Razmišljam trenutno o filmu ‘Bliski susreti treće vrste', iako ne znam otkud baš on u ovom satu i u mojoj glavi, i ne mogu da ne uočim kako smo svi mi neizmerno glupi u svom odrastanju. I time ne mislim na odrastanje od detinjstva do groba, nego na infantilnost celokupne vrste. Kad se ono Richard Dreifus premišljao da li da krene u nepoznato, ali zaista nepoznato, nema mu kraja, hladno je i crno, ili ostane na tvrdoj neprijatnoj zemljici na kojoj ima i vazduha i vode i sunca i smeha a nasla se i obligatorna ženska uloga i u njoj žena dvesta puta lepša i bolja od njega koja ga voli i uz nju dovoljno obaveza da jednog pristojnog čoveka prikuju za tlo - i ja sam sebe pitala: da li bih? Bih, bih, kako da ne! Šta može da te drži na tvrdoj neprijatnoj zemljici na kojoj ima svega, iako mi sa nenapisanim ulogama nismo najčešće tako fotogenični. Ostaviti sve i krenuti put nepoznatog. Apsolutno, a ako nam ne uspe, ili ne možemo više da čekamo na susrete n-te vrste, mi krenemo u nepoznato pešački, po periferiji planete. Važno je kretati se, je moj moto, dok ne stigne bolji prevoz.
I pitam se večeras kako je moguće da se onako zaslepljena mega-voltnim efektima iz tog vremena nisam zapitala, a nisu izgleda ni drugi, zašto bi ta napredna bića neuhranjenog izgleda prelazila pola vasione do ove naše tvrde zemljice. Što su možda objasnili u filmu, ne pamtim, ali nisu mogli stvarno da objasne, jer u takvom jednom pokušaju bi mogli da slede samo dva obrasca: da su vanzemaljci vrlo slični nama, što nikako ne valja, ili da su mnogo, ali zaista mnogo bolji od nas, što mi u svakom pokušaju razmažemo u nešto sladunjavo, i kad to muškarci rade od cele stvari se napravi žešća mitologija koju svi iskijavamo vekovima posle, a kad su žene iza scenarija, onda je to sentimentalna limunada. Dakle, ostaje neobjašnjeno zašto bi neko prelazio Svemir sve i da je energija jeftina i ne putuje se milion godina. Pa ako je i prešao - dođe, vidi, i ode? Niko ne postavlja pitanja, a ljudi upleteni u projekat su napravili milione. Ima i onih koji i dalje uporno gledaju u nebo.
Razmišljam dalje kako bih, u neobičnom i malo verovatnom slučaju da intervjuišem neku važnu facu iz NASA-e započela pitanjem:
„Zašto mi pokušavamo da uspostavimo kontakt sa vanzemaljskim životom?"
Mr. Reponsible bi rekao nešto uzvišeno.
„Ali zar ne mislite da izazivamo đavola?" nastavila bih ja.
„Nipošto!" tvrdio bi Mr. R, znajući dobro da đavola osim ljudi nema, sa snishodljivim osmehom čoveka koji se susretao sa tako nerazvijenim umovima i ranije.
„Ali čujte, pre jedva 40 godina je segregacija u dobrom delu Vaše zemlje određivala da crni ljudi ne mogu uz bele, jer su niža rasa, nedostojna istog WC-a, a ovamo bi hteli da se družite sa vanzemaljcima? Kao sa jednakim, pretpostavljam, ili možda imate neku mračnu ideju na umu?" začkiljila bih ja podozrivo u Mr. Odgovornog za Planiranje Naše Zajedničke Budućnosti.
„Budi-Bog-s-nama, Ms. K., o čemu Vi pričate?" stigao bi zblanuti odgovor.
„Pa o tome, Mr. R, da ako su vanzemaljci samo upola slični nama, mislim da bi vredelo okrenuti kormilo i zaploviti planetu u suprotnom smeru. A ako nam nisu slični, onda smo tek nastradali. I uopšte, rekla bih da je cela stvar krajnje nepromišljena. Kao hobi za radio amatere - da, što da ne, ali Vi trošite kao da već imamo kolonije na bar deset planeta, odnosno, neki imaju neki nemaju," tu bi on otvorio usta da me prekine, ali bih ja podigla ruku i dala mu do znanja da imam pitanje na koje vredi čekati „i zamislite da se tako nešto stvarno desi, i prvi i drugi i treći susret, i iz svemirskog taksija izađe gomila nečijih tinejdžera, koji su i naduvani petsto puta pametniji od svih nas, i prvo svima stave do znanja kakve smo budale, jer to je verovatno univerzalna stvar da su tinejdžeri svuda nevaspitani, a potom uzmu stvari u svoje ruke ili pipke, i između ostalog i Vama posao, i dovedu nas u red. Hoću da kažem, zamislite da nam se pojavi banda vanzemaljaca i promeni svet? Niste sa time računali, zar ne? Vi kad šaljete sličice i postere po Galaksiji računate da će nas ti Svemirci tretirati kao dar Božiji - samo smo im mi trebali, sa našim simfonijama i lepim predelima - tj. računate da ćemo ih pre ili kasnije prevariti, naivčine iz neke svemirske zabiti, i vi mudro zabacujete udicu i mamac, pa ko se upeca?"