Milan Nikolić
Šta nam 6.april danas znači? Još jedan datum iz (kontroverznih) udžbenika istorije čije je značenje zamagaljeno stranačkim i ideološkim relativizacijama u decenijama koje su dolazile. Činjenica da je fašizam pojam oko kojeg se već u trećoj sekundi diskusije nepomirljivo delimo, ukazuje na društvo bez vrednosti. Društvo kojim se niko nije bavio oslobođen ličnih interesa. Odnos prema fašizmu bi trebalo da stane u jednu prostu rečenicu. Kod nas ona uvek trpi proširenje. Uvek postoji neko - ali. I odmah zatim sledi licitiranje primerima, brojkama, istorijskim i pseudoistorijskim podacima. Logika takvih izlaganja u nekom trenutku uvek dovede do posezanja za zločinima drugih. Čak i kada su ti zločini nesporni, mogu li biti izostavljeni kada se govori o tom "prostačkom šljamu" kako je veliki Tomas Man, nemački pisac, govorio o nacistima. Čemu služe komparacije? U njima uvek postoji zrno relativizacije.
S druge strane, smemo li misliti o fašizmu ukoliko se prema njemu određujemo na osnovu njegovih današnjih branitelja u našem društvu, čak i jurišnika, među kojima nažalost verovatno ima i profitera i neinteligentnih dokonih ličnosti bez biografije koji pokušavaju negde da se udenu? Da li i o sebi nešto govorimo ukoliko dopustimo zamenu teza, ukoliko damo na volju simpatijama i antipatijama da zamagle, da otrcaju, da svedu fašizam na status još jedne silovane reči? Možemo li misliti fašizam bez konotacija, bez antikomunističke histerije na kojoj su (politički) rođeni mnogi i uprkos tome što su iza sebe ostavili ništa, traju i danas? A da pritom onog koji u tome uspe, koje od toga oslobođen, ne proglasimo za zaljubljenika u komunizam, i ne krenemo sa čaprkanjem po njegovoj biografiji i rodoslovu u nameri da ustanovimo da je baš njegov tata bio komesar ili predani službenik koji je beležio iz nekog grma koji komšija slavi slavu i pušta popa u kuću.
Možemo li sami za sebe da ga prepoznamo i osudimo? U svojoj sobi, u svojoj glavi, svojim rečima, bez povezivanja sa ovom i onom strankom, crkvom, pokretom, stavom partijskog glavešine čije ime zaokružujemo na nekom listiću...Ne želim da pominjem ono što lično smatram primerom jer uvek postoji opasnost od licitiranja i relativizacije. Od optužbe, od kontrapirimera. I? Kad lavina krene, značenje fašizma kao takvog se obezvređuje. Gotovo bez ikakve svesti o tome koliko nam je konsenzus o antifašizmz neophodan ukoliko mislimo bilo gde, za početak ka stvaranju zdravog društva, društva ljudi koji su sposobni da se otrgnu manipulacijama i da stanu nasuprot njima.
Imamo li dostojanstva da osudimo takve izgrede na svim meridijanima, u svakoj vojsci, na svakoj strani sveta, u svakoj partiji, organizaciji, bez tog ali? Ili ću kao i uvek biti optužen za idealizam?