ZEN BUDIZAM I PSIHOANALIZA, Daisetz Teitaro Suzuki, Erich Fromm, izdata u Njujorku 1960 a prevedena (Branko Vučićević) i izdao je NOLIT 1969 godine, bila je uz Heseovog STEPSKOG VUKA, kultna knjiga dela moje generacije. Ja sam je kupio, piše na drugoj stranici 2.XI 1971 godine.
Malo je reći da smo bili zaluđeni ne samo knjigom nego i filmovima Kurosave, Ozua, Mizoguchija...Većinu Kurosavinih filmova smo imali prilike da gledamo, SEDAM SAMURAJA, SKRIVENA TVRĐAVA, RAŠOMON, JODŽIMBO a kasnije kao već stariji KRVAVI PRESTO, KAGEMUŠA, DERSU UZALA, HAOS, SNOVI, RAPSODIJA U AVGUSTU... U većini Kurosavinih filmova glavnu ulogu je igrao Toširo Mifune koji je do danas za mene ostao jedan od najupečatljivijih i najboljih glumaca svih vremena. Iako smo znali za Ozua, nijedan njegov film tada nije stigao do Jugoslavije. Bili smo zaljubljeni i gledali smo ga sve dok se u sali KCB prikazivao, Mizoguchijev film, kod nas preveden kao LEGENDA O UGETSU. Nije nas moglo isterati iz sale! RAŠOMON sam gledao s roditeljima prvi put, tri godine posle dobijanja Venecijanskog Zlatnog Lava u bioskopu pod vedrim nebom, tada zvanom letnja pozornica Topčider. Iako klinac bio sam zapanjen neverovatnom istinitošću priče svakog od aktera događaja u šumi. Mnogo kasnije sam shvatio da jednu istu stvar, objekat, situaciju...svaki posmatralac, akter, učesnik, prisutnik, tumači na način na koji je obrađena njegovim mentalnoočnim sistemima. Običnu kutiju šibica deset ljudi će opisati svako na svoj način i svi će biti u pravu. And now malecka digresija: Posle pedeset i nešto gledanja RAŠOMONA, uvek zauzet i koncentrisan na radnju, likove, ambijent, kadriranja... odjednom sam shvatio da je MAJSTOR, u trenutku dok duh poginulog kroz usta svoje žene priča sopstveno viđenje događaja, pozadinu obojio Ravelovim Bolerom!
Iako sam u to doba studirao Prava, to me nije ometalo da na sve moguće načine doprem do knjiga i monografija o Japanu i njegovoj tradiciji, a pre svega o likovnoj umetnosti. Bio sam član biblioteke Francuskog kulturnog centra i umeo sam da provedem sate listajući ih. Moja ljubav na prvi pogled je bio Hokusai! Bio sam zadivljen opusom Velikog Majstora. Istom preciznošću, talentom i imaginacijom uspeo je da u ogromnom dijapazonu od pejsaža, morskih talasa, riba, ptica, pirinčanih polja, planina, bambusovih šumaraka do neverovato egzibionističko erotskih prizora (San ribareve žene), postigne i dostigne vrhunac umetničkog izraza. Već sam negde citirao njegove reči a imao je preko sedamdeset godina:
Od šeste godine počeo sam da crtam oblike i predmete. Do pedesete godine, već sam objavio bezbroj crteža, ali sam ostao vrlo nezadovoljan sopstvenim radom do sedamdesete godine. Tek u sedamdeset trećoj godini, ja sam bolje shvatio oblike i pravu prirodu ptica, riba, biljaka... To znači da ću oko osamdesete godine ostvariti još veći napredak i stići do srži stvari. U stotoj ću sigurno ući u više stanje, teško objašnjivo, dok ću u sto desetoj godini dostići stepen na kome će svaka tačka i svaka linija biti žive. Tražim od onih koji će živeti dugo kao i ja, da provere da li ću ostvariti rečeno. Ovo sam napisao u sedamdeset petoj godini, ja, nekada Hokusai, danas Gakyo Rojin, starac lud za crtanjem. Toje duh! To je stav za divljenje!
Na kraju predgovora knjige ZEN BUDIZAM I PSIHOANALIZA, pod naslovom ZEN I ZAPADNA MISAO, Profesor Čedomil Veljačić (monaško ime: Nananđivako Theira), piše: Za Zen kao izraz budističke misli prva pretpostavka ostaje nesumnjivo sadržana u prvoj velikoj istini od čijeg je otkrića pošao sam Buda: Život je patnja zato jer je svijest o njemu tek vječni tok neizvjesnosti zbog nepostojanosti i nepostojanja bilo kojeg sebe. Problem Zena je konačno problem etičke i ontološke ravnoteže u toj prvobitnoj otuđenosti s e b e u doživljaju bola. Izvan tih granica ne bi bilo objektivnog opravdanja da u Zenu tražimo odgovor na pitanje o čovjeku i društvu. A pre toga: Metod Zena i nije ništa drugo nego ubrzavanje latentne krize u kojoj svi neminovno živimo. Učenik Zena može postati uopće samo onaj tko dolazi učitelju po odgovor na pitanje, ali ne na ono koje i m a, nego na ono koje i sam j e s t e. Odgovor na pitanje može naći samo onaj tko je i sam postao pitanje - to je osnovna eksplicitna istina Zena.
Profesor Suzuki je u svojim predavanjima pokušao da na jednostavan i nama, posebno amerikancima, prihvatljiv način pokaže neke od osnovnih razlika između načina mišljenja Istoka i Zapada:
Bašo (1644 - 1694), veliki japanski pesnik sastavio haiku:
Kad pažljivo zagledam
Vidim rascvetalu nazunu
Kraj živice!
Dakle to je Istok. Zatim citira Tenisona, kao ponudu Zapada:
Cvete s napuklog zida,
Uzbrah te iz pukotine,
Držim te, evo, s korenom, celog, u ruci...
Oba pesnika govore/pevaju o cvetu, a razlika je više nego očigledna. Istočnjak Bašo je pažljivo razgledao neuglednu rascvetalu nazunu (divlju, korovsku biljčicu) dok je Zapadnjak Tenison ubrao cvet, drži ga u ruci, s korenom, celog. Suzuki dalje kaže da je, uslovno posmatrano, Istok ćutljiv a Zapad govorljiv. Ali ćutnja Istoka ne znači biti nem ili bez reči. Zapad voli verbalizam. Kod Bašoa nema rečitost ili rečita ćutnja cveta ima svoj ljudski odjek u sedamnaest Bašovih slogova. Kod Tenisona, Suzuki ne vidi dublja osećanja, on je sav intelekt, on zastupa doktrine Logosa. Nastavlja sa pričom Čuang Zea (III vek p.n.e) o hun-tunu, Haosu. Mnoge svoje tekovine njegovi prijatelji dugovali su Haosu, pa zaželeše da mu se oduže. Primetili su da Haos nema organe čula kojima bi razaznavao spoljašnji svet. Jednog dana dadoše mu oči, drugog nos i za nedelju dana uspeše da ga, po sopstvenom liku, preobraze u osećajno stvorenje. Dok su sebi čestitali na uspehu, Haos je umro. Istok je Haos a Zapad je grupa onih zahvalnih, dobronamernih ali nepronicljivih prijatelja.
Suzuki nastavlja: Na Zapadu je da - da, a ne - ne. Da nikad ne može postati ne i obratno. Istok čini da se da prelije u ne i ne u da. Između da i ne nema tvrdih i čvrstih pregrada.
Evo vam jedne, mnogima verovatno poznate, Zen priče, koja neupućenima može izgledati banalna i beznačajna. Ona to nikako nije, mudra je, višeslojna, poučna.
Najvrednija stvar na svetu
Kineskog učitelja zena Sozana upita jedan učenik: Koja je najvrednija stvar na svetu?
Učitelj odgovori: Glava mrtve mačke.
Zašto je glava mrtve mačke najvrednija stvar na svetu?, pitaše učenik.
Sozan odgovori: Jer joj niko ne može odrediti cenu.
Živele razlike, uskliknula je moja žena u odgovarajućoj situaciji, pre više od trideset godina. Složio sam se s njom, slažem se s tim i danas, to je oduvek postojalo u meni,ali tek sad pišem pišem ovaj tekst. Sigurno J. nije bila prva koja je to izgovorila, siguran sam da joj je prethodio ogroman broj umnih, toelrantnih, razumnih ljudi koji su kao ona i ja i mnogi od vas, uvereni da razlike ne postoje da bismo se svađali, vređali ili ubijali, razlike su izvor za spoznavanje novog, neuobičajenog, neviđenog, nečutog, razlike dopunjavaju i popunjavaju praznine, doprinose razumevanju i poštovanju, oplemenjuju!