Iz druge sobe sa televizije čujem: „Slobo, Slobo, Slobo...”. Mislim da je neki dokumentarac na jedanaestogodišnjicu od „Volim i ja vas”. Pogledam, kad ono miting Srpske radikalne stranke - viču: „Tomo, Tomo, Tomo...”. Neverovatno koliko slično zvuči. A ko će ga znati, s’ obzirom da okupljena napaćena raja izgleda isto kao pre 11 godina, verovatno neki slobonostalgičar po default-u urla omiljenu staru mantru.
Gledam skup i ne mogu da verujem. Pratim kako izlaze na binu redom, jedan po jedan čudak. Prvo (barem od dela od kojeg sam ja počeo da pratim) neki „baja” u narodnoj nošnji objašnjava kako danas teško živi srpski seljak. Zamišljam da mogu da ga pitam: zemljače, jel' ti to jelek za svaki dan ili samo za posebne prilike. Onda se izređaše predstavnici stranke: različiti odbori, različiti nivoi, ista priča: instant demagogija – genocid na mozak. Dok masa posle svake u isto vreme strašne i besmislene poruke pada sve više u trans, pokušavam da izračunam na slepo koliko to od prilike može da bude glasova i da li smo konačno potpuno pukli.
Dižem svoj stari, ali odan Winamp 5.03 i gorčinu pojačavam Azrom. Mešaju se bes i osećanje nemoći:
„lutke od krvi bez trunke ideje
ubice na cesti...”
Nisam od onih koji se predaju, ali ima momenata kad se čovek oseti ostavljen i sam. Ovih dana kao da većini političara radikali pišu izjave za medije.
Vraćam se mitingu. Skup iz publike osvetljavaju svojim lampama rudari, uzvraćajući nedavnu vizitu. Malo Bidža sa dva padeža, pa malo Brana kao intelektualna podrška.
„datumi
sećanja
kontrola lupa vratima
regularna predstava
ko ne pamti iznova proživljava”
Pelević na bini ukrupnjava političku scenu – nije to loša ideja: imunitet i lap top na revers. Vidim Vučić se baš primio. Čini mi se da bi on imao veće šanse nego Toma – više je ostrašćen ili tako deluje. Ugledam Mariju Šerifović i živ se postidim. Molitva. Rešim da više nikad ne odslušam tu pesmu. Skupu se konačno obraća Toma, ali sam već dovoljno kaznio sebe. Gasim TV. Tišina, samo u daljini Štulić lagano savetuje:
„uradi nešto to je tvoja dužnost
mnogo toga znaš
nisi glupan takvih isuviše ima
ne očajavaj
pljuni na svoju facu i postani čovjek
nek' se čuje i tvoja riječ
pljuni na svoju facu pljuni u oči
ne zabušavaj...”