Jutro... neka planinčuga... neki proplanak... ne mrdamo već danima odavde... izgleda da su nas opkolili... dobro jutro... đavola je dobro... ima li ko cigara... daj jednu... jebi ga, zadnja ti je... ma neću, aj'd na deljaka... partizanski, ha... ha... gde su ovi, šta kaže straža... jel' mrdaju... uuu al' prija ova pljuga... prljav si ko svinja... iscepan... tu su,a... važno je da ne mrdaju ka nama... možda hoće da nas iznure... ne mogu da... jesi l’ ti beše ono oženjen... a jes' rekao si mi... jebi ga, ništa nam se ne dešava, pa nemam šta ni da pričam sa vama... neću, hvala... ma nisam gladan... ko da bude gladan... ako jedem, moram i da kenjam...jes' pa da me uhvate na sranju... šta, već je red na mene... ajde momci, idem da vas čuvam...
Jutro je. Neka planina, neko bezimeno brdo. Vrebamo ih odozdo. Opkolili smo ih sa svih strana. Jedino mogu da beže na vrh, pa na nebo. Štedimo municiju. Sto posto će probati da probiju obruč. Samo da ne krenu na našu stranu. Srce mi već danima lupa. Imam utisak da će mi se glava raspasti. Ovi moji su se žestoko naložili. Najebali su. Samo čudo može da ih spase. Sve mi se skorilo u nosu, sav sam se skorio. Daj samo da izađem živ odavde. Četnici, ustaše, Švabe, partizani, Ruje, Englezi u bermudama, Napoleon sa uvučenom rukom, Vijetnam, Liban, Zulu war, majmuni, majmuni, Indijanci, da Indijanci viču, deru se, klikću. Ko da veruje istoriji? Evo nameštaju minobacače. Sad ćemo da ih rokamo, a onda juriš. Sranje. Znao sam. Nadao sam se da će to uraditi oni s druge strane brda. Uvek mi moramo... Bar svi oni gore da izginu. Ne mogu više da gledam mučenje. Jebi ga bar pucaš, pa ako neko zagine, zagine. Ko zna da l' sam uopšte nekog ubio. Možda sam sve promašio. Daj Bože. Bolje je ovako kad ne znam. Bolje.
Majko moja kako trese... ko izmisli te minobacače... SVI U ROVOVE... zakopali smo se mi davno... baš rokaju... svi ćemo da izginemo... ajde, gde su naši... možda čuju ovo... ma ko da čuje... ovih ima ko govana... pucaj... pucaj some... ma koji će ti đavo municija kad pogineš... mila majčice, evo ih... dolaze... jooj... sve ide tako brzo...AAAAAAAA... GLAVA, GLAVA... jebem ti... krv... gotovo je... zeleno... plavo... oblaci... brzi su... zašto Sunce... daj ga još malo, molim te... nešto toplo... neko telo... zraci... ne mogu da ih uhvatim... lepo... a ruke, ruke su prljave... pošteno prljave... ŠTO IH NE OPEREŠ... preo sam ih, mama... MA VIDI KAKVE SU TI... prao sam ih, prao sam ih... zar mi ne veruješ... prao sam ih... prao sam ih...
Majko moja, razneseni su. Leševi na sve strane. Svi su izginuli. Bolje za njih. Bolje. Bolje da se nisu ni rodili. Bolje da se svi mi nismo rodili. Ko da živi posle ovoga? Vidi ovog, fali mu pola glave. Ma neću da gledam. Što me niko nije ranio, onako, samo malo?! Kako sad mogu da jedu ovde? Zamišljam sahranu, masovnu. Svi koji treba da se sahrane toga dana leže razbacani po nekoj parceli i onda rodbina i prijatelji krkaju. Suze. Ljudi plaču samo kad to jako žele. Opet to srce. Kao da imam doboš u glavi, a bas bubanj u vratu. Tum-ta, tum-ta, tum-ta. Ritam. Samo da ne poludim. Valjda, ako mislim na to da ne poludim... Ma, ja ću to poslednji saznati. Kafa? Može. Gledaj onog idiota. Skida mu sat. Kojoti, imaju pege, ne, šakali, lešinari, senke od krila, oreol oko njega, zlo, hijene, hijene koje se smeju, hi, hi, hi, hi, hijena ima satove na nogama, puno satova, tačno vreme, ping, tu-tu, prekid. Šta to šušnu? Pušku, pušku, pušku. Onaj žbun. Razgrnuću. Jebo te, ima nekog. Mrda. Ranjen je u glavu. Krvari. Da ga koknem, da mu skratim muke? Ako ga ovi moji nađu ni Bog ga neće prepoznati. Bolje da ga ubijem. Mlad je. A šta ako ga ne nađu? Onda je to ubistvo. Pa, rat je. U ratu moraš da ubijaš, da tebe ne bi ubili. E ovaj će baš da me ubije. Vidi ga, ko da mesec dana nije jeo. Ma nek’ ide do đavola, nisam ga ni video. Daj tu kafu.
Prozor... otvoriću prozor da uđe svež vazduh... zagušljivo je... u, jebo te, vidi šta ih je... neću da dišem... Alan Ford... „zaboravio disati“... grob, zar grob... bolje grrob-nego rob... glupost, na šta ja mislim... nisu me dovoljno ranili... da mi izbrišu sećanja... amnezija... to je spas... ubiće me... dobro je, tu mi je puška... to će da me spase strašno... možda da istrčim, raspalim rafal... ubiće me al’ ću ja bar trojicu... ništa naspram tri ništa... nonsens... od kada nisam ovu reč izgovorio... nonsens... lepo zvuči... vidi, majku im... i oni pelješe... uvek sam to mrzeo... onaj tamo stalno zagleda u ovaj žbun... mora da me je video... mlad je... samo nek’ priđe, biće mu poslednje... izgleda da više ne krvarim... sve se skorilo... mora da sam zanosan... kad bih imao malo vode... popio bih celo jezero... sve sa ribama i muljem... sa ribama... riba... kosti... više kostiju nego mesa... grgeč... da se ugušiš... devojka jede ribu... guta kost... guši se... kašlje... pada sa stolice... svi ustaju od stola... tapšu je po leđima... iskašlji... ISKAŠLJI... smeju se... kako mogu... hijene se smeju...
Koji mu je? Što se mrda, videće ga. Možda umire. Ionako nema šanse. Nema šanse. U novinama... Sećam se, olimpijada: „Šansa za Buzolija“. Bokser. Chance for Buzoli. Chance pour Buzoli. Svi jezici sveta. Zli jezici. Jezik. Glupog li organa. Ma pusti sad jezik. Osećam neko sažaljenje prema onom tipu tamo. Nije zaslužio da umre. Ako smrtna kazna ne upali prvi put, osuđenik se više ne ubija. Da li je to zaista tako? Bilo bi dobro da je tako. Onda uvek imaš šansu. Kao Buzoli. Ha ha ha HA HA HA HA. Ništa, nečeg sam se setio. Svi se smeju. To je to, treba da im odvlačim pažnju od žbuna. Valjda... Ma neću ništa da radim. Boli me uvo. Da l’ bi taj tip to uradio za mene. Jes’, ubio bi me ko zeca. Možda i ne bi. Jedva čekam da zapalimo odavde. Što sam baš ja morao da ga vidim? Sad, umesto da sam srećan što sam živ i u komadu, ja razmišljam o tipu koji je možda već odapeo. Nadam se da ćemo uskoro sići u selo i on, ako preživi, može da briše gde mu je volja. Tamo južno ima tridesetak kilometara, pa ako izdrži...
Šta mi je... čas sam budan, čas me nema... da l’ ću ikad umreti... uuu... kad bih samo ovo preživeo... Bože, pomozi mi... još samo sada... nikada te nizašta nisam molio... samo još ovaj put... kako sam žedan... umreću... ako se predam, imam šansu... možda će me zarobiti i kao svakog zarobljenika odvesti u neki ćumez... ali živog... život... nikad nisam zamišljao da ću umreti mlad... zamišljao sam sve ali ne i ovo... zamišljao sam... što baš ja... ćuti, bolje sam prošao od ovih mojih... svi izgiboše... e baš mi sad treba da plačem... prekini čoveče... muškarci ne plaču... samo žene plaču... žene... kako li izgleda savršena žena... noge... da ali ne samo to... da li je noga u čarapi ili noga bez... ćovek bez noge... koliko ih ima... ja znam desetak... oni su bar živi... jebeš život... fudbaleri... poljanče... trava, zelena... golovi napravljeni od trenerki i jakni... maslačak... toga nema na pravom terenu... maslačak... žuto... Japan... kamikaze... nokti i kosa... opadaju... otpadaju...
Ostavljamo ih. Ostavljamo mrtve nesahranjene. Greh. Mamac. Oni su mamac. Miniraćemo sve okolo, pa kad njihovi naiđu BUUUM. Mi ćemo dole, u selo. Ako naiđu sa ove strane, sigurno ćemo čuti. Mrtvi preko mrtvih. Umrlice. Nivine pune čitulja. Ovo brdo, kao strane sa čituljama. Čitam. Mrtav ovaj, mrtav onaj. Mladi su. Puno ih je. Veliki broj. Brojevi. Izobličene slike u štampi. Heroji. Pretvoriće ih u veliki kamen. Spomenici. Ostavićemo neminiranu suprotnu stranu od sela. Polako ćemo se spuštati ka selu i ostavljati mine. Onaj u žbunju može da ih upozori. Trebalo je da ga ubijem. Izdajnik. Nema tu labavo. Može me sutra koštati života. Pošto je ovo? TRIDESET ŽIVOTA. Daj dva. Trgovina. Kupac i prodavac. Odnos dva čoveka. Dobro, daj meni deset mina. Ma znam. Postavljao sam ih. Paziću. Koja je moja linija? OK. Zbogom, druže. Budi mi zahvalan što te nisam ubio.
Nešto, kao da je od gume... ima i specifičan miris... strašno me plaši... u uglu sobe... onaj vojak što me gleda i ja... guma menja dimenzije... znam da je ovo san... ali ne prestaje... u ustima mi je ukus gume... smejemo se, a bojimo se... krijemo strah... krijemo, jedan od drugog... ha ha HA HA... budim se smejući se... prestajem... čuće me... virim kroz granje... nema ih... čujem glasove ali ih ne vidim... miniraju... miniraju, majku im... celo telo u hladnom znoju... nemam kud... a i niko ne može do mene... svejedno mrtav ili živ... moja majka... moj otac... sestra... opšta žalost, tuga... devojka... svi plaču... njih mi je žao... tešim ih... ma položiću ja taj ispit... svi me prate do vrata... nameštam smeo, odlučan izraz lica... lakše im je... veruju u mene... izlazim na ulicu... vazduh me tera da duboko udišem... srce mi lupa... računam nešto da ne mislim na ispit... idem već ustaljenim putem na fakultet... sujeverje... put do pobede... Pravni fakultet... zgrada... ispred ulaza ljudi... veseli... pričaju gluposti... u hodniku ospred kancelarije profesora, čekam da me prozovu... ruke mi se znoje... prevrćem stranice knjige...
Mrzim ovo postavljanje mina. A šta ako se zajebao onaj što je pravio minu? Nešto se zamislio i tako to. Njegova misao, moj život. Sranje. Izvadiću sve upaljače iz mojih mina. Ostaviću jedan put onom gore u žbunju. Šanse su mu nikakve. Pored svake mine ostavljem upaljače. Puzimo unazad. Evo, poslednja mina. Ustajem. Skupljamo se i palimo u selo. Belo je. Bele kuće, napola srušene. Artiljerija. Topovi. Topovska završnica. Šah mat. Ruka ide ka ruci. Jedna steže drugu. Čestitke. Jedan je pobedio. Drugi ne pokazuje da mu je krivo što je izgubio. Što se više trudi, izgleda sve gluplje. Odlazi od stola. Udaljava se od protivnika. Pravda se posmatračima. Nalazi opravdanje. Oko njega leže ceduljice sa pravim potezima. Pokušava da ih skupi ali mu izmiču. Otkud sad vetar? Šta, ne ostajemo u selu? Idemo dalje da ubijamo. Neko je komandovao. Idemo. Ne u selo. Niko se ne pita zašto. Onaj jedini zna. Tako bih se odmorio, spavao. Iza nas ostaje selo. Gledam čizme tipa ispred sebe. Leva, desna, leva desna...
Moje ime... odzvanja hodnikom... ulazim u kancelariju... profesor sedi, nešto čita... gura mi cedulje sa pitanjima... u ustima mi je ukus cigara... ko piksla... uzimam cedulju... prazna cedulja... prazna sa obe strane... šta je ovo... profesor se smeje... oko njega odjednom sede neki ljudi... svi se smeju... i ja se smejem... smejem se pozerski... ne previše... doziranje smeha... tačno koliko treba... postavljaju mi pitanja... to nije taj ispit... to je osnovna škola... ti ljudi, ja ih prepoznajem... moja učiteljica, moji nastavnici iz osnovne škole... ljubazni su... odgovaram na sva pitanja... sve znam... izgledaju zadovoljno... svako postavlja isto pitanje... odgovaram hiljadu puta... više nisam zbunjen... nalazim se ispred vrata kancelarije... kad sam izašao... vadim indeks iz torbe... položio sam... žurim ka izlazu... na izlazu trnje... euforičan sam... ne marim za trnje... sva sreća, uniforma je od jakog platna... sunce... sunce... boli me glava... ispred fakulteta nije ono što je bilo kad sam ušao... neke bele zgrade... dole niz ulicu... isuviše sam srećan da bih razmišljao... žurim da saopštim srećnu vest... noge, kao da su od olova... skidam čizme... bacam ih... ne trebaju mi više... položio sam ispit... idem bos ka belim kućama... želim da podelim sreću sa nekim... ćujem muziku... simfonija... gudači, ozbiljnih faca, vuku gudala preko žica... dirigujem... horne, trube... muzika... dirigujem... veličanstveno sviraju... gledam u svoje ruke... prljave su... iako ne dirigujem orkestar i dalje svira... pokušavam ponovo ali ne mogu da ih uhvatim... udaljuju se od mene, a sve su glasniji... timpani mi bubnje u glavi... doboši... okrećem se... nema fakulteta... samo vrh nekog brda... i nebo... bio sam blizu vrha... blizu samog vrha... a sad idem nizbrdo... nizbrdo... ka belim kućama, da podelim radost sa drugima... da donesem radost drugima...
1993.
kukusigameni
Posvećno onima koji su izgubili život, zdravlje, nekog ili nešto, u ovim suludim ratovima.
Sa bilo koje strane.