Još uvek ne znamo šta se tačno dogovorila vlada sa sindikatom prosvete. Znamo da su se dogovorili. Znamo i da štrajk nije bio u vezi para, ali da su se na kraju dogovorili o parama. Znamo i da su prosvetari sigurni da deca nisu ništa izgubila. Jer su svakako imali časove od 30 minuta, a to je dovoljno za gradivo i sve što treba. Ne znam samo zašto ne skratimo časove permanentno na 30 minuta.
Prvi korak fiskalne odgovornosti mora biti da poštujemo sopstveni Zakon o budžetu i da ga shvatimo ozbiljno.
Zakon o budžetu za 2011.godinu u članu 8. je predvideo da će se plate zaposlenih u javnom sektoru usklađivati dva puta u toku 2011.godine: prvi put u aprilu, kada će se plate uskladiti sa inflacijom, drugi put u oktobru, kada će se uskladiti sa inflacijom plus polovinom realnog rasta (bez inflacije) GDP-a u 2010.godini. Tako kaže zakon.
Vreme za pregovaračke poziciji, za zahteve svih sindikata i drugih, vreme za diskusiju i argumente u vezi novca je u vreme donošenja Zakona o budžetu.
To je bilo vreme za sve građane i sve organizacije i udruženja da postave svoje zahteve. Ne na ulici nakon usvajanja Zakona o budžetu. To je bilo vreme da sindikat prosvete i svi ostali sindikati ukažu na sva arčenja novca na nepotrebne stvari.
Usta su nam puna priča kako ne poštujemo sopstvene zakone. Kao tobože (a zaista je tobože) imamo odlične zakone, samo ih ne sprovodimo. Izgleda da kada to kažemo, u stvari i sami mislimo da neke zakone treba poštovati, a neke i ne treba, i da sve to zavisi od naše lične procene šta je ispravno, "pravedno" i "pošteno".
Meni se mnogo toga ne dopada oko Zakona o budžetu.
Prvo: nije dovoljno trasnparentan, odnosno nema dovoljno podataka. Svako ministarstvo bi moralo imati svoje sopstveno obrazloženje budžeta koji bi bio dostupan građanima i koji bi mogli da brane i objašnjavaju.
Drugo: nije bilo nikave javne rasprave. I ova vlada kao i sve prethodne vlade beži od javne rasprave. Očigledno ne osećaju da su dužni objašnjenja građanima o tome na šta misle da potroše naš novac.
Treće: nije bilo alternative od bilo koga. Ni pozicije ni opozicije.
Četvrto: nigde analize o potrebnosti arčenja novca i efektima arčenja novca.
I tako dalje.
Međutim, u vreme donošenja Zakona o budžetu, niko se nije javljao. Niko nije ništa predlagao. Posebno opozicija. A ni sindikati. Slabo smo čuli i neka pitanja, a o predlozima za drugačiji budžet ni reči. I dobili smo usvojen Zakon o budžetu.
Nakon što se donese budžet za iduću godinu, trebalo bi i da ide završni račun za prethodnu. Neverovatno je da opštine usvajaju završne račune svojih budžeta do juna meseca, a da republika do sada nije uspela da uradi ni jedan.
Rasprava o završnom računu treba da bude jako jako korisna, jer nas priprema za usvajanja novog budžeta za novu godinu. U toj raspravi treba da vidimo koji su efetki trošenja novca u prethodnoj godini, šta je bilo dobro, šta je bilo loše, pa da unapredimo naredni budžet. Da novac trošimo na stvari od kojih će nam život biti bolji. Niko ne insistra na ovome. Niko ne pravi demostracije u vezi ovoga. Opozicija ne diže prašinu oko ovoga.
Kada se donosi budžet za narednu godinu, on treba da postavi okvir javne potrošnje i garantuje makroekonomsku stabilnost zemlje. On računa sa određenom inflacijom, određenim rastom GDP-a, određenim pomeranjima kursa itd. Na osnovu ovih pretpostavki i privreda planira svoju narednu godinu, planiraju se prihodi i rashodi, planiraju se investicije itd. Mislim na realnu privredu koje je na žalost sve manje, ne trange frange.
Svaka značajna promena ovog okvira u toku godine predstavlja potres mozga za sve. Svi planovi padaju u vodu. Čitav sistem se ljulja. I onda se svako spašava kako stigne. Curi na sve strane.
Povećanje plata u javnom sektoru za 20% košta 600 miliona evra. To je potres mozga. Ne zato što su plate zaposlenih u javnom sektoru velike, već zato što ih ima jako mnogo. Oko pola miliona.
Povećanje penzija za 10% košta 400 miliona evra. To je potres mozga. Na zato što su penzije velike, već zato što imamo oko 1.700.000 penzionera.
Fiskalna odgovornost znači doneti odgovoran plan i držati se tog plana. Ona daje stabilnost. Ona omogućuje planiranje.
Činjenica da nismo doneli odgovoran plan (arčimo pare na sve strane) i da nam se to ne sviđa ne znači da možemo povećavati i druge delove plana (npr. plate). Vreme za primedbe, vreme za predloge, vreme za proteste je pre nego što se plan donese. Vreme za kritiku je kada se pravi analiza prethodnog plana prilikom donošenja završnog računa.
Za ovakvo stanje stvari pre svega krivim pilota. Ovog i sve prethodne. Pilot mora da objasni, da obrazloži, da odbrani, da se dobrovoljno izloži kritici i diskusiji, da pridobije građane. Zajedno sa svojim timom. Tek onda krivim one koji traže.
Moramo naučiti da poštujemo sopstvene zakone. I one za koje mislimo da su dobri i one za koje mislimo da nisu dobri. Jer pošto svi imamo različita mišljenja, nikada ni jedan zakon ne bi poštovali, te ih i ne bi mogli zvati ZAKONIMA.