Danas sam u selu u severnoj Vestfaliji otkrila predivan antikvarijat, a taman sam pomislila da nema niceg zanimljivijeg od spragli, konja i vina posle vecere. Kupila sam dve knjige Reja Bredberija, „Medizin für Melancholie" i „Der Illustrierte mann" s fenomenalnim koricama, totalno bajkovitim, svaku platila dva evra, super, zar ne! Poklonicu ih mom piletu Marijani, ne mogu da se setim da li ih je citala, ali znam da sam joj kad je bila mala prepricavala Ilustrovanog coveka.
U antikvarijatu sam videla i lud poster Tilla Eulenspiegela, koga zovu i Dyl Ulenspegel, legendarnog saljivdjiju koji kaznjava glupe i pohlepne ljude i koji ove godine slavi 500-ti rodjendan. Ako nije izmisljena licnost, onda je rodjen 1300. godine u selu Kenitlingen, u Donjoj Saskoj. Navodno je ziveo 50 godina, sto je za to doba bilo bas puno. Bilo kako bilo, njegove obesne sale znaju ovde u Nemackoj valjda svi, a jedna od omiljenih je prica o tome kako se podsmevao svom oholom gazdi naduvenku, tako sto je njegove reci tretirao doslovno. Drzak i duhovit, Till Eulenspiegel koji se ruga autoritetima, preveden je na mnogo jezika. Priznajem, ja nemam knjigu, moracu sutra opet do antikvarijata da vidim da li imaju neko lepo izdanje.
No dobro, ne gledam ja ovde samo knjige i polja spargli, plus erglele konja, mada u susedstvu ih imam nekoliko, kao i golf teren, ali ja nesto ne trzam na golf. Vise volim sve sto je vezano za vodu, nego za travu.
Zato sam prosle nedelje isla u Holandiju. Ja obozavam "Thermen Bussloo" nedaleko od Apeldoorna. Pet sati sam menjala saune razlicite temperature s bazenom na otvorenom, amamom, baskarila se na vrucim kamenim lezaljkama, pa tako u krug. Tu se nalazi i moj omiljeni restoran, u koji gosti ulaze u bademantilima, bosi, gledaju u vatricu, utonuli u mekane fotelje, dok im se kosa cedi za vrat. Hocu da kazem, super je jer nema gnjavaze s odecom, sminke i nikog nije briga jel ima tanke noge, stomak, kako izgleda, jel. A nema ni mobilnih telefona, sve je podredjeno relaksaciji. Posle takvog provoda, tesko sta moze da me iznervira.
U Holandiji sam gledala I dva dokumentarna filma o Mongoliji, koje je snimio jedan momak koji je jahao istim putem kao i Dzingis Kan, za australijsku televiziju. Zapravo, dva dana sam bila u fazonu Mongolije, jer su iz te cudne zemlje dosli na kratko u Nl, moji prijatleji Holandjani, koji celog veka rade na raznim tackama sveta, u Indoneziji, Sudanu, u Maliju... Sedeli smo na mongolskim jastucima od sukna tj filca, dok je po prozorima lupkala holandska kisa, a ja sam na racunaru razgledala kuce i jurte u Ulan Batoru.
Kazu mi da su mongolski konji mali, a ja zamisljam malog Dzingis Kana na malom konjicu kako jezdi. Ko se seca, na srpskom je bila jedna super knjizica o njemu, a kurioziet je bio sto ju je prevela Olga Jancevecka.
Sad intenzivno razmisljam kako da skupim pare za kartu do Ulan Batora, dok su mi prijatelji tamo, da ih posetim. U komsiluiku je i Tibet, pa bih ja svasta nesto...
Pitam jel opasno, kazu mi da nije, samo moj prijatelj Piet ima problem s psima jer je on maratonac, pa trci gde god bio, pa tako i u Ulan Batoru, a lokalnim psima se to uopste ne dopada. Pitam i kakva je klopa, objasnjavaju mi neko lokalno jelo koje mnogo lici na nas hleb punjen mesom ili kupusom.
Odoh da jedem spargle sa safranom:)
ps: mnogo mi se svidja sto kad se svrckas izmedju Nemacke i Holandije, ako ne znas lokalna sela, pojma nemas da li si jos u Holandiji, ili si vec u Nemackoj. Zivot bez granica, prava stvar.