Sex| Život

Bradbury, Till Eulenssipegel, Dzingis Kan, sauna, spargle...

Vesna Knežević Ćosić RSS / 06.04.2011. u 18:40

BradburyRayDerillustrierteMannSC.jpgDanas sam u selu u severnoj Vestfaliji otkrila predivan antikvarijat, a taman sam pomislila da nema niceg zanimljivijeg od spragli, konja i vina posle vecere. Kupila sam dve knjige Reja Bredberija, „Medizin für Melancholie" i „Der Illustrierte mann" s fenomenalnim koricama, totalno bajkovitim, svaku platila dva evra, super, zar ne! Poklonicu ih mom piletu Marijani, ne mogu da se setim da li ih je citala, ali znam da sam joj kad je bila mala prepricavala Ilustrovanog coveka.


U antikvarijatu sam videla i lud poster Tilla Eulenspiegela, koga zovu i Dyl Ulenspegel, legendarnog saljivdjiju koji kaznjava glupe i pohlepne ljude i koji ove godine slavi 500-ti rodjendan. Ako nije izmisljena licnost, onda je rodjen 1300. godine u selu Kenitlingen, u Donjoj Saskoj. Navodno je ziveo 50 godina, sto je za to doba bilo bas puno. Bilo kako bilo, njegove obesne sale znaju ovde u Nemackoj valjda svi, a jedna od omiljenih je prica o tome kako se podsmevao svom oholom gazdi naduvenku, tako sto je njegove reci tretirao doslovno. Drzak i duhovit, Till Eulenspiegel koji se ruga autoritetima, preveden je na mnogo jezika. Priznajem, ja nemam knjigu, moracu sutra opet do antikvarijata da vidim da li imaju neko lepo izdanje.


No dobro, ne gledam ja ovde samo knjige i polja spargli, plus erglele konja, mada u susedstvu ih imam nekoliko, kao i golf teren, ali ja nesto ne trzam na golf. Vise volim sve sto je vezano za vodu, nego za travu.


rubbert.jpgZato sam prosle nedelje isla u Holandiju. Ja obozavam "Thermen Bussloo" nedaleko od Apeldoorna. Pet sati sam menjala saune razlicite temperature s bazenom na otvorenom, amamom, baskarila se na vrucim kamenim lezaljkama, pa tako u krug. Tu se nalazi i moj omiljeni restoran, u koji gosti ulaze u bademantilima, bosi, gledaju u vatricu, utonuli u mekane fotelje, dok im se kosa cedi za vrat. Hocu da kazem, super je jer nema gnjavaze s odecom, sminke i nikog nije briga jel ima tanke noge, stomak, kako izgleda, jel. A nema ni mobilnih telefona, sve je podredjeno relaksaciji. Posle takvog provoda, tesko sta moze da me iznervira.


U Holandiji sam gledala I dva dokumentarna filma o Mongoliji, koje je snimio jedan momak koji je jahao istim putem kao i Dzingis Kan, za australijsku televiziju. Zapravo, dva dana sam bila u fazonu Mongolije, jer su iz te cudne zemlje dosli na kratko u Nl, moji prijatleji Holandjani, koji celog veka rade na raznim tackama sveta, u Indoneziji, Sudanu, u Maliju... Sedeli smo na mongolskim jastucima od sukna tj filca, dok je po prozorima lupkala holandska kisa, a ja sam na racunaru razgledala kuce i jurte u Ulan Batoru.


Kazu mi da su mongolski konji mali, tempx_mongolei_dschingis_g.jpga ja zamisljam malog Dzingis Kana na malom konjicu kako jezdi. Ko se seca, na srpskom je bila jedna super knjizica o njemu, a kurioziet je bio sto ju je prevela Olga Jancevecka.
Sad intenzivno razmisljam kako da skupim pare za kartu do Ulan Batora, dok su mi prijatelji tamo, da ih posetim. U komsiluiku je i Tibet, pa bih ja svasta nesto...


Pitam jel opasno, kazu mi da nije, samo moj prijatelj Piet ima problem s psima jer je on maratonac, pa trci gde god bio, pa tako i u Ulan Batoru, a lokalnim psima se to uopste ne dopada. Pitam i kakva je klopa, objasnjavaju mi neko lokalno jelo koje mnogo lici na nas hleb punjen mesom ili kupusom.


Odoh da jedem spargle sa safranom:)

ps: mnogo mi se svidja sto kad se svrckas izmedju Nemacke i Holandije, ako ne znas lokalna sela, pojma nemas da li si jos u Holandiji, ili si vec u Nemackoj. Zivot bez granica, prava stvar.

 

 

 

 

 



Komentari (15)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 18:52 06.04.2011

tetovirani covek



Bredberi Rej TETOVIRANIČOVEK Prevod: Rajković Mirjana Bradbury Ray ILLUSTRATED MAN (THE), 1951. PROLOG: TETOVIRANIČOVEK

Kada sam prvi put sreo Tetoviranog čoveka bilo je toplo popodne ranog septembra. Idućiasfaltnim drumom, završavao sam dvonedeljno pešačenje po Viskonsinu. Kasno popodne se zaustavim, pojedem malo svinjetine, pasulja i krofnu, i baš sam se spremao da se opružim i počnem dačitam kada Tetoviraničovek pređe preko brda i stade za trenutak naspram neba.

Tada nisam znao da je Tetoviran. Samo sam video da je visok, da je nekada imao dobre mišiće, ali da se sada, iz nekog razloga, udebljava. Sećam se da je imao dugačke ruke, mesnate šake, ali da mu je lice bilo poput dečjeg, nasađeno na krupno telo. Kao da je samo osećao moje prisustvo, jer nije gledao pravo u mene kada progovori prve reči:
"Znate li gde se može naći posao?"
"Na žalost, ne znam", rekoh.
"Većčetrdeset godina nemam stalan posao", reče on.
Iako je bilo vruće kasno popodne, nosio je vunenu košulju zakopčanu do samog grla, Rukavi su mu bili spušteni i zakopčani oko punih ručnih zglobova. Znoj mu se u potocima slivao s lica, a ipak se i ne pokrenu da raskopča košulju.
"Pa", reče najzad, "ovde se sasvim lepo može prenoćiti. Nemate ništa protiv društva?"
"Imam malo viška hrane koji bih vam ponudio sa zadovoljstvom", rekoh.
On sede teško, rokćući. "Zažalićete što ste mi rekli da ostanem", reče. "Svako se uvek pokaje.

Zato tako i idem. Evo ga, početak septembra, najlepše vreme Radničkog karnevala. Trebalo bi da zgrćem pare na predstavama po svim gradovima, a evo me ovde među vama bez ikakvih izgleda."
Skide ogromnu cipelu i zaviri u nju. "Obično zadržim posao oko deset dana. Onda se nešto dogodi i otpuste me. Sada nijedan karneval u Americi neće ni dačuje za mene." "A učemu je stvar?" zapitah. U odgovor, on otkopča svoj tesni okovratnik, lagano. Sa zatvorenim očima, otkopčavao je košulju sporom rukom sve do dole. Zavuče prste pod košulju da opipa grudi. "Čudno", reče,zatvorenih očiju. "Ne možeš ih opipati a ipak su tu. Stalno se nadam daću jednog dana pogledati - a
njih nema. Satima hodam po suncu u najvrelije dane, pečem se, i nadam se daće ih znoj sprati,sunce ih otkuvati, ali kad sunce zađe one su i dalje tu." Okrete malo glavu ka meni i pokaza grudi.

"Jesu li još tu?" Posle dužegćutanja izdahnuh vazduh. "Da", rekoh.
"Još su tu."
Slikarije.
"Još jedan razlog zašto držim zakopčan okovratnik", reče on, otvarajući oči, "jesu deca. Idu za mnom po seoskim putevima. Svako želi da vidi slike, a ipak niko ne želi da ih vidi." Svuče košulju i zgužva je u rukama. Bio je pokriven slikama od plavog tetoviranog prstena oko vrata sve do pojasa. "I dalje sve ima", reče, pogodivši moju misao. "Ceo sam istetoviran. Pogledajte." Otvori šaku. Na dlanu mu je bila ruža, sveže posečena, sa kapljicama kristalne vode među mekim ružičastim laticama. Ispružih ruku da je dotaknem, ali to je bila samo Slika.
Što se tiče ostalog na njegovom telu, ne mogu ni da opišem kako sam sedeo i buljio, jer tu je bilo sijaset raketa i fontana i ljudi, islikanih u tako zapetljanim pojedinostima i boji da si mogao čuti mrmljave glasove, tanke i prigušene, iz gomila koje su naseljavale njegovo telo. Kad bi mu se
mišići trzali, zatreptala bi sićušna usta, namigivale zeleno-zlatne očice, pokretale se majušne ružičaste šačice. Žute livade, plave reke i planine, i zvezde, sunca i planete bile su razbacane po Mlečnom putu preko njegovih grudi. Sami ljudi nalazili su se u dvadesetak ili nešto više grupa po rukama, ramenima, leđima, bokovima ičlancima, kao i na ravni stomaka. Video si ih u šumama
malja, kako vrebajući zvirkaju iz sazvežđa pega, ili vire iz pazušnih jama usjajenim očima poput dijamanata. Svaki je izgledao zaokupljen svojim poslom; svaki je bio galerijski portret za sebe.

"Što su lepi!" rekoh. Kako da opišem te Slike na njemu? Da je EI Greko kada je bio na vrhuncu slikao minijature, ne veće od šake, sa pojedinostima do beskonačnosti, sa svom njegovom sumpornom bojom,
izduženjem, i anatomijom, možda bi mogao koristiti telo ovogčoveka za svoju umetnost. Boje su
gorele u tri dimenzije. Tu su, sakupljene na jednom zidu, bile sve najlepše scene u vasioni; tajčovek
je bio pokretna galerija dragocenosti. Ovo nije bio rad jeftinog vašarskog majstora za tetoviranje u
tri boje, kome se oseća viski iz usta. To je bilo delo jednog živog genija, treptavo, jasno, i divno.

"Pa da", reče Tetovirani. "Toliko se ponosim mojim Slikama da bih želeo da ih spržim sa sebe. Pokušao sam šmirglom, kiselinom, nožem..." Sunce je zalazilo. Na Istoku se mesec već digao.
"Jer, znate", reče Tetoviraničovek, "te Slike predskazuju budućnost."
Ne rekoh ništa.
"U redu je dok je sunce", nastavi on. "Mogao bih da zadržim posao na vašaru preko dana. Ali

noću - slike se kreću. Menjaju se."
Mora da sam se osmehnuo. "Koliko dugo ste već Tetovirani?"
"1900. godine, kada mi je bilo dvadeset godina, radio sam u jednom luna parku i slomijem nogu.

To me je privezalo za krevet; morao sam nešto da radim da bih bio u treningu, zato rešim da se istetoviram." "Ali ko vas je tetovirao? Šta se desilo sa umetnikom?" "Ona se vratila u budućnost", reče on. "Ozbiljno mislim. To je bila jedna starica u maloj kući
usred Viskonsina ovde negde, nedaleko od ovog mesta. Mala stara veštica koja je u jednom
trenutku izgledala kao da joj je hiljadu godina, a već u sledećem kao da joj je dvadeset, ali rekla je
da može da putuje kroz vreme. Ja sam se smejao. Sada više znam."

"Kako se dogodilo da je sretnete?" Kazao mi je. Video je njenu obojenu firmu kraj puta: SLIKANJE NA KOŽI! SLIKANJE umesto
tetoviranja! Umetničko! Tako je presedeočitavu noć dok su ga njenečarobne iglice bockale osinjim
žaokama i finim pčelinjim ubodima. Do jutra je ličio načoveka koji je upao u dvadesetobojnu
štamparsku presu pa onda bio istisnut iz nje, sav sjajan i u slikama.

"Lovim svakog leta već pedeset godina", reče izlažući šake vazduhu. "Kada nađem tu vešticu ubiću je." Sunce je nestalo. Sada su sijale prve zvezde, a mesec je rasvetlio polja sa travom i žitom. Slike Tetoviranogčoveka žarile su se i dalje kao ugljevlje u polusvetlu, kao razbacani rubini i smaragdi, sa Ruoovim, i Pikasovim bojama, i - izduženim, upolje isturenim EL Grekovim telima.
"Tako me ljudi izbace s posla kada mi se Slike pokrenu. Ne vole da vide kako se odigravaju
nasilja u mojim Slikama. Svaka Slika predstavlja neku pričicu. Ako ih posmatrate, kroz nekoliko
minuta ispričaju vam priču. Za tri sata gledanja mogli biste da vidite oko dvadesetak priča koje se
odigravaju tačno tu na mom telu,čuli biste glasove i mislili misli. Sve je tu, samo vasčeka da
gledate. Ali što je najinteresantnije, na mom telu ima jedno naročito mesto."Čovek razgoliti leđa.
"Vidite? nema nikakvog posebnog crteža na desnoj lopatici, samo neka žvrljotina."

"Da." "Kada dovoljno dugo provedem sa nekom osobom, to mesto se naoblači i ispuni. Ako sam sa ženom, izađe mi njena slika tu na leđima za jedan sat, i pokaže ceo njen život - kakoće živeti, kako će umreti, i kako će izgledati u šezdeset godina. I ako je muškarac, jedan sat kasnije njegova slika mi je tu na leđima. Prikazuje ga kako pada sa neke litice, ili umire pod točkovima voza. Tako me opet izbace s posla." Dok je govorio, rukama je stalno prebirao po slikama kao da im ispravlja ramove, briše sa njih prašinu pokretima poznavaoca, zaštitnika umetnosti. Sada leže na leđa, dugačak i pun na mesečini. Bila je topla noć, bez povetarca i zagušljiva. Obojica smo skinuli košulje
"I nikako ne pronađe tu staricu?"
"Nikako."
"I misliš da je došla iz budućnosti?"
"Kako bi inače mogla znati te priče koje je naslikala po meni?"
Umorno zatvori oči. Glas mu se utiša. "Ponekad, noću, mogu da ih osetim, slike, kao mrave,

kako mi mile po koži. Tada znam dačine ono što moraju dačine. Više ih ne gledam. Samo nastojim
da se odmorim. Ne spavam mnogo. Nemojte ni vi da ih gledate, upozoravam vas. Okrenite se od
njih dok spavate."

Legoh na nekoliko stopa od njega. Nije ličio na siledžiju, a slike su bile divne. Inače sam mogao doći u iskušenje da se izvučem da ne bih slušao takvo brbljanje. Ali te slike... uzeh da napasam oči. Svako bi malo šenuo da ima tako nešto po telu.
Noć je bila vedra.Čuo sam disanje Tetoviranogčoveka na mesečini. Zrikavci su se meko
komešali u udaljenim klisurama. Legao sam na stranu da bih mogao da razgledam Slikarije. Prođe
možda polačasa. Da li je Tetovirani spavao ne znam, tek odjednom gačujem kako šapuće: "Miču
se, je l' tako?"

Počekam trenutak. Onda rekoh, "Da." Slike su se pokretale, jedna za drugom, svaka po kratak minut-dva. Tu na mesečini, uz zveckave misli i daleke glasove mora, kao da su se odigravale sve moguće male drame. Teško bi bilo reći da li su se drame završavale za sat ili tri sata. Samo znam da sam ležao opčinjen i da se nisam micao, dok su se zvezde kotrljale po nebu.
Osamnaest Slika na koži, osamnaest priča. Brojao sam ih jednu po jednu. Oči mi se najpre usredsrediše na jednu scenu, veliku kuću i dvoje ljudi u njoj. Video sam lešinare kako lete plamenim nebom, video žute lavove, ičuo glasove... Prva Slika zatrepta i ožive... JUŽNOAFRIČKA PUSTARA "Džordže, volela bih da pogledaš dečju sobu."
"Šta nije u redu?"
"Ne znam."
"Pa šta onda."
"Samo želim da baciš pogled, to je sve, ili da pzoveš psihologa da je pogleda."
"Šta bi psiholog tražio u dečijoj sobi?"
"Znaš ti vrlo dobro šta bi tražio." Žena je zastala na sred sobe i posmatrala peć koja je zujala

pripremajući večeru začetvoro.
"Dečija soba sada prosto više nije kakva je bila."
"Dobro, hajde da pogledamo."

Prođoše holom svoje kuće tipa Srećni život, neprobojne za zvuk,čije postavljanje ih je koštalo
trideset hiljada dolara, te kuće koja ih je oblačila i hranila i uspavljivala, ljuljanjem, i svirala i
pevala i bila dobra prema njima. Njihovim približavanjem negde je bio aktiviran jedan prekidač,
svetlost u dečijoj sobi se upali kada joj se primakoše na desetak stopa. Iza njih, po holovima, svetla
su se palila i gasila kako su ih ostavljali za sobom, sa nečujnim automatizmom.

"Pa", reče Džordž Hedli. Stajali su na slamnatom podu dečije sobe. Soba je bila velikačetrdeset sačetrdeset stopa, i
trideset stopa u visinu; koštala je koliko polovina ostalog dela kuće. "Ali ništa nije i suviše dobro za
našu decu", rekao je tada Džordž.

JJ Beba JJ Beba 19:21 06.04.2011

aloha

bre VKC ala uživaš. navijam za tebe.
Obožavam antikarijate i verujem da si uživala dok si preturala po knjigama, ali špargla je špargla!

Vise volim sve sto je vezano za vodu, nego za travu.

hmmmm si sigurna?


Kazu mi da su mongolski konji mali, tempx_mongolei_dschingis_g.jpga ja zamisljam malog Dzingis Kana na malom konjicu kako jezdi.

ako je bio mali konj jel i onda Džingis Kan bio mali? mislim kako veliki ćovek da jaše malog konja i da bude tako jebitačan? ako jesu bili mali onda su on i njegov konj bili veoma brzi jer, kažu, da nekoliko miliona ljudi su njegovi potomci.taj je karo sve što je sustigo, bukvalno. Na tom konjiću

na toj banji ti zavidim samo tako. Šta bih dala da sam na tvom mestu


čovečeženo uživaj. uživaj i za nas. za sve pare
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 19:28 06.04.2011

Re: aloha

ako je bio mali konj jel i onda Džongis kan bio mali?


pa izgleda da jeste:)

mislim, jednom ja dobila neku repliku srednjevekovnog prstena, muskog, kuku, znas koliki je malecki bio, ko decji:)

hocu da kazem, bili mali ljudi bre:) al ne da stanu u radio:)
JJ Beba JJ Beba 19:54 06.04.2011

Re: aloha

hocu da kazem, bili mali ljudi bre:) al ne da stanu u radio:)

bili mali ali ubojiti
ecce-florian ecce-florian 21:38 06.04.2011

Re: aloha

JJ Beba
hocu da kazem, bili mali ljudi bre:) al ne da stanu u radio:)

bili mali ali ubojiti

angie01 angie01 19:28 06.04.2011

imala sam knjigu kao dete,



mirelarado mirelarado 22:40 06.04.2011

Џингис Кан

Vesna Knežević Ćosić
Kazu mi da su mongolski konji mali, a ja zamisljam malog Dzingis Kana na malom konjicu kako jezdi.


myredneckself myredneckself 00:49 07.04.2011

Re: Џингис Кан

Odoh da jedem spargle sa safranom:)

Ovo nisam probala...mljac, s obzirom da su špargle, mora da je dobro
Pitam i kakva je klopa,

I ja bih ovo pitala na prvom mestu, ne znam ja šta je po njima jestiva sirovina
fantomatsicna fantomatsicna 01:13 07.04.2011

Re: Џингис Кан

... Sedeli smo na mongolskim jastucima od sukna tj filca, dok je po prozorima lupkala holandska kisa, a ja sam na racunaru razgledala kuce i jurte u Ulan Batoru.

Ah sećam se i ja tih jastuka na kojima smo sedeli u poseti nekom Holandjaninu (pre nekoliko godina) i soba je bila vrlo zadimljena
Inace volim i baškarenje u tim bazenima, saunama, spa, whirpoolu i slične zadovoljštine.
Imam jedan odlićan ne tako daleko odavde:Waiwera
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 08:52 07.04.2011

Re: Џингис Кан

Ah sećam se i ja tih jastuka na kojima smo sedeli u poseti nekom Holandjaninu (pre nekoliko godina) i soba je bila vrlo zadimljena


ne pusi se u kuci, a u ovim gostima podovi kameni, jastuci samo kao kratkorocna fora zbog strasti za mongolijom:) pre dve godine bile su stolice iz indonezije:)





pedja1008 pedja1008 02:19 07.04.2011

Eh,

ovaj blog me podseti na knjigu koju sam citao kao klinac, Legenda o Tilu Ulenspigelu i Lame Godzaku. Mislim da je pisac bio Sarl De Koster. Iskoristio je priceo o Til Ulenspigelu samo je radja njegovog romana smestena u doba reformacije i borbe Flamanaca sa Spanijom. Bas interesantno da dugo nisam pomislio na tu knjigu dok nisam procitao ovaj blok a sad imam neverovatnu zelju da je ponovo procitam.
fantomatsicna fantomatsicna 06:10 07.04.2011

Re: Eh,

Odoh da jedem spargle sa safranom:)

Pošto sam ja poznata kao foodie ne mogu da preskočim ovu rečenicu.Jela sam bele špargle u Holandiji i to dosta puta za vreme boravka tamo(bilo idelano vreme).Nažalost ovde vrlo retko mogu da nadjem bele..samo zelene a one su po ukusu sasvim različite.
U Holandiji ih nisam videla sa safranom.Većinom sa šunkom i bešamel sosom.Njam
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 08:53 07.04.2011

Re: Eh,

a sad imam neverovatnu zelju da je ponovo procitam.


to mi je drago:)
i ja cu:)
bocvena bocvena 09:22 07.04.2011

Uživanje.

Mora čovek ponekad i da uživa.
Spremam se za prolećni raspust na 4 dana u Harkanj...i ja sam taj vodeni tip - ima da bude red tople, red obične vode, red tobogana (zbog dece, inače ne bih ja:), red NIŠTA!
Mogla bih da ponesem ovog Tetoviranog čoveka da čitam.
Špargle nisam nikad probala.
Zadovoljiću se rotkvicama i zelenom salatom...pijace su napokon oživele!

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 09:24 07.04.2011

Re: Uživanje.

Mora čovek ponekad i da uživa.


sta samo povremeno, mora stalno:)
nekako brzo zaboravljamo da uzivamo, a to ne valja, bas ne valja...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana