosti jedna specifična knjiga, vi ste dr. Slobodan G. Marković, urednik ste u Zavodu za udžbenike i želite da napravite takvu knjigu, a Majstor - jedini čovek u Srbiji koji zna kako se takva knjiga može napraviti .

Rečena knjiga je leksikon društvene elite – srpski Who is Who, a Čovek Koji jedini Zna (u daljem tekstu ČKZ ) nije ovde jedini ČKZ zato što je ovde najpametniji, o, ni blizu, već naprosto zato što u tom poslu ovde jedini ima iskustva - već je iznedrio tri izdanja te iste knjige, svako naredno činio je kompletnijim i koncepcijski čistijim od prethodnog, a već trećim izdanjem, obezbedio je toj publikaciji pun legitimitet, takoreći status neupitne činjenice.

Taj golemi posao završavao je u 16 potkrovljastih kvadrata, na jednoj 286-ici, sa dve studentkinje i jednim srednjoškolcem, ali uz neophodnu meru uredne (ne velike nego uredne) pameti, etičnosti, finansijske i svake druge nezavisnosti, političke neostrašćenosti, marketinške suptilnosti... Za svako od izdanja trebalo mu je približno po godinu dana rintanja.

Vi ste, medjutim, u taj isti posao (koji ste učinili državnim, pa dakle i jalovim), krenuli pre pune dve godine, a kraj mu se, i pored moćne logistike, još ni ne nazire. Ako ga ikada bude, biće to sramni kraj, smandrljaćete, jer nikako ne može biti drugačije, nekakvu luksuzno opremnjenu, ali suštinski „daj šta daš“ kupusaru, kojoj će neizbežno slediti opšti podsmeh, a bogme i brojne tužbe prevarenih gradjana.

A krenuli ste u s puno entuzijazma, neograničenom količinom Zavodovog, (znači državnog) novca i glomaznim timom dobro plaćenih saradnika, od kojih ni jedan jedini, o tom vanredno delikatnom, istovremeno i kabastom i pipavom poslu, ne zna baš ništa. Sa svoje strane, uložili ste ogromnu dozu samouverenosti, debelo neosnovane, jer ni vi (koji ste za potrebe ovog teksta Slobodan G. Marković, ugledni istoričar i čest gost Olje Bečković) o svemu tome ne znate bukvalno ništa..

Početkom juna 2009, knjigu ste na konferenciji za štampu pompezno najavili za kraj iste te godine., mada vas je ČKZ, poučen iskustvom, upozoravao da je to apsolutno nemoguće, i da će iz toga neizostavno izaći neka bruka. Upozoravao vas je zapravo da je apsolutno nemoguće da taj posao valjano završite, ne do kraja te, već ni do kraja bilo koje od narednih godina.

Jer, u podeljenoj Srbiji, Who is Who institucija je moguća isključivo kao vanstranačka i nezavisna, dakle kao meta institucija, neobjašnjiva i nedohvatna, znači upravo onakva kakvom ju je učinio ČKZ. Sa njegovom redakcijom rado su saradjivali svi, i Vlast i Opozicija, jer je o svojoj (svakako nepristojnoj) nezavisnosti snažno čutao i dozvoljavao da svako učitava ono što mu je tu izgledalo najlogičnije. Potom je taj Leksikon za velike novce nesebično prodavao i jednima i drugima.

Sa Zavodom, medjutim, jer je svima poznato da ga „drži“ G17 plus, mnogi ne žele da saradjuju, odnosno nisu baš raspoloženi da autorizovanim podacima (bez kojih je taj leksikon nemoguć), popunjavaju vaše nestrućno koncipirane i nepopunjive popunjalke. A Who is Who je besmislen ako ne obuhvata ceo spektar.

Od samoga starta krenuli ste kako ne treba, iz popravljivih grešaka hrlili u nepopravljive greške, a ČKZ vam je potanko i strpljivo razlagao zašto su vam potezi pogrešni, i do kakvih sve katastrofalnih posledica naprosto moraju dovesti. Znao je šta priča, jer je neke od tih grešaka i sam u početku pravio, i u živom mu je sećanju golemi trud s kojim je kasnije morao da ih ispravlja. Pomoć vam je nudio već sasvim besplatno i anonimno, jer mnogi su sa celom tom blamažom refleksno povezivali njega, pa mu je bilo stalo da se Projekat bar malo upristoji..

Na sve ovo, vi ste odgovarali ponositim (ti će mi kažeš) ignorisanjem. Ni najsitniji savet niste prihvaćali. U maloumnom i skaredno nepismenom cirkularu kojim ste se odabranim gradjanima obraćali s molbom da popune rečene nepopunjive popunjalke, niste pristali da izmenite ni slovce. Pravdali ste se da to pismo niste ni pisali vi, nego izvesna gospodja iz Zavoda, ali vi ste glavni urednik Leksikona, pa je to pismo, bez obzira ko ga je sastavljao, zapravo vaše pismo..

U tom dopisu, svima ste kliktavo poručili, i još uvek poručujete, da će "OVAJ PODUHVAT POSTATI TRADICIONALAN".

Ako zanemarimo da nije pristojno sopstveni (pretežno admnistrativni) posao proglašavati poduhvatom, pogotovo ne unapred, ostaće žalosna činjenicu da ni jedan poduhvat ne moze postati tradicionalan, jer čim postane tradicionalan, gle, više nije poduhvat.

No to i nije mnogo bitno (uklapa se u sveopšte lupetanje), bitno je da je ta bedastoća, koja više ne može proći ni u Mrduši Donjoj, paradigmatična za ovdašnji shizoidni odnos prema tradiciji. Za tradicijom se čezne - tradicija se zatire, tadicija kao projekcija budućnosti - amnezija kompenzovana vidovnjaštvom..

Kao direktor sva tri dosadašnja izdanja leksikona „Ko je ko u Srbiji“, ČKZ vam je predlagao da vaš leksikon bude nešto kao četvrto izdanje njegovog leksikona, tu žuđenu tradiciju nudio vam je dakle na tanjiru, a vi ste sve učinli da je zatrete, i to u ime neke izmaštane buduće tradicije.

U tom cilju ste - šta košta da košta - odbacili kontinuitet sa već utemeljenim, pa i u folklor zakucanim brendom (“Ko je ko u Srbiji”), i smislili novi vickasti naslov („Srpski Who is Who“), ni malo ne mareći za činjenicu da je takva knjiga izdavački McDonalds, ali i prilično važna nacionalna institucija, koja se posvuda neizostavno zove „Ko je ko u toj i toj državi“.

Usput ste, odbijajući mogućnost bilo kakve saradnje sa redakcijom ČKZ-a, odbacili sve što vam je mirisalo na kontinuitet, a što je moglo u znatnoj meri da vam pojednostavi i pojeftini posao. Verovatno je neko moćan vrisnuo “”ČKZ ni pod razno", pa su pregovori o saradnji kao nožem presečeni. Tek onako ste, jer vama (ili nekome gore) ČKZ nije simpatičan, odbacili godinama taloženo iskustvo i razrađeni know how, kolosalnu bazu podataka i podršku Uređivačkog odbora od kojeg u Srbiji nikada nije bilo jačeg (i posle dve smradne decenije, u impresumu ni jednog jedinog kompromitovanog imena).

Do te mere vam je bilo stalo da realnu srpsku Who is Who tradiciju zatrete, da vam ništa nije bilo preskupo. ČKZ-u ste čak pošteno i žestoko platili da do kraja 2010. ne krene u svoje četvrto izdanje. Sklopili ste s njime ugovor, jedinstven u istoriji ugovora, jer je jedina ČKZ-ova ugovorna obaveza bila da čini ono što je oduvek želeo da čini, a to je da ne čini ništa, i da za to ne-činjenje ničeg, dobije nešto.

Razumnjivo, cela ta priča prilično vas je frustrirala, pa ste par meseci oklevali sa isplatom, tako da je ČKZ morao da izblefira start u svoje četvrto izdanje, ne bi li došao do svog, poštenim neradom zaradjenog novca. Dobro ste znali, da je on krenuo u posao, vi biste bili blokirani - ne biste više mogli da muzete novac od kojeg sebi i svojim drugarima već dve godine isplaćujete veličanstvene honorare.

Državnim parama kupili ste od ČKZ-a vreme da se državnim parama nesmetano poigrate produkcije, čiju suštinu, sudeći po onome što ste u pomenutom cirkularu napisali, ni ne naslučujete: Jer u nastavku, kažete i ovo:

“Ukoliko Vam je, kao i nama, čast da se Vaša biografija nađe u ovoj publikaciji…”

Šta reći. Očito je da ste leksikon društvene elite shvatili kao spomenar neke školske drugarice, u koji se, ako vam je volja upišete, ako vam nije volja ne upišete. Sem toga, kakve sve to veze ima s čašćavanjem, i to obostranim? Kakvo vam je to bestidno i tugaljivo udvorištvo?! Imate li vi ikakvu predstavu o tome kakvim ste poslom namerili da se bavite?

A u jednom od uputstava za popunjavanje upitnika, napisali ste sledeće: “Iako broj slovnih mesta nije ograničen, podatke unesete u obimu i na način na koji želite da ostanu zabeleženi u Leksikonu.”

Treba li se upuštati u razmatranje meta-logičke akrobacije “iako A, ipak A” (tzv. “neosnovano iako”)? Ma kakvi! Sve postaje nevažno pred ustravljujućom vizijom leksikona koji će iznedriti ta ista neuredna misao koja je iznedrila i to pismo.

Jer, publikacija u kojoj će, ako ikada izađe, svako imati pravo da se razbaškari na onoliko slovnih mesta na koliko mu se ćefne ("u obimu koji želite"), nema šanse da stane u manje od stotinak tomova. Rešenje je, dabome, u skraćivanju odrednica, no to bi, da prostite, bila prevara, pa su moguće i brojne tužbe..

Još više uznemirava vizija knjige u kojoj će podaci biti prezentovani onako kako se to zastupljenim ličnostima sviđa ("na način na koji želite"). Hoće li u tom globalnom spomenaru biti ikakvog sistema i leksikografske doslednosti, čvrste strukturiranosti i uniformnosti, a sve u svrhu upotrebljivosti, preglednosti, usporedivosti? Ili za ove temeljne principe leksikgrafskog zanata, nikada niste čuli? Ili ste pak čuli, ama ih snažno prezirete? I da li ćete u knjigu servilno pripuštati svu onu silu istorijskih prezenta, aorista i romasiranih ego tripova kojima je zatrpavana ČKZ-ova redakcija, a koje su njegovi saradnici s mukom razgrtali ne bi li kako iščačkali poneki relevantni podatak??

Ima tu jos koješta, no nije vredno dalje smaračine, mada ste na taj, već beznadno zaglavljeni posao, stračili gomilu novca, srećom, ne svog..

A ne bi se ni ovo našlo na blogu, bilo bi nekako etički musavo, da vam ova ista zakeranja ČKZ nije uputio još pre dve godine, i da ste ga bar delimično poslušali.

Ali zašto je sve ovo važno?

Pa, kako da kažem, uopšte ne bi bilo važno da ste u svoj “tradicionlni poduhvat“ uložili bilo šta svoje. Kao što je, naprimer, uvek činio ČKZ (sve iz vlastitog, a bogme i u vlastiti džep). Onda biste i vi malko pripazili šta radite, angažovali biste nekog stručnog i elementarno pismenog, strepeli da li ćete uspeti da stvar izgurate na vreme.... Ali ne, vi ste spokojni. Taj vaš Who is Who luzeraj posrednoo ćemo plaćati svi.

 

Atačmenti



Komentari (102)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

freehand freehand 21:11 31.03.2011

Re: LINAK

Pa ja sam priču o tvom upitniku prebacio na PP, a ti si je vratio na blog, odgovarajući mi javno na pritanja upućena PP-om
Nemoj reći da se tvoj odgovor:
Eh, st.jepane, kako bih ti to rekao a da ti sampoštovanje ostane čitavo... Najbolje da prećutim.

Odogvor je bio pre nego što sam pročitao pp.
Ali da ne davimo.
Svakako nema nikakve veze.
Ako se odlučin za taj naslov, koštaće me previše.
Čuo sam ga dosad nekoliko stotina puta, pa ću dakle svakome morati da platim.

I tako ode i poslednja iluzija u originalnosti. Heh...
st.jepan st.jepan 21:16 31.03.2011

Re: LINAK

Ali da ne davimo.
Svakako nema nikakve veze

Ok, nesporazum.
I ja kažem, nema veze, biva.
Pičimo se na nekom drugom blogu.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana