…Sa dijamantskim prstenjem, a kvrgave, izborane, suve… Dok je ona pregledala Pepija, ja sam ih gledala sa ljubavlju i neznoscu. Kao da su mi rod.
Posle smo malo, na brzaka, procaskale. Rekla sam joj da treba da promenim posao i da sam racunala na Dr Stephensa da se penzionise, ali izgleda da on namerava da radi zauvek. Htela sam da ga pitam, ali on je takav tip da bi se uvredio. Iako ima 63 I vestacki zalistak, dolazi na posao biciklom (9 km u jednom pravcu) za 27 min. Dok smo radili zajedno, imali smo jednu od onih love/hate relationships. Istovremeno mi je bio zahvalan, a potajno se nervirao sto mu pamcenje nije vise kao nekad kad je za svakog pacijenta u Traffordu znao gde je bio na letovanju, sta mu je hobi, koliki mu je secer i holsterol. I sto je propustio da procita neki od najnovijih radova na temu redjih hormonskih poremecaja. Ja sam ga samim svojim prisustvom podsecala da njegovo vreme prolazi. Voleo je sto sam pet dana pre porodjaja imala zakazanu prezentaciju naseg zajednickog rada na sastanku Britanskog udruzenja endokrinologa na isti nacin kao sto ja volim ruke Dr Lewis. Kad je preprosle godine pao neuobicjeno veliki sneg koji je paralisao citavu Englesku, a ja stigla na vizitu pre njega, prvo nije mogao da veruje, a onda je, da bi se kaznio, rekao:
-Well, I see you have everything in hands, I better go to dig out Diabetes Centre - skinuo sako i uzeo lopatu.
Dr Lewis mi je rekla da je Dr Stephens ozbiljno bolestan, sto nisam znala iako sam sa njim razmenjivala mejlove. Uprkos svemu, prosle nedelje je sa centralnom venskom linijom sakrivenom ispod kosulje dosao da vodi neki sastanak. Dr Lewis je vrsnjakinja Dr Stephensa i njegova pacijentkinja.
-Znas, ljudi kao sto smo mi se plase penzije, - rekla je, kao neobavezno, na rastanku.
Veliko je zadovoljstvo dobro obavljnog posla. Pri tom ne mislim na satisfakciju koju nosi novac ili priznanje spoljasnjeg sveta, vec jednu duboko privatnu emociju. Ima nesto o tome u knjizi Ian McEwana - “Saturday” cime me je, izmedju ostalog, kupio. Pokusala sam to da kazem jednom mom drugu dok sam bila na porodiljskom odsustvu i mislila da cu odlepiti ako uskoro ne pocnem da radim. On mi je rekao:
- Daj, nemoj da si takva kucka. Ti si majka!
Naravno da jesam i da neizmerno uzivam kad mi se moje majmunce zakaci oko vrata i struka istovremeno i mulja mi rukama po kosi dok sa bezbedne distance posmatra svet, ali I moj posao je ono sto me cini onakvom kakva sam. Iskreno svakom zelim da to bar ponekad iskusi.
Odoh sad da zakazem manikira da se kamufliram cim dodjem u Beograd.