Čak sam mislio da ni ne postujem ovo, jer je toliko učestalo da mi se čini da je neinteresantno. Pretežući element dnevnika na blogu, međutim, opravdava ovaj postupak. Moj trineastogodišnji sin, naime, napadnut je nožem.
Ne i uboden, srećom. Posle sličnog događaja koji je doživela 3 ipo godine starija mi ćerka, sada je Ognjen bio žrtva napada. Izašao je oko 6 popodne iz trole kod Narodnog, nesmorteno državši 500 dinara u ruci. Jedan klinac nekloliko godina stariji od njega izdvojio se iz obližnje grupe i tražio mu te pare. Ognjen ih je, pametno, odmah dao, a klinac mu je prislonio bodež na stomak i pripretio da ne zucne o ovome dok se oni ne udalje. Ognjen je, pribrano, krenuo u obližnju piceriju, tvrdeći da ga ja tamo čekam. Kad su se sklonili, otišao je na drugu stranu od njih, uzbuđeno me pozvao mobilnim, ali ipak otišao na engleski.
I šta sad? Nikakvog smisla nije bilo zvati policiju, nikakvog smisla nema zabranjivati mu izlazak, pogotovo u 6 popodne. Nemam pojma.