Čitajući pre desetak dana kako su se gospođa Kosor i gospoda Pahor i Tadić sreli u Smederevu, kako su se srdačno grlili (dobro, gđa Kosor malo uzdržanije) i kako već ne persiraju jedni drugima, nisam mogao da se ne setim one šetnje u Karađorđevu od gotovo u dan tačno 20 godina ranije - aktera koji isto nisu jedan drugome persirali, daljih njihovih sastanaka s ostalim kolegama (takođe bez persiranja), koji su se selili iz republike u republiku, da bismo na kraju dobili ono što smo dobili (tj. izgubili). Možda i stignem da napišem na šta me sve to još asociralo, ali pomislih da je svakako kao uvod u obeležavanje te tužne dvadesetogodišnjice možda najbolje konačno objaviti tekst moje drage i cenjene (iako je ovo praktično pleonazam ako stoji uz sledeću reč) prijateljice Jelene Radovanović, u slobodno vreme pesnikinje (vanredne, apsolutno, a koja je, uz to, i nagrađivana), a na Blogu sam je nekoliko puta citirao. Ovaj tekst je, po pozivu za gostovanje, napisala pre skoro pola godine, trenutak za njega došao je (tek) sada.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
KAKO SAM IZGLEDA VOLELA HRVATE
Gošća autorka: Jelena Radovanović
Kad su tog nedeljnog popodneva mnogo pre poslednjeg građanskog rata (iako u tom ratu nije bilo ničeg iole građanskog) na televiziji prikazivali neki obojeni program o bratstvu i jedinstvu i o mnogonacionalnosti naše lepe domovine, sa puno šarenih zastava, narodnih nošnji i vesele dece, te nazaobilaznim JBT-om koji je širokog osmeha i još šireg zamaha rukom u beloj maršalskoj rukavici usred tog usplahirenog titranja trobojki mahao masi, imala sam dvanaest godina i postavila svoje prvo nacionalno svesno pitanje:
To je u neku ruku bilo otkrovenje. Kao puka nova informacija, a ne neka životna epifanija. I ne da je bilo bitno, i ne da se nešto u meni prelomilo, otkinulo ili iz korena promenilo od tog dana. Nije me preplavilo nikakvo neobično osećanje ni toplina. Prosto sam zaboravila taj podatak, jer nikom u mom okruženju nije, izgledalo je, to bilo bitno. Izgledalo je. Činilo se da smo svi ponosni, ali onako drčno ma-možete-da-mi-pljunete-pod-prozor ponosni, praktično ufurani na to, što smo takav neobjašnjiv svetski unikum od države i naroda, taj šareni i dobro povezani pačvork, kome iz potaje, u stvari, zavidi ceo svet.
U školi su nas učili da nigde nema tako razuđene obale i takvog ostrvlja, da čak ni italijanska rivijera nije našoj ni za sitan šljunak. Nije ni egejska, da se razumemo - možda je razuđenija, ali to more nema tako plavu boju kao Jadran, nešto mu fali, svi se slažu. Pa onda jedinstvena konstelacija reljefa, to takoreći dijalektičko jedinstvo suprotnosti - brda i pobrđa optočena vinogradima, visoravni plodnih pašnjaka, te snežne kape na visovima, bosanske šume, ti vilajeti atavističke lepote, a raspitomljene onamo lenjom horizontalom ravnica koje su nas hranile, te sve u svojoj savršenoj zaokruženosti krunisano neponovljivim morem; da, to je bila Južna Slavija: geografski orgazam slavjanske lepote! Jedno takvo Božije odmorište i koncentrat svih prirodnih milota postoji možda tek u Francuskoj, pričala nam je učiteljica. No, tamo niko od nas još nije otišao, pa nije moglo da se proveri, te je tako Južna Slavija mogla nesmetano da se šepuri na promaji istoka i zapada kao neprikosnovena lepotica kojoj ni prva ni druga pratilja nisu ni za crno ispod nokta malog nožnog prsta. Takvu zemlju je čovek morao da voli, voleli su je i stranci, i naturalizovani žitelji, poput Palestinaca i Afrikanaca, a kamoli mi, njena prirodna čeda. Činilo se tako prirodno voleti prostranu lepu kuću u kojoj živiš, čak iako su sustanari tako različitih naravi. Izgledalo je da je taj jugoslovenski patriotizam titoističkih generacija između 1945. i 1980. bio nepatvoren i, u velikoj većini, iskreno doživljen, iako, sa ove distance, ideološki artificijelan.
A onda je počela krvava balkanska razvaljotka i pačvork je počeo da se para. To je bio kraj jednog osećanja života i fijasko brižljivo negovanih mitova o lepoti. Ili možda puka potvrda njene prolaznosti i krhkosti. Balkanski kolarićupaniću se do danas umrsio u nerazmrsivi čvor dugo i brižljivo gajene etnocentrične mržnje, nepoverenja i predrasuda među sitnom boranijom od posvađanih naroda.
Nakon dvadeset godina jugoslovenstva, od moje se generacije i mene, nakon burne provale srpstva, prirodno očekivalo da prevrnemo svoj patriotizam kao jaknu sa dva lica i postanemo iskrene srpske patriote, jer to je zapravo moja prava zemlja. Terra nova, terra incognita. Puj- pike, ne važi, šta je bilo više nije, šta ste verovali verovali, vaša osećanja i jugo sentimente molimo vas, pobacajte u korpu za otpatke, pa na đubrište istorije. Smatralo se odjednom da je pomanjkanje patriotizma prema pravoj državi ravno nekoj anomaliji karaktera. Svi su počeli na svakom koraku da dokazuju kako vole Srbiju i kako su samo Srbiju (u stvari) uvek i voleli.
Sa patriotskog stanovišta su ipak, tvrdim, mnogi od nas ostali podeljene ličnosti iako se mnogi ustručavaju da to i priznaju, budući da je jugonostalgija nepoželjna etiketa raspekmeženih luzera.
Pre neki dan mi je, eto, još jedan od prijatelja potvrdio da ima seksualni fetiš Hrvatica - nema, po njemu, ničeg erotičnijeg doli akcenat doteranih i stilizovanih Zagrepčanki (Buš? Bum!). Drugi se pali najviše na glasne i kršne Dalmatinke. Jedan treći mi je rekao da se još kao klinac ložio na hrvatske voditeljke, prosto su mu bile uvek više seksi i sređenije, a i svaka je znala pet jezika, to ga je strašno palilo. Jedan četvrti ide, porivom ekstravagantnog fana, sâm na sve koncerte Tereze Kesovije (inače sasvim kul tip).
Tako sam ja, kao da opipavam na sebi tragove zarazne bolesti, počela da pročešljavam svoje sećanje i preduzela jedno sentimentalno putovanje u našu zajedničku medijsku prošlost i sve moje fetiše u istoj. U prošli vek i u prošli život. I u(s)tvrdila, na svoje nemalo iznenađenje, sledeće:
No međutim. Ne mora ovo ništa da znači. Kako ko tumači. Možda ja patim od neke latentne kroatofilije kao od urođene mane, a možda je sve samo slučajna kombinatorika afiniteta.
Ipak mi se lepo čini da se naše balkansko komšijsko prokletstvo najbolje očitava na primeru dva do kostiju nepomirljiva i ostrvljena etnosa, Srba i Hrvata, koji su izgleda osuđeni na to da se, čak i kada potroše već sve izanđale razloge za klanja i čarke, hvataju za gušu svako malo iz čistog sporta i razonode.
Srbi i Hrvati se, kako stvari stoje, u stvari, mrze jer se vole. Njihova mržnja je travestija jedne, u suštini, ljubavne ovisnosti. Kao stari bračni par koji se razvodi posle proslavljene zlatne svadbe i nastavlja i posle razvoda da se glođe, džangriza i svađa, oni znaju da ne mogu ni zajedno ni jedno bez drugog. Oni govore isti jezik (iako to kategorički poriču u raspravama u kojima se, lingvistički gledano, odlično razumeju), podeljeni su istom religijom (naći će se, bojim se, previše njih da i ovo poreknu), dele ista sećanja na prošlost, imaju zajedničke tekovine i imovinu, u suštini iste balkanske navike i probleme i sličan mentalitet, ali jedan se uvek, kao i u svakom pravom braku, fura da je bolji od onog drugog i da je veća žrtva i više stradao u toj nesrećnoj simbiozi. Oni ne mogu jedni bez drugih kao fokusa mržnje, jer je inače na Balkanu, tradicionalno cvrčećem od testosterona i ničim motivisanog ludila, bez Srba i Hrvata prilično dosadno. Srbi i Hrvati ostaju, dakle, impresariji jednog trajnog burlesknog istorijskog pozorišta.
Šta sam onda ja, budući da mi se zemlja kojom sam se deklarisala raspala više puta kao iznošeni džins, a etikete i marke su na ovim prostorima ipak strašno bitne? Šta sam ako mi je pun kufer i jednih i drugih i svih trećih?
Šta sam, also - mentalno, geografski, istorijski, kulturno-antropološki, genetski, nacionalno i emotivno?
Ja sam, da izvinite, balkanoid.
Baš tako, malim slovom.