Teško mogu da nađem razumevanja za šok u kome se danas nalazi hrvatska javnost nakon presude generalima Markaču i Gotovini. Proterano je više od 200000 Srba sa svojih ognjišta! Za egzodus je neko morao da odgovara, kao što verujem da će haški optuženik Mladić jednoga dana odgovarati za zločine u Srebrenici. Nažalost, Frojd je bio u pravu. Srbi i Hrvati, ne dele samo zajedničko kulturno i istorijsko nasleđe, jezik i geografski položaj, već i onaj čuveni frojdovski narcizam malih razlika, po kome se sličnosti prikrivaju a naglašavaju razlike. I gle, evo danas još sličnosti koje nas spajaju. Hrvatska je u šoku, razočarani narod lamentira nad sudbinom generala. Ideali su srušeni, pravda nedostižna, očekivanja izneverena. Mit o „pravednom ratu" je počeo da se ruši, a iza kulisa pobede koja liči na onu „Pirovu", počela je da se nazire stravična slika i cena koju ta pobeda nosi. Četvrtina miliona progranih Srba sa svojih ognjišta, deportacije, pljačke, bezobzirna razaranja, ubistva, zločini protiv čovečnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja. Sve navedeno u optužnici instruisano je od strane državnog vrha na čelu sa predsednikom Tuđmanom. - „ocem" hrvatske države čija se uloga u Hrvatskoj slavi kao dostojna glorifikacije i apoteoze.
„Presuda je nepravosnažna", izjavljuje premijerka Jadranka Kosor, pokušavajući da umiri strasti, misleći valjda da ideal „hrvatske borbe za samostalnost" nije srušen i ukaljan i da na stratištima još uvek može da se sačuva obraz Hrvatske države, gradi praznična scenografija i državotvorna mitologija. Ipak je u jednom jeste u pravu. Upravo na stratištima koja ostaju iza Oluje, Vukovara, Srebrenice, Kravica i mnogih drugih spomenika ljudske patnje može da se gradi obraz ali tek kad se zločin nazove pravim imenom a njegovi vinovnici odgovaraju. Neka se trgnu iz košmara poricanja oni koji danas lamentiraju nad sudbinom generala. Neka se probude iz i oni koji će to učiniti sutra u Srbiji kada u Hagu bude donesena neka nova presuda. Karl Jaspers je „Pitanje krivice" pisao i za mnoge koje u našim narodima izbegavaju da prođu kroz „uska vrata bolnih uspomena" i poriču ono što Riceour naziva „traganjem za istinom". U kolektivnom smislu, amnezija dovodi efekta ponavljanja istorije, to jest, recidiva prošlosti i beskrajnih spirala zločina. Unutar takve diabolične inercije jučerašnje žrtve postaju današnji počinitelji, današnji počinitelji, buduće žrtve.
U političkoj teologiji, koja između ostalog sagledava i procese pomirenja, kao krajnje faze tog procesa ističu se takozvana dijaloška i tzv. restorativna ili moralna istina. Dijaloška istina predstavlja proizvod razmene iskustava sukobljenih strana i dolazi kao proizvod njihovih narativa. Ključno pitanje koje proizilazi iz ovog nivoa dijaloga je: može li se pronaći način da se ispriča priča na način u kojoj bi se obe strane prepoznale? Veoma teško dolazi do ove faze utvrđivanja istine, budući da sukobljene strane ostaju isključive prema mogućnosti dijaloga i sučeljavanjem i veoma je često potrebna medijacija. Na kraju, restorativna (moralna) istina predstavlja naznačajniji stepen ka pomirenju sukobljenih strana jer dolazi kao proizvod pouka izvedenih iz društvene istine te se počinje raditi na prevenciji kako ne bi došlo do recidiva prošlosti, to jest, kako se istorija ne bi ponovila. (Schreiter, 2008:16) Drugim rečima, potrebno je da se oslobodi prostor za kolektivno sećanje kroz koje će delovi ličnog iskustva i sećanja moći da se prikupe, konsoliduju i rekonstruišu. Ceo proces je prilično složen i nelinearan. (Schreiter, 2009) Stravična iskustva zločina ratova u bivšoj SRFJ ne smeju da budu zaboravljena i suviše su jeziva da bi ih neko postavio unutar "običnog " istorijskog narativa i tako prepustio vetrovima zaborava.
Postavlja se pitanje kako je uopšte i moguće doći do ove faze dijaloškog narativa kada ostajemo taoci poricanja stvarnosti, duhova prošlosti i mitomanskih istorijskih konstrukcija koje nam pokrivaju pogled ka budućnosti, ostavljajući nas tako zatočene u vrtlogu iskrivljene realnosti. „Prevladavanje prošlosti nije konačni, nego trajni proces i stalna opomena" ističe profesor Kuljić. Čini mi se da se kao dva, nekada sukobljena naroda iznova vraćamo ka početku tog procesa. Zanemarujući činjenice i lametirajući za „nedostižnom pravdom" i „istinom", delimo sada i mit o sopstvenoj neporočnosti i idealizujemo prošlost, koja nije ni izbliza idealna, naprotiv, upravo je onakva kakvom ne želimo da je vidimo. Istina boli, ali istina i oslobađa!