Da bi čovek upao u ovakva lepa raspoloženja uopšte ne treba mnogo. Dovoljno je da otvori bilo koje novine, da popriča sa bilo kim iz drage nam otadžbine, malo da pogleda TV i to je sasvim dovoljno. U zadnje vreme sve to manje-više izbegavam osim kontakta sa ljudima i to pre svega jer je jeftinije, staje manje živaca i nerviranja.
Ne borim se protiv vetrenjača, pre svega jer nemam Sanča Pansu da mi čuva strah i sluša moja naklapanja. Zato radim ono što mogu. Zadnjih nekoliko godina radim dva posla. Na tom drugom poslu sam u tih nešto zadnjih godina zaposlio osam ljudi. Oni svi rade za sebe i nemaju veze sa mnom. Strana firma ih plaća direktno. U zadnje vreme se sve više javlja problem da ne mogu da se nađu ljudi da rade posao koji se pojavljuje. Nije problem što neko nešto ne zna, svi smo bili u takvoj situaciji, nego je problem što ljudi neće da uče. Gomilu takvih mi je došlo pod ruku.
Pre nešto više od mesec dana se pojavila potreba za još jednim programerom na tom dodatnom poslu. Nađem par njih koji na nekom forumu traže isti i kontaktiram ih. Jedan je rekao da se “poslodavci“ jave privatnim porukama. Javio mi se posle sedamnaest dana. Opravdanje je bilo da ne prati poruke toliko često. Iako se mesto popunilo moguće je bilo da će zatrebati još jedan programer pa mu dam šta da uradi čisto da vidi o čemu se radi. Trebalo je samo da podesi aplikaciju i da je natera da radi uz dokumentaciju i uputstva. Više se nije javljao. Odbijam da poverujem da je takvo ponašanje nasleđno iz državne službe koju obavlja.
Nedavno, pre nešto nedelja sam kontaktirao par omladinaca iz kraja, koji su završili višu školu u lokalu na smeru Informatika u inženjerstvu. Gledao sam plan i program te škole i bolje da ne komentarišem to sada jer nema dovoljno grubih reči za takvu pljuvačinu.
Sve u svemu pozovem ja njih, raspitam se šta znaju i šta ne znaju i predložim da krenu da uče nešto što bi mogli da rade posle nekog vremena pod mojim nadzorom a kad postanu dovoljno iskusni onda mogu da krenu da rade i neki konkretan posao koji bih opet možda ja mogao da im nađem a možda i nešto za sebe, kako god. U svakom slučaju da ih naučim da pecaju. Na njima je posle šta će da pecaju. Ja od toga nemam nikakve materijalne koristi. Što bi reko Čarli Braon kada je češkao Snupija:“Imam samo punu ruku umornih prstiju.“
Prošlo je desetak dana dok se nisu zbrali iako sam im poslao šta treba da instaliraju i nabave još odavno. Ako se nešto uči mora da se uči redovnije ali eto, komunikacija se posle par susreta i prekinula. Više se ne javljaju, pretpostavljam da sam loš učitelj. Nemam predstave šta oni očekuju od života i čime bi hteli da se bave posle te više škole.
Pre par meseci mi stiže ponuda od jedne velike radnje koja prodaje sve i svašta uglavnom vezano za tehničke stvari o nekom kompletu za učenje elektronike. Vrlo povoljno. Kontaktirah brata koji radi kao profesor koječega u jednoj srednjoj školi da li da kupim destak takvih kompleta i da ih dam tamo njima za laboratorijske vežbe. Svaki taj komplet može da odradi po dvadesetak različitih vežbi. Uputstvo jeste na nemačkom ali i to može da se prevede bez problema da se umnoži i podeli svima. Odgovor je bio:“Nema ništa od toga. Prvo to nema ko da predaje đacima kako treba a drugo, to nikoga ne interesuje. U odeljenju možda imaš dva đaka koji bi nešto radili, ostali su tu da bi bili na broju i toliko.“
Sad posle nekog posla u Simensu su mi pod ruke došli neki kompleti za učenje programiranja mikrokontrolera. Inače nisu nešto skupi ali opet je za našu dragu otadžbinu sve problem. Nabavio sam desetak takvih razvojnih okruženja i mislio da ih doniram fakultetu (još uvek mi stoje u špajzu pored kiselog kupusa). Kada sam dolazio u otadžbinu još uvek ih nisam imao dostavljena su kasnije. Odem kod profesora koji se bavi tom oblašću inače čoveka koji mi je mnogo pomogao i dosta toga pokazao dok sam bio student (iako sa drugog smera, nisam imao ispite kod njega).
Kaže on meni:“Evo, šta je tu sve problem. Mi ovo sada što radimo to su razvojna okruženja drugog proizvođača (Microchip) i ja bih prvo morao da to sve što je novo naučim, ali ajde. Posle kad se sve to nauči kako treba onda treba pre svega studenti da budu zainteresovani za to. Ti ćeš da dobiješ deset takvih razvojnih okruženja a ja ovde na celom smeru imam možda pet do šest studenata koje to interesuje. Imaćemo više razvojnih okruženja nego studenata koji bi na tome radili. Na laboratorijskim vežbama se radi sa ovim što imamo sad ali i to je previše za ovaj nivo. Studente to ne interesuje.“ I šta da kažem čoveku posle toga. Doneću mu ovo što imam ali mi je krivo što je tako crno i što veoma mali broj ljudi interesuje nešto da stvarno nauče. Dobra većina očekuje da će da se zaposli negde sa diplomom neke škole ili nekog fakulteta.
Velika galama se digla oko onog Megatrenda i njihove parole za odlazak. Nije diploma to što zapošljava ljude, nego znanje. Ni sa diplomama najprestižnijih fakulteta ljudi ne dobijaju posao na plave oči nego na znanje. Diploma je samo dokaz da su prošli ono što tu školu čini “prestižnom“. Nažalost izgleda da su kod nas krenula neka nova vremena.
Dete pesimista i dete optimista
Dete pesimista i dete optimista su dobili za rođendan poklone. Dete pesimista je dobilo električni voz a dete optimista je dobilo balegu. Pitali su dete pesimistu šta je dobilo na poklon i kako mu se sviđa.
Dete pesimista:“Pa ova igračka ide na baterije, koje će začas da se potroše. Ima plastičnih delova koji mogu da se polome...“
Sledilo je isto pitanje i detetu optimisti šta je dobilo.
Dete optimista:“Dobio sam ponija!!!“
Dete pesimista:“Pa gde ti je poni?!“
Dete optimista:“Pa otišo...“.
Trudim se da budem dete optimista, ali ne znam šta ću sa balegom.