Moram da se pohvalim da sam poprilično imunizovan od srpske dnevnopolitičke ujdurme, ali neke doze, mogu da ubiju i konja, a ne čoveka.
Taman kada sam pomislio da je završena kampanjska „Uskršnja nedelja“, nastavilo se. Čim je „ujedinitelj regiona“, obišao sve svoje lokalne obor-knezove i zadenuo šal kragujevačkog KK Radnički, kao počasni predsednik, a kada je blaženi Toma zagrizao bogougodno jaje samilosti, pomirenja, izlečenja i pokornosti volji svojih fanova, bi mu bolje od toga, a meni hrišćanski lakše, u rodnom gradu, u mojoj ulici, u kojoj sam odrastao, što bi rekli savremenici, „zamomčio se“ i otišao u „beli svet“, u prazničnoj atmosferi zatekoh prizore Afrike...
Ulica Kralja Petra, od Zavičajnog Muzeja do „NAVIP-a“. zatvorena. Nije u pitanju asfaltiranje (asfalt - jedinica standarda za čoveka sa sela). Njega u Jagodini baš i nema tako puno, kako se vidi na televiziji. Šator postavljen ispred ulaza u zgradu Opštine. Ne vrti se vo. Ne peva Viki Miljković, ne svira Betoven. Gostuje ministar Policije u već tradicionalnom „prijemu građana“, koji se u Jagodini održava svake zadnje nedelje u mesecu. (PRENETO IZ KURIRA) Sa Palmom deli koverte i instant zaposlenja, odokativno, očinski...
- Izvolite! - odsečno, ali i ljubazno Palma se obraća ženi koja u krilu drži troje dece.
- Ja sam samohrana majka, ovo troje prehranjujem nekako, ali fali stalno - odgovara gospođa.
- Četiri hiljade! - kratko će Palma, pa se obraća drugoj ženi.
- Samohrana, dvoje dece - dodaje službenica opštine i pokazuje na mlađu osobu pored nje.
- Tri hiljade. Vi novinari iz Beograda treba da pitate zašto ima ovoliko samohranih majki - nastavlja prvi čovek Jagodine.
Pred zgradom - neviđena gužva. Bolesno, staro, mlado, nezaposleno... Svi čekaju Palmu i Dačića.
- Polako, ljudi, bićete primljeni - smiruje čovek iz obezbeđenja.
Unutra se stampedo nastavlja.
- Meni kao bivšem pripadniku policije ne priznaju učešće u ratu na Kosovu - govori stariji čovek ministru. On ga upućuje na nadležnu službu u MUP u Beogradu. Kaže: biće regulisano.
- Žena s dvoje dece, ne radi, baš kao ni muž.
- Dajte joj 3.000. Hoćeš da radiš u akva parku kao higijeničarka?
Odgovara potvrdno.
- Treba nam ljudi za akva park. Više od pola miliona gostiju bilo je prošle godine. Ove će biti još više - objašnjava Marković. (KRAJ)
Gladni, jadni, poniženi, nemaju pitanja. Koga je briga što će ta higijeničarka raditi samo mesec-dva, jer Akva Park, investicija od nekoliko miliona Eura radi samo leti zbog vremenskih uslova, a devet meseci godišnje predstavlja živi spomenik grada bez homoseksualaca, ne zapošljavajući nikoga. Daj, šta daš. Niti je vreme da se pita, ko će to i kada napuniti novi stadion sa 15 hiljada stolica u gradu gde je glavna deponija na 300 metara od centra grada, smrdi čim dune jači vetar i preti da potruje sve, samo ako je neko dobro potpali, kao što je to bio slučaj pre desetak dana. Ni o žirafi Jovančetu, ni o majmunu Žiki…
Čitavo to jutro u Jagodini,bilo je apokaliptično. Mučno. Polumrtve babe iz obližnjih sela, savijene do pasa, teturale su se od autobuske stanice prema zgradi Opštine. Samohrane majke sa čoporom dece, nezaposleni očevi, žrtve tranzicije i propagande, bolesni, ubogi…
No, nije Jagodina, primer, ni gori, ni bolji od ostatka Srbije. Napisa Duško Kovaćević, a izgovori Dragan Jovanović “Nije Sloba kriv, mi smo govna”. Kod nas su “kriminalci” i “majke nacije” isto kao “političari” i “dobrotvori”, kao “tajkuni” i “poslodavci”, kao “heroji” i “zločinci”, kao “gladni” i oni što glume “glad”. Kada ne znamo šta hoćemo, onda bar znamo gde ćemo. Na kazane, u šatore…
Na “Skajpu” svakih mesec dana “zazeleni” neki novi kontakt – prijatelj, koji je krenuo u svet “trbuhom za kruhom”. Za razliku od prošle decenije, kvalitetni emigranti odlaze uz mahanje i pokliče odvraćanja onih u čijim rukama je kutlača. Sve ih je više. “Skajp” je postao svet za sebe. Svet onih, koji se još nisu integrisali u nova društva, pa im je još potreban, kao balans sa prošlošću, kao koren, koga nije lako iščupati na novom početku. Kada noćni život i slatka razbibriga dvadesetih ostanu iza njih, na Srbiju će gledati kao na zemlju svojih predaka…
A na BG maratonu pre dve nedelje, upravo ti preci, “omladinci” PUPS-a, bili su glavne zvezde pored plaćenih afričkih gazela. Svi u stranačkim dresovima, pretrčavali su nas, žilave rekreativce, pokazajući rešenost svog rukovodstva da nas vodi u sjajniju budućnost (koje nema, nema, nema…. Da nam pokau da su mlađi, brži, jači...
I sve je to 2011. godina u Srbiji.
I onda mi u internet lutanju dođe pokojni vizionar Nikola Šećeroski i njegov čuveni predizborni nastup na državnoj televiziji. Još je 1990. godine uporno tvrdio da je “plastičar” i da nema ništa od “četki i metli”. U današnjem prevodu “džaba krečite” i “džaba ih skidate”. A smejali smo se. I dalje umiremo od smeha.
Tu i tamo, neko i od gladi.