Crkvena buržoazija i druge pojave u Hrvatskoj (i Srbiji)

Nije ovo samo kritika crkve već opis stanja i podstrek za razmišljanje zašto smo tu gde jesmo, šta su hteli oni koji su poveli i gde su svoje narode i države doveli.

I pored svega što se izdešavalo među nama, među njima i između nas i njih, i pored upinjanja svih nacionalno osveštenih i osveštanih da dokažu kako smo različiti, svakim danom u svakom pogledu pokazuje se da smo mnogo isti. Istost ili sličnost  se mnogo lakše vide na promašajima i glupostima iz prostog razloga jer je toga mnogo više nego dobrih rezultata i pametnih rešenja.To može da se pokaže uporednim analizama bilo koje oblasti počev od ekonomije, politike, državnih strutura, stranačkih aktivnosti, kulture, sporta, umetnosti pa i delovanja i pozicije crkve u državi i društvu.Da je svaka sličnost  mnogo više realnost nego slučajnost dovoljno je da se iz ozbiljnije analize aktuelne situacije izostave konkretna  imena država, ličnosti, gradova i crkava  ili umesto reči Hrvatska, hrvatski, Zagreb, HKC staviti Srbija, srpski, Beograd, SPC itd. Upravo to se može videti iz sledećeg teksta Heni Erceg :

«Kada bi se postavilo nagradno pitanje – tko  je najbezobzirnija, socijalno potpuno neosjetljiva  institucija, gora od svake vlasti, većina bi Hrvata  kao iz topa, ispalila odgovor i podijelila  nagradu. Samo kada ne bi bili licemjerni, složili bi se da je to Katolička crkva, ta jedinstvena država u državi, makar pod prozorima njenih zdanja, zanimljivo, nikome ne pada na pamet demonstrirati. Suhi  jezik brojki govori kako u Hrvatskoj  od njenih početaka do danas jedva da je išta sagrađeno, rušene su tvornice, nove nisu podizane, propadala su poduzeća, a s njima i ljudi, no samo je standard Crkve rastao, sve do mahnitih visina. Božje su kuće na zemlji rasle unatoč ratu, krizi i neimaštini; svojevremeno, još sredinom devedesetih, samo je u Splitu izgrađen takozvani „duhovni prsten“, to jest čak 12 odvratnih betonskih zdanja, goleme kvadrature, u najljepšim dijelovima grada. Ipak posebnu egzaltiranost predstavlja nova zgrada Hrvatske biskupske konferencije što se upravo dovršava u elitnom zagrebačkom naselju Ksaver.

Raskošno zdanje, kilometarske veličine, u konačnici košta čak 16 i pol milijuna eura, ili 1.500 eura po metru četvornom, mada stručnjaci kažu da se moglo izgraditi i za upola manje novca. Ali i nisu to neki stručnjaci, jer očigledno ne poznaju buržujske navike i potrebe hrvatskih crkvenjaka, kojima je bilo sasvim normalno da, dok građani masovno ostaju bez posla, pa demonstriraju po ulicama, njihovi pastiri svoj novi dom oblažu pločama od poludragog, skupocjenog oniksa, dopremljenog iz Irana, a koje biskupe i njihove goste imaju štititi od „zapadnog i južnog sunca“. I koštaju čak pola milijuna eura. Tu su zatim i panoramski liftovi, skupi niskoenergetski sustav gijanja i hlađenja, potom apartmani, nalik onima u hotelima s pet zvjezdica.

Cinični, ignorantski odnos prema javnosti po kojemu su hrvatski biskupi upravo prepoznatljivi, manifestira se najbolje u izjavi šefa Crkve, kardinala Bozanića, kako je on osobno „bio za jednostavniji objekt, ali je presudio zahtjev arhitekta“. A potom i u činjenici da su radnici na završetku zgrade radili i nedjeljama, mada je upravo Crkva bila inicijator Zakona o neradnoj nedjelji, oštro napadajući korporativni kapitalizam, sve tobože u ime zaštite radničke klase.

I dok se božje ovčice potiho zgražaju nad monumentalnim crkvenim zdanjem u Zagrebu, u siromašnom Kninu, gradu u kojemu se od rata nije pokrenula nikakva proizvodnja, u pripremi je gradnja luksuznog pastoralnog centra vrijednog više od osam milijuna eura. Groteskno simptomatično, niknut će baš na mjestu bivše kasarne Jugoslavenske armije, e kako bi jedna ideologija vjerno smijenila drugu, a nezaposleni, polugladni Kninjani mogli opet uživati u prodavanju magle.

Zadrigla u demagogiji, lišena elementarne socijalne osjetljivosti, ta elitistička družina nije u općem kolapsu prepoznala ni trunku vlastite odgovornosti, makar prema spornim Vatikanskim ugovorima, potpisanima još u Tuđmanovo vrijeme, upravo Crkva izvlači iz državnog proračuna enormnu količinu novca. Pa stoga može i graditi i raskošno živjeti, posve otuđena, kao nedodirljivi svijet za sebe. Pri tome je naravno stalno politički angažirana, uvijek i isključivo u ime prošlosti. Koju pak ustrajno revidira, pa evo je opet kako, zajedno s desničarskim skupinama, na krilima radikalnog nacionalizma, populistički kreće u novu opasnu političku borbu. Upravo u ime krvave prošlosti.

Već godinama, naime, Crkva negira ratne zločine Hrvata, brani čak i osuđene ratne zločince, naročita je mrziteljica Međunarodnog suda u Haagu, pa je sada, sebi svojstvenim izolacionizmom, pozvala sve katolike na post uoči izricanja presude trojici časnika optuženih za teške ratne zločine pred sudom u Haagu. Vjernici dakle ne bi smjeli ni jesti, ni piti petkom, do 15. travnja, odnosno do izricanja presude. Stalna molitva između gladovanja se podrazumijeva. Na tu vještu političku manipulaciju Crkve odmah su, naravno, odgovorile udruge branitelja, najavljujući „svehrvatski javni doček haških presuda“, što je ustvari samo drugo ime za obranu zločina i nove nacionalističke izgrede na trgovima hrvatskih gradova. Kao reprize sličnih u kojoj sudjelujuje ta velika masa takozvanih branitelja ili kako se nazivaju „osvještenih Hrvata“, koja svaku presudu za ratni zločin naziva vlastitim progonom, a Haški sud ekspoziturom neprijateljkih centara moći. Budući da organizatori kažu kako se ne može unaprijed znati kako će „domoljubi reagirati“, te u slučaju osuđujuće presude najavljuju danonoćne proteste u središtu Zagreba, policija očekuje još jedan dernek visokog rizika.

Narednih dana dakle Hrvate očekuje post, što i nije neki napor s obzirom na standard građana, potom ustrajna molitva za osumnjičenike za teške ratne zločine, bože sačuvaj da se uopće spomenu žrtve, a potom i izlazak na ulice u pravednoj borbi protiv svih koji vjeruju da ratne zločine treba sankcionirati. Vladajuća elita pak najavu toga opskurnoga crkveno–braniteljskog performansa promatra s tihim blagoslovom, glupo vjerujući kako sav taj protuhaški i protuevropski ulični nered neće utjecati na zatvaranje spornog poglavlja o pravosuđu i ljudskim pravima. Pa time i na završetak pregovora s EU. A opet, k vragu i Evropa, ako nas baš neće, uvijek nam ostaje „vjera u boga i hrvatska sloga“!”

Kao što vidimo razlike su u nijansama, a sličnosti u ogromnim problemima i promašajima u obe države, a pogotovo u načinima na koji političke elite održavaju svoju vladavinu i stanje nacija  u uslovima sve nepodnošljivijeg stanja naroda.

Eto dok se crkve i države  pod parolama „vjera u boga i hrvatska sloga“ i “samo sloga Srbina spasava” brinu o nacijama umesto o vernicima, građanima, ljudima i njihovim egzistencijalnim problemima,siromaštvo je sve veće, socijalna situacija sve napetija, najavljuju se mitinzi, protesti i zahtevi za izbore i sve to u vreme kad Hrvatska treba da odgovori na neka važna pitanja Evropskoj Uniji ,a Srbija da ispuni uslove i dobije status kandidata.

Svakako izbori su demokratsko dostignuće i legalan način da se biraju oni koji nude bolje. Problem je izgleda što je ponuda takva da su građani već u dilemi o njihovoj svrsishodnosti. Otprilike mu dođe po onome "Sjaši Kurta da uzjaše Murta".