Filozofija| Kultura| Planeta

ŽIVELE RAZLIKE

mikele9 RSS / 16.04.2011. u 13:54

Tako_to_ama_retouched.jpg 

ZEN BUDIZAM I PSIHOANALIZA, Daisetz Teitaro Suzuki, Erich Fromm, izdata u Njujorku 1960 a prevedena (Branko Vučićević) i izdao je NOLIT 1969 godine, bila je uz Heseovog STEPSKOG VUKA, kultna knjiga dela moje generacije. Ja sam je kupio, piše na drugoj stranici 2.XI 1971 godine.

Malo je reći da smo bili zaluđeni ne samo knjigom nego i filmovima Kurosave, Ozua, Mizoguchija...Većinu Kurosavinih filmova smo imali prilike da gledamo, SEDAM SAMURAJA, SKRIVENA TVRĐAVA, RAŠOMON, JODŽIMBO a kasnije kao već stariji KRVAVI PRESTO, KAGEMUŠA, DERSU UZALA, HAOS, SNOVI, RAPSODIJA U AVGUSTU... U većini Kurosavinih filmova glavnu ulogu je igrao Toširo Mifune koji je do danas za mene ostao jedan od najupečatljivijih i najboljih glumaca svih vremena. Iako smo znali za Ozua, nijedan njegov film tada nije stigao do Jugoslavije. Bili smo zaljubljeni i gledali smo ga sve dok se u sali KCB prikazivao, Mizoguchijev film, kod nas preveden kao LEGENDA O UGETSU. Nije nas moglo isterati iz sale! RAŠOMON sam gledao s roditeljima prvi put, tri godine posle dobijanja Venecijanskog Zlatnog Lava u bioskopu pod vedrim nebom, tada zvanom letnja pozornica Topčider. Iako klinac bio sam zapanjen neverovatnom istinitošću priče svakog od aktera događaja u šumi. Mnogo kasnije sam shvatio da jednu istu stvar, objekat, situaciju...svaki posmatralac, akter, učesnik, prisutnik, tumači na način na koji je obrađena njegovim mentalnoočnim sistemima. Običnu kutiju šibica deset ljudi će opisati svako na svoj način i svi će biti u pravu. And now malecka digresija: Posle pedeset i nešto gledanja RAŠOMONA, uvek zauzet i koncentrisan na radnju, likove, ambijent, kadriranja... odjednom  sam shvatio da je MAJSTOR, u trenutku dok duh poginulog kroz usta svoje žene priča sopstveno viđenje događaja, pozadinu obojio Ravelovim Bolerom!

Iako sam u to doba studirao Prava, to me nije ometalo da na sve moguće načine doprem do knjiga i monografija o Japanu i njegovoj tradiciji, a pre svega o likovnoj umetnosti. Bio sam član biblioteke Francuskog kulturnog centra i umeo sam da provedem sate listajući ih. Moja ljubav na prvi pogled je bio Hokusai! Bio sam zadivljen opusom Velikog Majstora. Istom preciznošću, talentom i imaginacijom uspeo je da u ogromnom dijapazonu od pejsaža, morskih talasa, riba, ptica, pirinčanih polja, planina, bambusovih šumaraka do neverovato egzibionističko erotskih prizora (San ribareve žene), postigne i dostigne vrhunac umetničkog izraza. Već sam negde citirao njegove reči a imao je preko sedamdeset godina:

Od šeste godine počeo sam da crtam oblike i predmete. Do pedesete godine, već sam objavio bezbroj crteža, ali sam ostao vrlo nezadovoljan sopstvenim radom do sedamdesete godine. Tek u sedamdeset trećoj godini, ja sam bolje shvatio oblike i pravu prirodu ptica, riba, biljaka... To znači da ću oko osamdesete godine ostvariti još veći napredak i stići do srži stvari. U stotoj ću sigurno ući u više stanje, teško objašnjivo, dok ću u sto desetoj godini dostići stepen na kome će svaka tačka i svaka linija biti žive. Tražim od onih koji će živeti dugo kao i ja, da provere da li ću ostvariti rečeno. Ovo sam napisao u sedamdeset petoj godini, ja, nekada Hokusai, danas Gakyo Rojin, starac lud za crtanjem.  Toje duh! To je stav za divljenje!

Na kraju predgovora knjige ZEN BUDIZAM I PSIHOANALIZA, pod naslovom ZEN I ZAPADNA MISAO, Profesor Čedomil Veljačić (monaško ime: Nananđivako Theira), piše: Za Zen kao izraz budističke misli prva pretpostavka ostaje nesumnjivo sadržana u prvoj velikoj istini od čijeg je otkrića pošao sam Buda: Život je patnja zato jer je svijest o njemu tek vječni tok neizvjesnosti zbog nepostojanosti i nepostojanja bilo kojeg sebe. Problem Zena je konačno problem etičke i ontološke ravnoteže u toj prvobitnoj otuđenosti s e b e u doživljaju bola. Izvan tih granica ne bi bilo objektivnog opravdanja da u Zenu tražimo odgovor na pitanje o čovjeku i društvu. A pre toga: Metod Zena i nije ništa drugo nego ubrzavanje latentne krize u kojoj svi neminovno živimo. Učenik Zena može postati uopće samo onaj tko dolazi učitelju po odgovor na pitanje, ali ne na ono koje i m a, nego na ono koje i sam j e s t e. Odgovor na pitanje može naći samo onaj tko je i sam postao pitanje - to je osnovna eksplicitna istina Zena.

Profesor Suzuki je u svojim predavanjima pokušao da na jednostavan i nama, posebno amerikancima, prihvatljiv način pokaže neke od osnovnih razlika između načina mišljenja Istoka i Zapada:

Bašo (1644 - 1694), veliki japanski pesnik sastavio haiku:

Kad pažljivo zagledam

Vidim rascvetalu nazunu

Kraj živice!

Dakle to je Istok. Zatim citira Tenisona, kao ponudu Zapada:

Cvete s napuklog zida,

Uzbrah te iz pukotine,

Držim te, evo, s korenom, celog, u ruci...

Oba pesnika govore/pevaju o cvetu, a razlika je više nego očigledna. Istočnjak Bašo je pažljivo razgledao neuglednu rascvetalu nazunu (divlju, korovsku biljčicu) dok je Zapadnjak Tenison ubrao cvet, drži ga u ruci, s korenom, celog. Suzuki dalje kaže da je, uslovno posmatrano, Istok ćutljiv a Zapad govorljiv. Ali ćutnja Istoka ne znači biti nem ili bez reči. Zapad voli verbalizam. Kod Bašoa nema rečitost ili rečita ćutnja cveta ima svoj ljudski odjek u sedamnaest Bašovih slogova. Kod Tenisona, Suzuki ne vidi dublja osećanja, on je sav intelekt, on zastupa doktrine Logosa. Nastavlja sa pričom Čuang Zea (III vek p.n.e) o hun-tunu, Haosu. Mnoge svoje tekovine njegovi prijatelji dugovali su Haosu, pa zaželeše da mu se oduže. Primetili su da Haos nema organe čula kojima bi razaznavao spoljašnji svet. Jednog dana dadoše mu oči, drugog nos i za nedelju dana uspeše da ga, po sopstvenom liku, preobraze u osećajno stvorenje. Dok su sebi čestitali na uspehu, Haos je umro. Istok je Haos a Zapad je grupa onih zahvalnih, dobronamernih ali nepronicljivih prijatelja.

Suzuki nastavlja: Na Zapadu je da - da, a ne - ne. Da nikad ne može postati ne i obratno. Istok čini da se da prelije u ne i ne u da. Između da i ne nema tvrdih i čvrstih pregrada.

Evo vam jedne, mnogima verovatno poznate, Zen priče, koja neupućenima može izgledati banalna i beznačajna. Ona to nikako nije, mudra je, višeslojna, poučna.

Najvrednija stvar na svetu

Kineskog učitelja zena Sozana upita jedan učenik: Koja je najvrednija stvar na svetu?

Učitelj odgovori: Glava mrtve mačke.                                                                          

 Zašto je glava mrtve mačke najvrednija stvar na svetu?, pitaše učenik.                      

 Sozan odgovori: Jer joj niko ne može odrediti cenu.

Živele razlike, uskliknula je moja žena u odgovarajućoj situaciji, pre više od trideset godina. Složio sam se s njom, slažem se s tim i danas, to je oduvek postojalo u meni,ali tek sad pišem pišem ovaj tekst. Sigurno J. nije bila prva koja je to izgovorila, siguran sam da joj je prethodio ogroman broj umnih, toelrantnih, razumnih ljudi koji su kao ona i ja i mnogi od vas, uvereni da razlike ne postoje da bismo se svađali, vređali ili ubijali, razlike su izvor za spoznavanje novog, neuobičajenog, neviđenog, nečutog, razlike dopunjavaju i popunjavaju praznine, doprinose razumevanju i poštovanju, oplemenjuju!



Komentari (63)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

AlexDunja AlexDunja 14:00 16.04.2011

genijalan glumac

4krofnica 4krofnica 14:07 16.04.2011

Re: genijalan film

mikele9 mikele9 14:58 16.04.2011

Re: genijalan glumac

Mladi Toširo u Rašomonu dok priča svoju verziju


jinks jinks 14:28 16.04.2011

...

LEGENDA O UGETSU

Zapamtio sam film Legenda o Narajami (ili Balada o Narajami) ... cudno, nije toliko cesto pustan na tv-u (video sam ga samo jedanput).

I prica, i film su najblaze receno odlicni.
mikele9 mikele9 15:08 16.04.2011

Re: ...

Zapamtio sam film Legenda o Narajami (ili Balada o Narajami) ... cudno, nije toliko cesto pustan na tv-u (video sam ga samo jedanput).

I prica, i film su najblaze receno odlicni.

Izvanredan film! Baladu o Narajami je režirao Šoei Imamura. Sličan običaj je postojao i kod nas, zvao se LAPOT.
nsarski nsarski 15:15 16.04.2011

Re: ...

Izvanredan film! Baladu o Narajami je režirao Šoei Imamura. Sličan običaj je postojao i kod nas, zvao se LAPOT.

Taj film je klasika japanske umetnosti. (Ako te zanima, imam VHS verziju Narayama bushiko koju cu ti rado pokloniti (engleski titlovi).)
Od japanaca treba svasta uciti - isto kao sto su oni strplivo ucili od Zapada i prestigli ga u mnogim stvarima.
mikele9 mikele9 18:24 16.04.2011

Re: ...

Taj film je klasika japanske umetnosti. (Ako te zanima, imam VHS verziju Narayama bushiko koju cu ti rado pokloniti (engleski titlovi).)
Od japanaca treba svasta uciti - isto kao sto su oni strplivo ucili od Zapada i prestigli ga u mnogim stvarima.

Bez trunke razmišljanja prihvatam i unapred se zahvaljujem
Goran Vučković Goran Vučković 19:39 16.04.2011

Re: ...

Izvanredan film! Baladu o Narajami je režirao Šoei Imamura. Sličan običaj je postojao i kod nas, zvao se LAPOT.

Meni je najjezivije bilo kada seljani kažnjavaju kradljivce krompira tako što ih žive zakopaju - ženu (da l' beše udovica ili šta li je) sa decom bacaju u rupu - i krenu da ih zatrpavaju, a deca plaču i pokušavaju da se penju uz zemlju koju seljani ubacuju... strava.

Vidim na Amazonu dve verzije - 1958. i re-make iz 1983. koji je dobio zlatnu palmu u Kanu. Nisam siguran koju sam gledao (ima tome sigurno 20 godina) - ima li neko preporuku koju od ove dve verzije da naručim?
mikele9 mikele9 19:48 16.04.2011

Re: ...

Vidim na Amazonu dve verzije - 1958. i re-make iz 1983. koji je dobio zlatnu palmu u Kanu. Nisam siguran koju sam gledao (ima tome sigurno 20 godina) - ima li neko preporuku koju od ove dve verzije da naručim?

Ti si gledao verziju iz 1983 godine ako je u boji. Po meni obe su dobre ali ja bih pre uzeo verziju iz 1958 godine.
Goran Vučković Goran Vučković 20:09 16.04.2011

Re: ...

Ti si gledao verziju iz 1983 godine ako je u boji. Po meni obe su dobre ali ja bih pre uzeo verziju iz 1958 godine.

Iskreno, moje je sećanje crno-belo, iako to ništa ne mora da znači. Uzeću verziju iz 1958. prema preporuci, hvala.
mikele9 mikele9 13:22 17.04.2011

Re: ...

Iskreno, moje je sećanje crno-belo, iako to ništa ne mora da znači. Uzeću verziju iz 1958. prema preporuci, hvala.

Nema na čemu, iako je moje sećanje na film iz 1983. u punom koloru. Ne tvrdim samo se sećam.
Predrag Azdejković Predrag Azdejković 14:32 16.04.2011

A naša deca?!

A šta ja da kažem svojoj deci kad budu videla ovu sliku?!

Kako posle da im serviram hobotnice za ručak?!?!
mariopan mariopan 14:55 16.04.2011

Re: A naša deca?!

Tek u sedamdeset trećoj godini, ja sam bolje shvatio oblike i pravu prirodu ptica, riba, biljaka... T

Pa imam još vremena da učim.... uteha zar ne?
Zaista - živele razlike.
I ja sam obožavala "Rašomon" i gledala ga više puta..majstorski, nema šta.
mikele9 mikele9 15:10 16.04.2011

Re: A naša deca?!

A šta ja da kažem svojoj deci kad budu videla ovu sliku?!

Kako posle da im serviram hobotnice za ručak?!?!

Pa ti si bar domišljat, serviraj im lignje
mikele9 mikele9 15:13 16.04.2011

Re: A naša deca?!

Pa imam još vremena da učim.... uteha zar ne?
Zaista - živele razlike.
I ja sam obožavala "Rašomon" i gledala ga više puta..majstorski, nema šta.

Draga Mariopan, dok smo živi učićemo...bar neki od nas
Rašomon je film za sva vremena
alselone alselone 18:14 16.04.2011

Re: A naša deca?!

Predrag Azdejković
A šta ja da kažem svojoj deci kad budu videla ovu sliku?!

Kako posle da im serviram hobotnice za ručak?!?!


Jesu ovo poceci opet onih "...vi i vasa deca..." unezvereno-histericnih momenata?
mikele9 mikele9 18:29 16.04.2011

Re: A naša deca?!

Jesu ovo poceci opet onih "...vi i vasa deca..." unezvereno-histericnih momenata?

Mislim da nisu, Peđa se samo šalio
Milan Novković Milan Novković 16:42 16.04.2011

Interesantno mi...

..Iako sam u to doba studirao Prava, to me nije ometalo da na sve moguće načine doprem do knjiga i monografija o Japanu i njegovoj tradiciji, a pre svega o likovnoj umetnosti. Bio sam član biblioteke Francuskog kulturnog centra i umeo sam da provedem sate listajući ih. Moja ljubav na prvi pogled je bio Hokusai! Bio sam zadivljen opusom Velikog Majstora. Istom preciznošću, talentom i imaginacijom uspeo je da u ogromnom dijapazonu od pejsaža, morskih talasa, riba, ptica, pirinčanih polja, planina, bambusovih šumaraka do neverovato egzibionističko erotskih prizora (San ribareve žene), postigne i dostigne vrhunac umetničkog izraza. Već sam negde citirao njegove reči a imao je preko sedamdeset godina:

Od šeste godine počeo sam da crtam oblike i predmete. Do pedesete godine

...kako si u Francuskom kulturnom centru listao materiajl o Japanu - ja još uvek smem da se kladim da bolje razmem Japance nego Francuze (istina je da ne razumem dobro ni jedne ni druge).

Ali njihova likovna umetnost je zid do kojeg ide moje razumevanje, bar kako ga ja subjektivno vidim.

Ja sam za nju poprilično slep, iako opčinjen Japanom, pa onda u arogantnom, zapadnjačkom maniru to ovako sebi objašnjavam - ima nešto što se bode u Zen odnosu prema formi pa uopšte pokušavanju bavljenjem likovnom umetnošću. Ne može se duh odvojiti od forme na takav način.

Ja mislim da ne može nikako (ok, ne poznajem ja ni Zen, ja samo pišem blog komentar)!

Evo, koje koincidencije (kad ti je Bog već podario nadimak Mikele), meni prvi Mikelanđelo pada na pamet - ne toliko šta je u vajarstvu uradio, nego kako je radio (bez okolišenja oko konačne figure).

Ti ćeš to bolje znati, ali da bi se tako nešto, baš na takav način, ne na neki drugi, pojavilo iz kamena umetnik mora da u glavi vidi duha, da ga vidi bolje nego što smrtnici vide osobu ispred sebe upravo pošto zatvore oči. Nije to njegova kreativnost što radi posao, nego on figuru već vidi u kamenu, ona je već tamo i on samo skida plašt.

A da je kamen porozan on bi tu figuru mogao i da dotakne.

A taj duh, kad ga tako vidiš u glavi, vidiš ga svuda, u kamenu, na papiru, u notama, rečima.

Uopšte mi je stran koncept produhovljenosti, prosvećenosti koji se odvajaju od forme, umesto da rastu iz forme. Nemoguće mi je to odvajanje nego su Japanci, prosto, preko forme nabacili toliko etike, normi i kulturološkog da su utabali novi, jedinstveni put kroz život povrh dublje posađenih temelja, kako ih mi vidimo.

E sad, na tom putu, da li oni mogu da dotaknu figure u kamenu? Mogu neki i donekle, to sigurno, ali ne kao što ih je doticala Evropa na "zapadni način".

EDIT: Zaboravih, u citatu sam zašao u Hokusaieve reči zbog Ticijana, koji je isto tako počeo da "kapira" pod stare dane

Samo ja mislim da je taj dodatni kvalitet, iako iskren i stvaran, više u našim glavama nego na papiru. Svakom godinom, kako starimo, smo jedan korak bliže Mikelanđelu, iako samo onom koji još nije uzeo čekić i dleto u ruke
mikele9 mikele9 18:52 16.04.2011

Re: Interesantno mi...

Dragi Milane, zanimljivo je tvoje gledanje na Japan, Hokusaia, Mikelanđela, Ticijana, na:
Ti ćeš to bolje znati, ali da bi se tako nešto, baš na takav način, ne na neki drugi, pojavilo iz kamena umetnik mora da u glavi vidi duha, da ga vidi bolje nego što smrtnici vide osobu ispred sebe upravo pošto zatvore oči. Nije to njegova kreativnost što radi posao, nego on figuru već vidi u kamenu, ona je već tamo i on samo skida plašt.

Na ovom blogu sam objavio pre dva, tri meseca tekst: Slikar nikad ne slika svet, gleda ga da bi ga zaboravio.
A evo ti jednog Hokusaia koji bi se mogao uklopiti u tvoje stavove:


Milan Novković Milan Novković 20:13 16.04.2011

Re: Interesantno mi...

A evo ti jednog Hokusaia koji bi se mogao uklopiti u tvoje stavove

Volim ja Hokusaia i volim japansku umetnost, da ne bude zabune, nego više pričam o nerazumevanju pa onda japansku likovnu umetnost stavljam na niži stepenik nego evropsku.

Primer, ma koliko naivan i nedorečen: "razumem" kako neko može da pilji u "Rembranta" neko proizvoljno vreme, a "ne razumem" sličnu japansku paralelu.

Kad kažem "Rembranta" ne mislim, u stvari, na jednog umetnika i jedno delo, mogu i ja da piljim satima u dva poteza četkicom umočenom u tuš koji naglašavaju konture osobe u pokretu.

Da ne bude još jedne zabune - kad se saberu svi "životni-poeni", ma kako ovo često neimalo smisla, ne kažem ja da mi vodimo, čak se plašim da je potpuno obrnuto, nego kad zamislimo nekoga ko živi zen, ne nas koji ga volimo sa strane, a živimo ga "parcijalno-i-oportunistički", prosto (ovo je sad malo-inženjerski), ne ostaje mu mnogo prostora u emotivno-vremenskom okviru da "utrenira" ruku da slika ono što ove ili one oči vide.

Rekli bi mnogi da ima više "discipline" u formi, ali ja mislim da nema - nije "geometrija" disciplina, nego bežanje od nje.

Evo jedne priče koju ja ni pola ne znam čak ni na amaterskom nivou, a i menja se brzo: pre su govorili da bez čula ne bismo imali svest. I ja volim da verujem u to.

Posle su promenili mišljenje, ne znam zašto i samo nagađam da je zbog osoba koje su imale nesreće, možda bili u komi pa ozdravili i pričali.

Ali ljudi još uvek vole da misle o 5 Aristotelovih čula, dok ih mi imamo mnogo više. Ko je probao da meditira tako da ništa ne razmišlja, ali ne da zaspi, pa to naučio (brzo se uči) možda nije primetio da od tela ne može da se pobegne (da sad ne maltretiram blogere idejama kako da to sebi dokazuju).

Zvuči prozaično, ali od prostora, proste mehanike i kauzalnosti ne može da se pobegne ni meditacijom. Mi osećamo šta je gore, a šta dole, da li stojimo uspravno ili naglavačke i ma koliko meditirali na kraju izlazimo iz meditacije i imamo tu tranziciju koje smo svesni. O sitnim, neka budu i nečujna zujanja u ušima, jedva primetnim pritiscima u glavi, svesti gde nam je ispružena ruka i kad zatvorimo oči, a gde sledeći stepenik dok koračamo zatvorenih očiju da i ne pričam.

Iako se svi trudimo da raslojavamo i subjektivno i objektivno na suštinu i formu, skoro uvek kad nam se ukaže prilika, ja mislim da je, u stvari, super-suština (neka osnovna suštine iz koje su izvedene sve ostale) tacit svest o osnovnom prostoru i vremenu, a kojoj su čula u temeljima.

I mi svi povrh tih temelja i svesti poređamo svoje aksiome i krenemo u nekom svom, specifičnom smeru, obojenom folklornim i kulturološkim.

Samo iako Japanci mogu da marširaju u drugom pravcu i oni prave i koriste kola, vozove i televizore.

Pa je onda Zen (opet ja koji malo znam, ko zna gde sam i od koga i te sitnice pročitao i samo glasno razmišljam) u svom odnosu ka formi i duhovnosti i dalje za divljenje, i ja se divim, ali na umetnost gleda kroz suženi fokus.

Ni to nije neki problem, baš u "mom" IT-ju toliko iskombinovasmo samo sa jedinicama i nulama, ali dodatna dimenzija je dodatna dimenzija :) (pokušaj da zamisliš Zen Betovena Ili Zen Karavađa, Velaskeza, Don Kihota, ...

Zamisli neke "kontinentalne" oblake viskoko na nebu španskih majstora... Mišima priča o nebu, ali ja kod Japanaca ne vidim te oblake u umetnosti

Bežati od forme je opsesivno, ako mene pitaš, i ja u japanskoj umetnosti, ovo malo što sam kozumirao, vidim dosta opsesivnog.

Opsesije idu protiv sloboda u zapadnom svetu, i tihe opsesije, ali ono osnovno, iskonsko gledanje na stvari je ipak isključivo definisano sredinom u kojoj smo odrasli. To je kod Japanaca drugačije i ja ih u umetnosti ne razumem, na previše mesta vidim prostu, linearnu progresiju prostih principa :)

mikele9 mikele9 10:14 17.04.2011

Re: Interesantno mi...

Milane, nisam ja ni zen učitelj, ni zen učenik, niti znam mnogo o zenu, prosto sam se setio svoje (i ne samo svoje) radoznalosti u mladosti, za drugačiji pogled na svet, drugačiji pristup svetu...
Sasvim je normalno da su nama bliži i prihvatljiviji Rembrant, Ticijan, Karavađo, El Greko....oni su u našem kodu. Meni je izuzetno zanimljivo i značajno to što postoji mnogo različitih antropološko vizuelno misaonih entiteta, i to me privlači. Razmena različitih (vekovima građenih) iskustava, može samo da doprinese napretku i u budućnosti, pozitivnom ishodu. Napisao sam da nije potrebno putovati daleko, u sopstvenoj sredini imamo tušta i tma razlika koje bismo morali da iskrenim i otvorenim pristupom prevaziđemo. Možda sam idealista ali mislim da je to osnov opstanka nas mrava na ovoj planeti.
Milan Novković Milan Novković 11:14 17.04.2011

Re: Interesantno mi...

Meni je izuzetno zanimljivo i značajno to što postoji mnogo različitih antropološko vizuelno misaonih entiteta, i to me privlači. Razmena različitih (vekovima građenih) iskustava, može samo da doprinese napretku i u budućnosti, pozitivnom ishodu. Napisao sam da nije potrebno putovati daleko, u sopstvenoj sredini imamo tušta i tma razlika koje bismo morali da iskrenim i otvorenim pristupom prevaziđemo

Naravno!

Ja se samo koprcam u svojoj radoznalosti kad naiđem na nešto što ne razumem.

Pa kako to pokušam da sebi objasnim i vidim da je moja priča u najbolju ruku smešno-i-naivno-netačna onda sam još radoznaliji

Ne brini, ja i sam svoje "teorijice" odbacim pre nego što ih "dovršim".

Fascinantne su razlike, neverovatna inspiracija - žena i ja često maštamo kako bi bilo interesantno provesti po nekoliko meseci ili nekoliko godina na nekim mestima pa tako pokušati i otići iza zida nekih razlika
mikele9 mikele9 13:32 17.04.2011

Re: Interesantno mi...

Naravno!

Ja se samo koprcam u svojoj radoznalosti kad naiđem na nešto što ne razumem.

Pa kako to pokušam da sebi objasnim i vidim da je moja priča u najbolju ruku smešno-i-naivno-netačna onda sam još radoznaliji

Fascinantne su razlike, neverovatna inspiracija - žena i ja često maštamo kako bi bilo interesantno provesti po nekoliko meseci ili nekoliko godina na nekim mestima pa tako pokušati i otići iza zida nekih razlika

Naravno, kao što reče, i ja se koprcam u sopstvenim radoznalostima, pokušavam da ih razjasnim, lutam, idema tamo i ovamo, čitam, gledam, slušam i često kao i ti uvidim da sam na pogrešnom putu. Ali sama radoznalost je majka svega.
I moja žena i ja maštamo o sličnim projektima
zoja444 zoja444 18:57 16.04.2011

cist zen



mikele9 mikele9 19:52 16.04.2011

Re: cist zen

Isto

sonja.m sonja.m 19:35 16.04.2011

jaooooo

Jaooo, Mikele, sto se mene tice,
kao da si ovo sve pisao na japanskom
( al' nemoj nikom da kazez, pliz).
Ali znam jednu stvar da smo 1953.
godine mi (YU) i Japan bili na istoj stepenici
ekonomskog razvitka. Pa ti sad vidi.
Pozz.
mikele9 mikele9 19:56 16.04.2011

Re: jaooooo

Jaooo, Mikele, sto se mene tice,
kao da si ovo sve pisao na japanskom
( al' nemoj nikom da kazez, pliz).
Ali znam jednu stvar da smo 1953.
godine mi (YU) i Japan bili na istoj stepenici
ekonomskog razvitka. Pa ti sad vidi.
Pozz.

Draga Sonja, ćutaću kao zaliven
Inače i ja se sećam da smo čak 1963 godine imali veću stopu privrednog rasta od Japana
Goran Vučković Goran Vučković 20:30 16.04.2011

Re: jaooooo

Inače i ja se sećam da smo čak 1963 godine imali veću stopu privrednog rasta od Japana


A sad dve kratke pričice o kulturi, ekonomiji i stereotipima (izvinjavam se što je malo duže - integralni tekst je na linku sa još mnogo sličnih priča, ali niko ne čita linkove):

Once upon a time, the leading car maker of a developing country exported its first passenger cars to the US. Up to that day, the little company had only made shoddy products—poor copies of quality items made by richer countries. The car was nothing too sophisticated—just a cheap subcompact (one could have called it ‘four wheels and an ashtray’). But it was a big moment for the country and its exporters felt proud.

Unfortunately, the product failed. Most thought the little car looked lousy and savvy buyers were reluctant to spend serious money on a family car that came from a place where only second-rate products made. The car had to be withdrawn from the US market. This disaster led to a major debate among the country’s citizens.

Many argued that the company should have stuck to its original business of making simple textile machinery. After all, the country’s biggest export item was silk. If the company could not make good cars after 25 years of trying, there was no future for it. The government had given the car maker every opportunity to succeed. It had ensured high profits for it at home through high tariffs and draconian controls on foreign investment in the car industry. Fewer than ten years ago, it even gave public money to save the company from imminent bankruptcy. So, the critics argued, foreign cars should now be let in freely and foreign car makers, who had been kicked out 20 years before, allowed to set up shop again.

Others disagreed. They argued that no country had got anywhere without developing ‘serious’ industries like automobile production. They just needed more time to make cars that appealed to everyone.

The year was 1958 and the country was, in fact, Japan. The company was Toyota, and the car was called the Toyopet. Toyota started out as a manufacturer of textile machinery (Toyoda Automatic Loom) and moved into car production in 1933. The Japanese government kicked out General Motors and Ford in 1939 and bailed out Toyota with money from the central bank (Bank of Japan) in 1949. Today, Japanese cars are considered as ‘natural’ as Scottish salmon or French wine, but fewer than 50 years ago, most people, including many Japanese, thought the Japanese car industry simply should not exist.


Having toured lots of factories in a developing country, an Australian man- agement consultant told the government officials who had invited him: ‘My impression as to your cheap labour was soon disillusioned when I saw your people at work. No doubt they are lowly paid, but the return is equally so; to see your men at work made me feel that you are a very satisfied easy-going race who reckon time is no object. When I spoke to some managers they informed me that it was impossible to change the habits of national heritage.’ This Australian consultant was understandably worried that then workers of the country he was visiting did not have the right work ethic. In fact, he was being quite polite. He could have been blunt and just called them lazy. No wonder the country was poor—not dirt poor, but with an income level that was less than a quarter of Australia’s.

For their part, the country’s managers agreed with the Australian, but were smart enough to understand that the ‘habits of the national heritage’, or culture, cannot be changed easily, if at all. As the 19 th- century German economist-cum-sociologist Max Weber opined in his seminal work,The Protestant Work Ethic and the Spirit of Capitalism,there are some cultures, like Protestantism, that are simply better suited to economic development than others.

The country in question, however, was Japan in1915. It doesn’t feel quite
right that someone from Australia (a nation known today for its ability to have a good time) could call the Japanese lazy. Butthis is how most westerners saw Japan a century ago.

In his 1903 book,Evolution of the Japanese, the American missionary Sidney
Gulick observed that many Japanese ‘give an impression . . . of being lazy and
utterly indifferent to the passage of time’.

Gulick was no casual observer. He lived in Japan for25 years (1888–1913),
fully mastered the Japanese language and taught in Japanese universities. After his return to the US, he was known for his campaign for racial equality on behalf of Asian Americans. Nevertheless, he saw ample confirmation of the
cultural stereotype of the Japanese as an ‘easygoing’ and ‘emotional’ people who possessed qualities like ‘lightness of heart, freedom from all anxiety for the future, living chiefly for the present’. The similarity between this observation and that of today’s Africa, in this case by an African himself—Daniel Etounga-Manguelle, a Cameroonian engineer and writer—is striking: ‘The African, anchored in his ancestral culture, is so convinced that the past can only repeat itself that he worries only superficially about the future. However, without a dynamic perception of the future, there is no planning, no foresight, no scenario building; in other words, no policy to affect the course of events’.


Ha-Joon Chang: Bad Samaritans

Ha-Joon Chang (Korean: 장하준, Hanja: 張夏准, b. South Korea in 1963) is one of the leading heterodox economists and institutional economists specialising in development economics. Currently a Reader in the Political Economy of Development at the University of Cambridge, Chang is the author of several influential policy books, including 2002's Kicking Away the Ladder: Development Strategy in Historical Perspective.

He has served as a consultant to the World Bank, the Asian Development Bank and the European Investment Bank as well as to Oxfam and various United Nations agencies.[6] He is also a fellow at the Center for Economic and Policy Research[7] in Washington, D.C.

Chang is also known for being an important academic influence on the economist Rafael Correa, currently President of Ecuador.
mikele9 mikele9 13:45 17.04.2011

Re: jaooooo

Hvala Gorane, više nego zanimljivo
Sepulturero Sepulturero 19:42 17.04.2011

Re: jaooooo

sonja.m
Jaooo, Mikele, sto se mene tice,

Ali znam jednu stvar da smo 1953.
godine mi (YU) i Japan bili na istoj stepenici
ekonomskog razvitka. Pa ti sad vidi.
Pozz.


Ово ми звучи прилично невероватно. По којим то показатељима?

Зар није Јапан и пре Другог светског рата био једна од водећих економских сила? Јесте да су страдали у рату али ипак не верујем да су били на нивоу ФНРЈ.
mikele9 mikele9 22:08 17.04.2011

Re: jaooooo

Ово ми звучи прилично невероватно. По којим то показатељима?

Зар није Јапан и пре Другог светског рата био једна од водећих економских сила? Јесте да су страдали у рату али ипак не верујем да су били на нивоу ФНРЈ.

I meni zvuči neverovatno ali sam taj podatak zapamtio (možda pogrešno?) iz neke davne studije koja je tim podatkom imala za svrhu da pokaže šta je Japan za 20 godina postigao u odnosu na (tada već) SFRJ. Uostalom, zaboravi ga i ja ću
Milan Novković Milan Novković 22:53 17.04.2011

Re: jaooooo

I meni zvuči neverovatno ali sam taj podatak zapamtio (možda pogrešno?) iz neke davne studije koja je tim podatkom imala za svrhu da pokaže šta je Japan za 20 godina postigao u odnosu na (tada već) SFRJ. Uostalom, zaboravi ga i ja ću

Ni ja ne znam da li je podatak tačan, ali Japansko ekonomsko čudo jeste počelo 60-tih. Oni su za 15 godina, od 65-te to 80-te povećali GDP za preko 10 PUTA!

Tajna, uglavnom, u (spot the differences): "...the cooperation of manufacturers, suppliers, distributors, and banks in closely knit groups called keiretsu; the powerful enterprise unions and shuntō; cozy relations with government bureaucrats, and the guarantee of lifetime employment (shūshin koyō) in big corporations and highly unionized blue-collar factories...".

Još uvek, kad smo kod razlika : Pitam ja onomad mog bivšeg post-ETF cimera koji je u Kalifoniji radio sa mnogo ljudi sa svih strana sveta (elektronika), pa se oženio Japankom i otišao da živi u Tokiju, pitam ga da mi uporedi Japance i Kineze. Ovako on reče:
- Jedan Japanac nema šanse protiv jednog Kineza
- Dva Kineza nemaju šanse protiv dva Japanca

Ovo sam i ja što mislio što posle "potvrdio" ali, veliko ali, ne radi se o itelektualnim sposobnostima pojedinca, tacit i merljivim, nego kulturi rada sa drugima, gde smo im mi (zapadnjaci, a evo i Kinezi) mismatch i meni Japanci često dođu "sramežljivi" kao usamljeni pojedninci među nama, a opuste se kad imaju još Japanaca oko sebe.

I to je neverovatno, čak se primećuje i među vrlo senior Japancima - ja sam pre 20 godina u Londonu radio za ogromnu Japansku banku/securities house Nomura i oni su na svakom vrlo visokom položaju imali par ljudi, jedan zapadnjak i jedan Japanac. I Japanac je uvek bio povučeniji, zapadnjak je svašta nedorečenog umeo da provuče kroz organizaciju.

Interesantno je pogledati: Japanese post-war economic miracle
arianna arianna 19:44 16.04.2011

:)






pozdrav i preporuka za razlike :)
mikele9 mikele9 20:02 16.04.2011

Re: :)




Pozdrav Arianna
mirelarado mirelarado 20:39 16.04.2011

Re: :)



Разлике чине богатство. Поздрав, Микеле.
mikele9 mikele9 13:48 17.04.2011

Re: :)

Разлике чине богатство. Поздрав, Микеле.

Kao i uvek, odlično se razumemo draga Mirela
mikele9 mikele9 20:16 16.04.2011

!!!

Nije potrebno putovati u Japan, Indiju, Kinu, Ognjenu zemlju, Grennland...da bi se tražile ili pronašle razlike. Svi mi smo različiti, po svom poreklu, obrazovanosti, boji očiju, visini, težini, materijalnim mogućnostima...mislima koje nam se tumbaju po glavama. Druženjem, svakodnevnom komunikacijom, razmenom misli i stavova koji imaju kao ishod pozitivnu, obogaćenu, veselu i vedru rezultantu, imali smo i imamo nemerljivu korist od moje, tvoje, njene, njegove... različitosti
mariopan mariopan 20:30 16.04.2011

Re: !!!

mikele9
Nije potrebno putovati u Japan, Indiju, Kinu, Ognjenu zemlju, Grennland...da bi se tražile ili pronašle razlike. Svi mi smo različiti, po svom poreklu, obrazovanosti, boji očiju, visini, težini, materijalnim mogućnostima...mislima koje nam se tumbaju po glavama. Druženjem, svakodnevnom komunikacijom, razmenom misli i stavova koji imaju kao ishod pozitivnu, obogaćenu, veselu i vedru rezultantu, imali smo i imamo nemerljivu korist od moje, tvoje, njene, njegove... različitosti

Jako lepo rečeno
mikele9 mikele9 14:13 17.04.2011

Re: !!!

Jako lepo rečeno

Hvala draga, znaš da tako mislim
Kazezoze Kazezoze 20:39 16.04.2011

razlike...

zen nadilazi sve razlike.razlike nastaju u umu. sve razlike, čak i ljubav i mržnja su samo percepcija uma. um je taj koji voli i mrzi. zen majstor sosam u jednom svom stihu kaže:

Kada su i ljubav i mržnja odsutni
tada sve postaje jasno i neprikriveno.


um je taj koji voli i mrzi i on se neprekidno kreće između te dve stvari.
ako ti ne voliš i ne mrziš onda ideš izvan domašaja uma. gde je tada um?
kada nestane izbor, tada nestane i uticaj uma iz tebe. tada ulaziš u tišinu.
ako slučajno sebi kažeš: "želim da budem u tišini", već tada ti umom uslovljavaš tu tišinu i od toga nema ništa. jer šta je tišina?
to je jedno duboko razumevanje - razumevanje fenomena da ako nastojiš da stvaraš preduslove, tada ćeš sigurno biti pod tenzijom; kada god ne pretenduješ na nešto, tada nemožeš biti napet, tad si opušten. a kada si opušten oči ti dobijaju jasnoću, one više nisu prekrivene oblacima snova. ako nema misli u umu tada možeš videti smisao. sosam je govorio:

Načini čak i najmanju odluku
i videćeš kako se nebo i zemlja
beskrajno udaljavaju.
Ako želiš da vidiš istinu
tada nemoj držati mišljenje
ni za ni protiv


ako hoćeš da dokučiš istinu moraš nadići sve razlike.
to je jedna od glavnih poruka zen budizma.

mikele9 mikele9 13:54 17.04.2011

Re: razlike...

Načini čak i najmanju odluku
i videćeš kako se nebo i zemlja
beskrajno udaljavaju.
Ako želiš da vidiš istinu
tada nemoj držati mišljenje
ni za ni protiv

Da bismo to postigli, krenuli tim putem, morali bismo se odreći svega, od porodice do svega materijalnog što nas okružuje, osamiti se kao što je to svojevremeno i svojevoljno učinio Profesor Čedomil Veljačić (Nananđivako Theira). Teško da bi bilo ko od nas to bio spreman da učini.
Kazezoze Kazezoze 19:45 17.04.2011

Re: razlike...

mikele9
Načini čak i najmanju odluku
i videćeš kako se nebo i zemlja
beskrajno udaljavaju.
Ako želiš da vidiš istinu
tada nemoj držati mišljenje
ni za ni protiv

Da bismo to postigli, krenuli tim putem, morali bismo se odreći svega, od porodice do svega materijalnog što nas okružuje, osamiti se kao što je to svojevremeno i svojevoljno učinio Profesor Čedomil Veljačić (Nananđivako Theira). Teško da bi bilo ko od nas to bio spreman da učini.

pogrešno razmišljaš. nikakav asketizam ti nije potreban da bi zavirio u samog sebe i otkrio ponašanje svog uma.
čedomir veljačić je sam odabrao svoj put, a njegov put nije ni tvoj ni moj put. svako bira svoj put po vlastitom nahođenju.
asketizam je nepotreban, ali ako se neko odluči da krene takvim putem, to je njegov izbor.
mikele9 mikele9 22:13 17.04.2011

Re: razlike...

pogrešno razmišljaš. nikakav asketizam ti nije potreban da bi zavirio u samog sebe i otkrio ponašanje svog uma.

Nisam ni rekao da je za zavirivanje u sebe potreban asketizam. A za otkrivanje ponašanja svog uma je potreban ceo život da se ne bi saznalo ništa! Što nikako ne znači da treba odustati od te stvari, naprotiv.
fantomatsicna fantomatsicna 22:40 16.04.2011

Ja se sada pitam

da li je tvoja JJapanka?
mikele9 mikele9 13:56 17.04.2011

Re: Ja se sada pitam

da li je tvoja JJapanka?

Nije
cmix909 cmix909 22:40 16.04.2011

Nazuna

U srpskom prevodu Suzukijeve knjige „Misticizam: hriscanski i budisticki“ otkrio sam, najzad, da se doticna biljcica kod nas zove rusomaca.

Basoova pesma prevedena je ovako:

Pazljivo li pogledas
ispod zive ograde -
Rusomaca u cvatu.
mikele9 mikele9 14:02 17.04.2011

Re: Nazuna

Rusomača

pedjalon pedjalon 23:00 16.04.2011

zen

Posetnica

Keiču, veliki učitelj zena u periodu meidi, bio je poglavar Tofuku hrama u Kjotu. Jednoga
dana guverner Kjota ga potraži po prvi put. Njegov pratilac mu predade guvernerovu
posetnicu, na kojoj je pisalo: Kitagaki, guverner Kjota. Nemam ja posla sa takvim
čovekom, reče Keiču svom pratiocu. Reci mu da ode odavde. Pratilac odnese posetnicu
nazad, izvinjavajući se. Moja je greška, reče guverner, i olovkom precrta reči guvernera
Kjota. Zamoli ponovo svog učitelja. O, jeli to Kitagaki?, uzviknu učitelj kada vide
posetnicu. Hoću da vidim tog čoveka.
pedjalon pedjalon 23:02 16.04.2011

Jos jedna zen prica

Tako dakle?

Učitelja zena Hakuna susedi su hvalili kao čoveka koji živi čednim životom. Blizu njega
živela je jedna lepa devojka čiji su roditelji držali prodavnicu hrane. Iznenada, bez
ikakvog upozorenja, njeni roditelji otkriše da je u drugom stanju. Ovo razljuti roditelje.
Devojka ne htede da prizna ko je otac, posle mnogo kinjenja imenova Hakuna. U velikoj
ljutnji roditelji odoše do učitelja. Tako dakle?, beše sve što on reče. Kada se dete
rodilo, doneli su ga Hakunu. On je već izgubio svoj ugled, što ga nije mnogo brinulo,
veoma je dobro vodio računa o detetu. Dobijao je mleko od svojih suseda i sve drugo
što je detetu trebalo. Posle godinu dana devojka, majka nije mogla više izdržati. Reče
roditeljima istinu, da je pravi otac deteta jedan mladić koji je radio na ribljoj pijaci.
Majka i otac devojke odmah otiđoše do Hakuna da ga mole za oproštaj, i iskreno se
izvine, i da mu uzmu dete nazad. Hakun je bio predusretljiv. Ustupajući im dete, sve što
je rekao bilo je: tako dakle?
pedjalon pedjalon 23:04 16.04.2011

Najjaca

Blatnjavi put

Jednom Tanzan i Ekido zajedno putovaše po blatnjavom putu. Jaka kiša je još uvek
padala. Idući putem, sretoše lepu devojku obučenu u svileni kimono obavijen pojasom,
koja nije mogla da pređe raskršće. Dođi, devojko, reče odmah Tanzan. Podigavši je u
svoje naručje, prenese je preko blata. Ekido ne progovori do uveče, sve dok ne stigoše
do hrama u kome je trebalo da prenoće. Tada više nije mogao da se suzdrži. Mi
sveštenici ne prilazimo blizu ženama, rece Tanzanu, posebno ne mladim i lepim. To je
opasno. Zašto si ti to učinio? Ja sam devojku ostavio tamo, reče Tanzan. Da li je ti još
uvek nosiš?
mikele9 mikele9 14:06 17.04.2011

Re: Najjaca

Posetnica Tako dakle? Blatnjavi put

Znam ih sve i mnogo više ali od ovih moja ljubimica je Tako dakle.
draft.dodger draft.dodger 05:57 17.04.2011

Toširo...

Toširo tancuje...



mikele9 mikele9 14:10 17.04.2011

Re: Toširo...

Toširo tancuje...

Sve je mogao taj Majstor glume! Sećam se jednog filma u kojem je igrao poznatog bubnjara, znaš ono kad na kolima vuku ogroman k'o kuća bubanj. Ne sećam se naziva filma niti ko ga je režirao
draft.dodger draft.dodger 18:04 17.04.2011

Re: Toširo...

Liči na ovo, The Rickshaw Man (1958) . Režirao Hiroshi Inagaki.



Njih dvojica su lepo sarađivali. Snimili su desetak filmova zajedno...

mikele9 mikele9 18:09 17.04.2011

Re: Toširo...

Liči na ovo, The Rickshaw Man (1958) . Režirao Hiroshi Inagaki.

To je to!!!! Hvala ti
AlexDunja AlexDunja 17:32 17.04.2011

do de ska den

mikele9 mikele9 18:19 17.04.2011

Re: do de ska den

Hvala ti Alex, gledao sam ga davno na FEST-u a ni sam ne znam kako sam ga izostavio
AlexDunja AlexDunja 19:08 17.04.2011

Re: do de ska den



menitosavršenfilm:)
mikele9 mikele9 19:29 17.04.2011

Re: do de ska den


menitosavršenfilm:)

Imenivrloveomasavršenfilm
kick68 kick68 14:43 18.04.2011

jezik i logika

Podseti me...meni je Rasomon unistio logiku...ispostavilo se da nije sve ono za sta sam verovala da jeste.
Druga stvar koja me je opcinila je japanski jezik - njihov normalan ton je kao nas svadjalacki. Slusam glumca i mislim: Uuu, ala ga ovaj psuje. Par sekundi kasnie izadje titl koji kaze: Gospodaru, ponizno vas molim za oprostaj , a ja ne verujem svojim ocima...
Pre nekog vremena prisustvovala sam predavanju na kome je bilo reci o kulturnim razlikama i instruktorka je govorila da je vrlo tesko pribliziti duh i dela zapada coveku istoka. Ja sam se pobunila da to nije tacno i kao primer navela Kurosavin Krvavi presto. Ona se brzo snasla i odgovorila nesto kao: Jedan je Kurosava:)
mikele9 mikele9 15:33 18.04.2011

Re: jezik i logika

Krvavi presto





Druga stvar koja me je opcinila je japanski jezik - njihov normalan ton je kao nas svadjalacki. Slusam glumca i mislim: Uuu, ala ga ovaj psuje. Par sekundi kasnie izadje titl koji kaze: Gospodaru, ponizno vas molim za oprostaj , a ja ne verujem svojim ocima...

To je posebno zanimljivo u ljubavnim scenama, govore nežne reči a nama izgleda kao da hoće da se pokolju

cmix909 cmix909 20:40 18.04.2011

Zen i zemljotres

Dostojanstveno drzanje Japanaca u katastrofama koje su ih nedavno pogodile podsetilo me je na svedocenje Eugena Herigela o ponasanju jednog sledbenika zen budizma za vreme zemljotresa u Tokiju krajem 1920-ih – dakle, posle onog katastrofalnog iz 1923.

„Ubrzo nakon sto sam stigao u Japan susreo sam se sa izvesnim japanskim kolegama u Tokiju. Zajedno smo pili caj u restoranu na petom spratu hotela.

Iznenada se culo potmulo tutnjanje, i osetili smo blago odizanje pod nogama. Njihanje, skripanje i lomljenje predmeta postajalo je sve jace. Rasli su uzbuna i uzrujanost. Brojni gosti, mahom Evropljani, pohrlili su u prolaz u stepenistu i liftovima. Zemljotres! – a jedan uzasni zemljotres od pre nekoliko godina jos uvek je svima bio u svezem secanju. Ja sam, takodje, poskocio kako bih istrcao na otvoreno. Zeleo sam da svom kolegi-sagovorniku kazem da pozuri, kada sam, na svoje cudjenje, primetio kako on jos uvek nepomicno sedi, skrstenih ruku, skoro sklopljenih ociju, kao da se nista ne dogadja. Nimalo nalik nekome ko neodlucno okleva, ili ko jos nije resen sta da ucini, delovao je kao neko ko bez izlisne zabrinutosti upravo cini nesto – ili pak cini „nista“ – savrseno prirodno. Pogled na njega bio je tako zapanjujuc i toliko je na mene delovao otreznjujuce da sam ostao stojeci kraj njega, zatim seo i netremice u njega zurio, cak se i ne upitavsi sta bi to moglo znaciti i da li je bas preporucljivo ostati. Bio sam opcinjen – ne znajuci cime – kao da mi se nista ne moze dogoditi. Kada je zemljotres minuo – receno je da je trajao prilicno dugo – on je produzio razgovor tacno na mestu na kojem je prekinut, ne troseci nijednu rec na ono sto se dogodilo...“
mikele9 mikele9 00:17 19.04.2011

Re: Zen i zemljotres

Bio sam opcinjen – ne znajuci cime – kao da mi se nista ne moze dogoditi. Kada je zemljotres minuo – receno je da je trajao prilicno dugo – on je produzio razgovor tacno na mestu na kojem je prekinut, ne troseci nijednu rec na ono sto se dogodilo...“

Iako nisam zen budista, tako sam se ponašao za vreme bombardovanja. Ceo dan bih provodio na vodi pecajući a uveče bih legao i spavao kao beba do ujutro.
Svako od nas može suzbiti u sebi paniku, potrebna je iskrena unutarnja odluka.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana