“Oni žive“ (They Live) je crnohumorna SF satira o vanzemaljcima koji nesmetano žive među nama zahvaljujući mašini kojom su nas sve hipnotisali, i na taj način utiču na naše odluke, umrtvljuju naša čula i kontrolišu naše živote. Film je baziran na konceptu da je svet koji nas okružuje samo prividna iluzija za zavaravanje ljudi iza koje se nalazi malo mračnija stvarnost.
Scenario i režiju za ovaj film (nastao 1988.) potpisuje Džon Karpenter (John Carpenter).
Bliže se izbori.
Zamišljam, paralelnom montažom, kako glavešine stranaka i partija sedaju na klozetske šolje, a sve u cilju obavljanja nadolazeće velike nužde. Sedaju (seo jedan, seo drugi, seo ovaj, a boga mi i onaj), saginju se lagano u prinudni položaj i turaju glavu u šake (neko ima veće šake, neko veću glavu). Onda, posle prvog i uvek odsutnog trenutka, kao po komandi, uzimaju sudoku uredno prisutan (nekome pored nogu, nekome na radijatoru, tu odmah pored ruke...) i kreću da ga rešavaju. Ali avaj, toliko ih je već rešeno, ostali su samo oni najteži. A i dosadno je, uvek isto. Podižu pogled sa praznih kvadratića (podiže prvi, podiže i poslednji) i gledaju, svako svoje lice, u ogledalu preko puta. Svako od njih misli, a misli im iste (cak, cak cak): „Šta sam obećao na prošlim izborima“? Ponovo se glave spuštaju, i dok gledaju u rastegnuti donji veš između potkolenica (idemo, jedan, dva, tri...), kao da im život promiče, baš tu, nežno, pred očima. „Lagao sam“, priznaju, a u glavi im zvoni ono „do đavola“ (ma zvoni, pa zvoni, ih itekako). Prolaze im preko donjeg veša: mostovi, putevi, inflacije, bruto nacionalni dohodak, banke, krediti, MMF, EU, Kosovo, prirodni resursi, privatizovane firme, bolnice i škole. „A šta sam mogao“, (i onaj na vlasti, i onaj što je u opoziciji, i onaj što je kao u opoziciji) vajkaju se. Od ovog trenutka se nižu kadrovi koji su cenzurisani iz više razloga. Posebno oni gde je kamera statična, na mestu ogledala, a kod ustajanja političkih nam predvodnika (setite se šta sam napisao: neko ima veće šake, neko veću glavu). Cenzor u meni govori: „Dobro, šta je tu toliko bitno? Čovek sedi u kadru, pa se u istom kadru podigne, pa se opet u taj isti potpuno dekomponovani kadar spusti da podigne gaće, pa se nakon što podigne gaće opet spusti i podigne pantalone, da bi na kraju, bokte, u istom kadru zakopčavao te pantalone“. „Meni je to baš super“, rekoh sam sebi, zaključujući da ću možda po prvi put, pribeći pravoj svesnoj autocenzuri. Ionako ja sve ovo samo zamišljam. E sad, ko mi je kriv što zamišljam paralelnom montažom?! Bilo kako bilo, moje zamišljanje u nizu prekinulo je povlačenje vode (kazanče ’vamo, kazanče ’namo) i kroz taj poznati šum vode (šum, šum, šum...) učinilo mi se kao da sam čuo: „Lagaću i opet!“ Ovog puta bez paralelne montaže, sinhrono, kao jedan. A sudoku ostaje nerešen, i to oni najteži problemi. A i dosadno je, uvek isto.
U filmu “Oni žive” (They Live), glavni junak Džordž Nada (Roddy Piper) pronalazi naočare za sunce pomoću kojih se mogu raspoznati vanzemaljci koji tlače zemljane. Mogu se raspoznati njihovi lažni natpisi, bilbordi i reklame. Kada bismo mi uspeli da nađemo takve naočare šta bismo videli?
Specijalni dodatak
Predlozi za predizbornu kampanju bez lažnih obećanja
Parole:
Brini o meni!
To nisam ja, to je moja partija!
Ako sada budete glasali za nas, dobijate i set noževa!