Umetnost

SEDMICA ili malecko čudo

mikele9 RSS / 30.04.2011. u 10:36

3859949567_32f6a470a5_o.jpg 

Čuda su se dešavala i u samo praskozorje civilizacije, pre, za Njegovo vreme i posle Hrista, u Srednjem i Novom veku, događaju se i danas pokatkad. Ali ne bih da se bavim sistematizacijom i kategorizacijom čuda jer bi to bio dugotrajan i iscrpljujući posao a i nije tema ovog teksta. Jedino ću konstatovati da ima čuda i čuda. Neka su toliko značajna da se vekovima odlazi na mesto njihovog nekadašnjeg događanja a neka su neprimetna, malecka, skoro niko i ne zna za njih.

Jedan sam od učesnika, aktera, maleckog čuda koje je počelo je da se događa krajem 1964 i početkom 1965 godine. U to vreme naseljeno je Majmunsko ostrvo, Solo City, kako ih je nazvao moj pokojni drugar Dr Rale Glorija (The Rolling Stones), naseljejeno je Šest Kaplara. Okolo pustoš je svud, odista i zaista i vrlo je tako bilo. Osim CK i SIV-a, tek podignutog Muzeja savremene umetnosti na Ušću, bili smo okruženi peskom saharskog tipa i brojnim jezerima, ostacima izlivanja Save i Dunava. I Beograd i Novi Beograd bili su nam podjednako udaljeni. Bili smo upućeni jedni na druge što nam nije teško padalo, naprotiv. Doseljeni iz svih delova bivše nam SFRJ, prepuni različitosti, dopunjavali smo jedni druge a polazna tačka, osnova za druženje koje traje do dana današnjeg je uz igranje fudbala, košarke, čitanja knjiga, bio Rock. Svi bez izuzetka smo bili (i ostali) rokeri. A vreme je bilo više nego inspirativno: The Beatles,The Rolling Stones, The Who, The Animals, Jimi Hendrix, Bob Dylan, New Vaudeville Band (Winchester Cathedrale), Wallker Brothers (Dancing in The Street), Bee Gees...

Nas, iste generacije (od 1945 do 1949 godine) bilo je oko pedesetak, danas nas je ostalo živih devet. Neki su u to doba završavali gimnaziju a neki već bili upisali fakultete. Najviše nas je bilo upisanih na Pravni fakultet, zatim na medicinu, mašinski, elektrotehnički, arhitekturu, građevinu...

Za to vreme, malecko čudo je tiho i nenametljivo radilo svoj posao. Posle nekoliko godina u soliteru broj sedam, popularnoj SEDMICI, živelo je i radilo pet slikara, dva režisera, jedan filmski snimatelj, dva Istoričara umetnosti! Ej, samo u jednom soliteru, jednom ulazu! Zgusnuto burazere! Koliko je to umetnika po glavi stanovnika, soliteraša? I svi deca vojnih lica! Možda baš zato i zbog toga? Mnogo godina kasnije kada sam u vojnom odseku izmolio da me umesto u školu rezervnih oficira, pošalju u Sombor kao običnog vojnika, moja majka Radmila je bila grdno razočarana: Svi preci su ti bili ratnici, otac ti je....a ti običan vojnik! Baš sam se obradovala kad si dobio poziv za Karlovac, mislila sam, još jedan oficir da nastavi porodičnu tradiciju...Radmila, mani me ratničke tradicije, ja sam slikar bre a ne oficir...uostalom, preko glave mi je uniformi i oružja! Peace mother! Zagrlio sam je, poljubio i zbrisao. Digresijica: Radmila mi je od 15 samostalnih izložbi došla samo na jednu, u Galeriji DOB-a 1981 godine! A ćale nije propustio ni jednu do svoje smrti. On vojnik od zanata, bio mi je nemerljiva podrška! Svestan da ne bih primio lovu na ruke, od svoje četrnaeste, petnaeste godine počeo sam da radim i zarađujem, prošpartao sam veći deo Crne Gore sa geometrima, držeći onu išpartanu letvu gde bi me postavili, brao breskve i grožđe na plantažama 13 jula, istovarivao ugalj, nosio stvari pri doseljavanju i šta već ne, u Beogradu nastavio, radio na sajmu za Slovenijales i Marles, samo da bih imao svoju lovu, pojavio bi se na vratima tegleći po desetak platnom našpanovanih blind ramova: Evo, valjaće ti. Uzimao sam platna ali sam se i ljutio na njega. Ne znajući gde i kako, otišao je pravo u Muzej savremene umetnosti i tamo uspeo da ubedi majstore da ih naprave. Koštalo je kao Svetog Petra kajgana ili kao kad bi na svadbu pozvao Milansku Skalu da ti pod šatrom priredi ugođaj!

Nego da se vrnem SEDMICI. Moram da se ispravim, pre nego je malecko čudo započelo svoj rad, u SEDMICI je već živeo i stvarao slikar Milan Cmelić. Najstariji među nama, bio je godište majke mi Radmile, velikan slikarstva, dobitnik zasluženih nagrada (od kojih mu je po njegovim rečima, najviše prijao novčani deo), obrazovan do neba, a u komunikaciji jednostavan, prijatan i prijemčiv. Vazda u bojama umazanim plavim radničkim pantalonama na tregere, družio se na isti način i jednako sa akademicima i Šoletom autolimarom sa Starog Sajmišta. Nikada nije prosipao mudrosti ali je, činilo mi se, uvek i za sve imao pravi odgovor. Nije se družio s parnjacima nego sa nama isto kao i moj deda Dedović. Visio je s nama u Bifeu Složna braća, skoro da nije dozvoljavao da platimo piće, dobro se sećam pokreta njegove ranjene desne ruke kojom je iz zadnjeg džepa vadio ofucani novčanik i iz njega uzimao koliko treba. On i ja smo imali poseban odnos, često smo išli da pogledamo neki njemu i meni zanimljiv film (Rubljov, Krvavi presto...), kupovali i slušali ploče klasične muzike (Bahov Brandenburški koncert, Patetičnu simfoniju Čajkovskog a najviše smo voleli Romea i Juliju, Labudovo jezero, ja i Varijacije na temu), stručno/amaterski bavili smo se i etimologijom, nikad nam nije bilo dosadno.

Milan je bio slikar Istarskih i Beogradskih zaturenih, zaboravljenih i običnom svetu nevidljivih kapija, prozora, starinskih olupanih poštanskih sandučića, memljivih, lišajevima prekrivenih ciglenih zidova, od sunca, kiše i vetra izbledelih i poderanih plakata i afiša... Slikao je tako dobro da je čovek imao osećaj da su kamen, cigle, pocepani požuteli plakati, pravi, izistinski, nekim samo njemu znanim procesom preneti iz zbilje na platno.

Općina Rovinj mu je dala na korišćenje veliku dvospratnu kuću u mestu Bale (Valle) nadomak Rovinja. Odlazio sam tamo i bez njega ali sam više voleo kada bismo bili zajedno. Nas dvojica smo spavali na drugom spratu, dok su njegove žena i ćerka boravile na prvom. U ogromnoj sobi od preko sto kvadrata imali smo samo dva izdrndana, sa federima koji su tu i tamo odavno probili mebl, divana i veliki nokšir jer se klozet nalazio u podrumu, pa ko će da silazi, jelte, moliću fino, u tri sata ujutro do podruma. Nokšir smo praznili naizmenično. Uostalom, u sobu smo ulazili samo da se odmorimo do sledećih poduhvata. Pre podne smo počinjali Istarskom Grapom a dan nastavljali Istarskom Malvazijom kojom smo zalivali sveže Kamenice. Često je spremao Dagnje na buzaru i to u količinama od petnaestak kila. To je bilo prste da poližeš! Kolima smo odlazili na plažu udaljenu oko šest kilometara i tamo provodili ceo dan. Nas dvojica smo noseći svaki po bocu Malvazije, gacali po plićacima, hvatali krabe, otkidali im klješta, srkali njihovu polutečnu unutrašnjost, onda Malvazija naravno. Vodio me i pokazivao u korov zarasle ali vidljive rimske puteve oivičene praunucima rimskih čempresa, tu sam našao i još čuvam deo ručke jednog rimskog krčaga. Jednom prilikom nam je Fra Ante direktor Balske Katedrale dozvolio da u nju unesemo gramofon i pustimo Betovenovu Eroiku. Milan je navio do daske, ugođaj je bio neverovatan, akustika bolja nego u Metropolitenu! U svemu je bio mimo braću, što bi rekao moj drugar i kolega Miki Radulović.

Voleo je da okuplja društvo i sa velikim zadovoljstvom kuva i sprema specijalitete. Jednom je kupio pet kila nežno ružičastog Lososa i odgovarajuće vino a da se razumeo u vina, razumeo se. Drugi put je napravio primorski Fažol sa maslinama, onda tri pijana šarana divljaka punjena crvenim lukom, peršunom i sitno seckanom slaninom. On je vrlo malo jeo, pio je vino i uživao gledajući nas kako slatko jedemo. Moja žena, i ne samo ona, sa setom i tugom se često priseti nezaboravnih druženja i večera u njegovom ateljeu.

Milana nažalost nema više, umro je 1995 godine. Godinu dana kasnije, umro je Bane Anđelić Istoričar umetnosti, kustos u Muzeju 25 Maj. Lep, obrazovan, pametan, tih i introvertan čovek. Pre mesec i nešto dana, umro je treći od aktera maleckog čuda, slikar Zoran Vuković, nedugo pošto je postao Dekan Fakulteta likovne umetnosti.

Zoran je bio moj drug od ranog detinjstva, njegova porodica je bila moja porodica, godine sam proveo pecajući sa njegovom majkom, ocem i bratom, spavajući u šatoru pored mnogobrojnih voda. Često sam govorio: Zoran me upisao na Akademiju. I to je sasvim blizu istini. On je sa još mnogo mojih budućih koleginica i kolega odlazio na pripreme za prijemni ispit, kod čuvenog Segeja. Nagovarao je i mene da učinim isto. Iako sam posle druge godine Pravnog fakulteta odlučio da ga napustim, nije mi se išlo, nisam mogao da zamislim sebe kako crtam okružen gomilom ljudi, i što da krijem, bio sam i stidljiv. Čoveče, bolje crtaš od svih nas gore kod Sergeja, moraš bar da pokušaš, govorio mi je. Prelomio sam! Moj mlađi brat je pristao da mi pozira uz uslov: Svako poziranje = kutija cigareta. Gaće nije pristajao da skine ali mi to nije smetalo da drljam ugljem po žutom natronu ovlaš mu nabacujući polnjak. Kad je došlo vreme, Zoran je kod knigovesca u Pop Lukinoj (radnja odavno ne postoji) poručio dve istovetne velike mape, kupio hrpu tz foto papira formata 100 x 70cm i dok sam ja osećajući se bespomoćnim i ne verujući u pozitivan ishod, sedeo i pio Lozu, Zoran je na podu klečeći skalperom sekao, lepio crteže, akvarele, stvarajući sasvim prihvatljive mape za konkurisanje za prijemni na Akademiju. Komisija je pregledala sve dostavljene mape i dobili smo poziv da polažemo prijemni. Polagali smo ga sedeći jedan do drugoga i obojica smo bili primljeni. Crtam od kad sam se rodio ali to je bilo zaista posebno iskustvo. Predsednik komisije za prijem je bila Ljubica Cuca Sokić a njen pomoćnik Dragan Lubarda. Ne mogu a da se ne setim jednog dana kada su nas obilazili i kad je Cuca zastala kraj mene pitajući me: Kako je vaše ime mladiću? Čuvši moje promucano ime i prezime, Cuca je tiho rekla Lubardi: Zabeležite Dragane. Malo je reći da su mi posle iscedili i poslednju kintu u Kiki - ju (takođe ne postoji više).

Mi preživeli iz maleckog čuda smo relativno dobro i zdravo. Može da bude i ono: Spolja gladac a iznutra...ali dok trajemo trajaćemo. Višnja Postić izuzetno talentovana slikarka, skoro da je zabatalila slikanje i posvetila se pedagoškom radu u Višoj školi za likovnu i primenjenu umetnost, bila je jedno vreme i direktorka. Milanova ćerka Ana Cmelić slika neke svoje nikom slične slike, povučena, dovoljna sama sebi, retko se pojavljuje u javnosti. Maher, tako smo ga zvali još kao klinca, duhovit i zvrkast, najviše je jada zadavao rođenoj majci i porodici a onda je umeo da zaređa ne birajući metu, Dejan Lekić, diplomirao je kameru na Fakultetu dramskih umetnosti, često se srećemo, radi tu i tamo ponešto. Njegov stariji brat Miroslav Lekić da je samo napravio film Dogodilo se na današnji dan, već bi dovoljno učinio. To mi je jedan od najdražih i najmilijih naših filmova! Fidreta Cuca Glamočanin Istoričarka umetnosti, bila je godinama direktorka Zeničkog muzeja, sve do nesrećnog raspada bivše nam države. Sada je uspešna, kreativna i inovativna  predsednica kućnog saveta SEDMICE. Ljubiša Ljuša Ristić, uz Boba Vilsona, La Mamu i Pitera Bruka, četvrti stub svetskog teatra, kako napisah davno (još uvek stojim iza svojih reči), setimo se samo njegove diplomske predstave Buba u uhu (igra se i danas posle više od 30 godina), pa zatim Oslobođenja Skoplja, Vojne Tajne, Braće Karamazovih, Čekajući Godoa, Tajne Crne ruke....Iako smo se politički, mentalno i fizički razišli, ja se u njegovom slučaju ponašam kao prema Martinu Hajdegeru. Odvajam delo od čoveka i njegovih, meni nakaradnih postupaka. Ne znam šta radi, ne čitam novine, ne gledam televiziju ali sam siguran, znajući ga odlično, da nešto radi. I na kraju moja malenkost/velikost. Slikam, crtam, pravim akvarele i grafike, kao nikada u svom životu, evo i pišem, čitam, gutam knjigu za knjigom, putujem po svetu, šetam obalama Save i Dunava, pecam, družim se sa prijateljicama i ređe sa prijateljima, tako me bog stvorio. Za sada malecko čudo zvano SEDMICA iako lišeno tri drage osobe, i dalje funkcioniše a do kad će, ne znam i nije me briga. Odavno već, za mene postoji samo danas! Ovo možda jeste u suprotnosti sa napisanim ali meni su i prošlost i budućnost sabijeni u sada i danas!



Komentari (39)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 11:21 30.04.2011

7

Sedmica! Neka te pogodi i na LOTO-u.
Lep tekst.
stari92 stari92 11:43 30.04.2011

да те не погогоди Инноценце ))

KRALJMAJMUNA
Sedmica!

(4. коментар))

mikele9 mikele9 22:20 30.04.2011

Re: 7

Sedmica! Neka te pogodi i na LOTO-u.
Lep tekst.

Hvala Vam Vaše Visočanstvo na komplimentu a još više na želji da me pogodi sedmica na LOTO-u! Uh kako bih znao da je utrošim Naravno, prvo Lukulovska gozba za Vas i mile mi blogerke i blogere
mikele9 mikele9 22:23 30.04.2011

Re: да те не погогоди Инноценце ))

(4. коментар))


Neće valjda
Jelica Greganović Jelica Greganović 11:22 30.04.2011

Pozdrav

dragi Majstore.
I hvala za priču
Volim sedmice.
mikele9 mikele9 22:27 30.04.2011

Re: Pozdrav

dragi Majstore.
I hvala za priču
Volim sedmice.

Pozdrav i tebi o Carice moja i drugarice iz Alpskokineskomorskih predela
Ja volim broj 9 ali bi mi dobro došla sedmica na LOTO-u
stefan.hauzer stefan.hauzer 11:33 30.04.2011

.

hehhe,kako se svako tvoje secanje zavrsi s' pricom o hrani - ja prosto ogladnim.

pozdrav,mikele =)
mikele9 mikele9 22:31 30.04.2011

Re: .

hehhe,kako se svako tvoje secanje zavrsi s' pricom o hrani - ja prosto ogladnim.

Moraću da te odvedem, dogovorićemo se, na teleću glavu u škembetu, pa zapečenu u malom zemljanom đuvečetu, prste da poližeš. A ima i drugih specijaliteta ako ovo ne voliš.

pozdrav,mikele =)

Hvala ti na uvek pravom pozdravu
zoja444 zoja444 12:38 30.04.2011

?!

Nas, iste generacije (od 1945 do 1949 godine) bilo je oko pedesetak, danas nas je ostalo živih devet.


da li je moguce? da nije neka greska u broju? strava.
mikele9 mikele9 22:35 30.04.2011

Re: ?!

da li je moguce? da nije neka greska u broju? strava.

Na žalost istina je draga moja Zoja. Trojica su se ubila zbog kancera, ostali su većinom umrli od moždanog ili srčanog udara.
spadalo92 spadalo92 13:25 30.04.2011

kiki

Malo je reći da su mi posle iscedili i poslednju kintu u Kiki - ju (takođe ne postoji više).

Preko puta Likovne. A kad nema mesta, onda ona poslastičarnica na uglu Kneza i 7. jula, a kad nema ni tu mesta onda "Snežana" prekoputa. Sve po dijagonali. Šta li je od svega toga ostalo?

Onaj pesak i one bare koje spominješ bile su atrakcija za nas dorćolce. Skakali bi po njima, valjali se, a voda skoro vrela od sunca.
mikele9 mikele9 22:41 30.04.2011

Re: kiki

Preko puta Likovne. A kad nema mesta, onda ona poslastičarnica na uglu Kneza i 7. jula, a kad nema ni tu mesta onda "Snežana" prekoputa. Sve po dijagonali. Šta li je od svega toga ostalo?

Tačno, samo si izostavio Plavi Jadran/Grčku Kraljicu u koju smo išli kad bismo imali malo više love.

Onaj pesak i one bare koje spominješ bile su atrakcija za nas dorćolce. Skakali bi po njima, valjali se, a voda skoro vrela od sunca.

I ja sam pedesetih bio dorćolac pa smo preko jedinog mosta prelazili i uživali u divljini i kupanju. Šezdesetih sam tu lovio štuke i šarane, kod Starog Sajmišta i iza pruge je bilo pravih jezera.
mirelarado mirelarado 00:28 01.05.2011

Re: kiki

Preko puta Likovne. A kad nema mesta, onda ona poslastičarnica na uglu Kneza i 7. jula, a kad nema ni tu mesta onda "Snežana" prekoputa. Sve po dijagonali. Šta li je od svega toga ostalo?


Остала је "Снежана", мада нисам сигурна да ли се и даље тако зове.



Прелепа сећања, Микеле.
spadalo92 spadalo92 06:20 01.05.2011

Re: kiki

Tačno, samo si izostavio Plavi Jadran/Grčku Kraljicu u koju smo išli kad bismo imali malo više love.


Jednom sam tu išao... Isuviše luksuzno za mene. Više smo odlazili u "Zagreb" ili "kod konja" ali to je već predaleko...hm...predaleko... Sedimo u marini "Dorćol". Neko popravlja motor čamca, neko čisti tek upecanu ribu, neko ispija pivo... Ja čitam neke novine, pa se tek setim: "Jel' bio neko od vas u inostranstvu?". Tišina. Odjednom javlja se Rajko som: "Ja sam jednom išao do Terazija". Toliko o dorćolskom shvatanju pojma "predaleko".
mlekac mlekac 06:43 01.05.2011

Re: kiki

spadalo92
Tačno, samo si izostavio Plavi Jadran/Grčku Kraljicu u koju smo išli kad bismo imali malo više love.


Jednom sam tu išao... Isuviše luksuzno za mene. Više smo odlazili u "Zagreb" ili "kod konja" ali to je već predaleko...hm...predaleko... Sedimo u marini "Dorćol". Neko popravlja motor čamca, neko čisti tek upecanu ribu, neko ispija pivo... Ja čitam neke novine, pa se tek setim: "Jel' bio neko od vas u inostranstvu?". Tišina. Odjednom javlja se Rajko som: "Ja sam jednom išao do Terazija". Toliko o dorćolskom shvatanju pojma "predaleko".



I nasao put kuci???
SAM???

BTW, moja baka je, sasvim izistinski, smatrala da se grad zavrsava na Slaviji!
Ono cuveno - sve van kruga dvojke je predgradje...

Mada, ako cemo pravo, ona skoro nikad van pomenutog kruga nije ni izlazila. Izuzetak su jedino bile posete Novom groblju.
mikele9 mikele9 10:33 01.05.2011

Re: kiki

Остала је "Снежана", мада нисам сигурна да ли се и даље тако зове.
Прелепа сећања, Микеле.

Mogli bismo da promenimo ono Dekartovo u: Sećam se, dakle postojim.
Mislim da se odavno ne zove Snežana. Sećam je se iz pedesetih kad nas je majka vodila na fantastične pogačice s jogurtom, sve je bilo podređeno klincima, niski stočići, stoličice a na zidovima Miki, Mini, Paja, Šilja, Raja, Vlaja, Gaja, Bambi...svi Diznijevi junaci.
mikele9 mikele9 10:41 01.05.2011

Re: kiki

Jednom sam tu išao... Isuviše luksuzno za mene. Više smo odlazili u "Zagreb" ili "kod konja" ali to je već predaleko...hm...predaleko... Sedimo u marini "Dorćol". Neko popravlja motor čamca, neko čisti tek upecanu ribu, neko ispija pivo... Ja čitam neke novine, pa se tek setim: "Jel' bio neko od vas u inostranstvu?". Tišina. Odjednom javlja se Rajko som: "Ja sam jednom išao do Terazija". Toliko o dorćolskom shvatanju pojma "predaleko".

Ja govorim o kraju šezdesetih pre nego što su je uluksuzili, mada je i tada bila bila za nas skupa pa smo išli samo kad je neko imao neku veću lovu.
A propos inostranstva, znam mnoge iz moje zgrade koji za poslednjih 35 godina nisu bili ni do Save koja nam je daleko 5 minuta hoda, o Terazijama da i ne govorimo. Toliko o Blok-ašima.
st.jepan st.jepan 13:50 30.04.2011

UUUU, bre

al si se ti izveštio, pa taj tekstil prosto klizi!

Nemoj više da mi se vadiš, neću da čujem izgovore, hoču što pre da vidim knjigu NB priča "SEDMI KAPLAR".

Ranije sam predlagao naslo "ŠEST KAPLARA", ali ovo sa sedmim je za mene novi momenat, pa taj stari naslov otpada.

Preporuka iz sve snage.
mikele9 mikele9 22:46 30.04.2011

Re: UUUU, bre

al si se ti izveštio, pa taj tekstil prosto klizi!

Nemoj više da mi se vadiš, neću da čujem izgovore, hoču što pre da vidim knjigu NB priča "SEDMI KAPLAR".

Ranije sam predlagao naslo "ŠEST KAPLARA", ali ovo sa sedmim je za mene novi momenat, pa taj stari naslov otpada.

To što tekstil klizi , to je zato što sam ja jedan stari svileni bubac A ako hoćeš da vidiš knjigu, moraćeš da joj ti budeš izdavač. Do sad mi se niko nije javio a ni ja nisam nikom nudio

Preporuka iz sve snage.

Osetio sam je, još me boli rame. Nisi morao baš tako snažno
st.jepan st.jepan 23:27 30.04.2011

Re: UUUU, bre

A ako hoćeš da vidiš knjigu, moraćeš da joj ti budeš izdavač

Aaaa, nisam ti ja više izdavač, smorilo me, never more!
Jedino što bih sada mogao da ti izdam, jeste jedna garsonjerica.
Nego, rekao sam ti već ranije koji mi se način čini najrealnijim. Trebalo bi da zainteresuješ nekoga iz opštine NBG..., iz sekretarijata za kulturu..., skoro sam siguran da bi finansirali, to uostalom više i nije tako skupo.
Ali znam, znam, i mene bi mrzelo.
Nisi morao baš tako snažno

E, pa druže, srdačnost mora malo da zaboli.
(vidim, skroz sam se navukao na ove krevelječe prostakluke)
mikele9 mikele9 23:47 30.04.2011

Re: UUUU, bre

E, pa druže, srdačnost mora malo da zaboli

Ako je od druga neka i zaboli pa još i srdačno
aleksanadar aleksanadar 16:02 30.04.2011

Ко о чему...


Ево још једне "седмице" - Бетовенова СЕДМА:




kupovali i slušali ploče klasične muzike (Bahov Brandenburški koncert, Patetičnu simfoniju Čajkovskog a najviše smo voleli Romea i Juliju, Labudovo jezero, ja i Varijacije na temu)


Који Бранденбуршки - има их шест?

Мој омиљени је:




И мени је Пјотр Иљич на срцу. (Написао бих нешто о њему... и о највољенијој музици!) Поред бајковитих балета, и Концерта за клавир, волим и:





mikele9 mikele9 22:55 30.04.2011

Re: Ко о чему...

Ово још једне "седмице" - Бетовенова СЕДМА:

Divno je to što možeš da biraš, volj ti četvrta, volj ti sedma...a sve alal vera
Који Бранденбуршки - има их шест?
Мој омиљени је:

E baš taj, TROJKA!
И мени је Пјотр Иљич на срцу. (Написао бих нешто о њему... и о највољенијој музици!) Поред бајковитих балета, и Концерта за клавир, волим и:

Razumem i zašto. A zaista bi mogao da napišeš tekst o muzičkom čudovištu kakav je bio Čajkovski, ja se ne osećam sposobnim i stručnim za to ali da volim da slušam...

sonja.m sonja.m 16:30 30.04.2011

komsije

Jaoooo, Mikele, ja pomislila da si dobio sedmicu na loto-u,
kad ono jos lepse(?)- predivan post.
Koju srecu si ti imao sa takvim komsijama, bre!!!
i oni sa tobom, naravno.
mikele9 mikele9 23:01 30.04.2011

Re: komsije

Jaoooo, Mikele, ja pomislila da si dobio sedmicu na loto-u,
kad ono jos lepse(?)- predivan post.
Koju srecu si ti imao sa takvim komsijama, bre!!!
i oni sa tobom, naravno

Bok hazardnih igara te čuo draga Sonjice, o'ma zakupljujem restoran i ne vadimo se iz njega dok ne popadamo
A da smo bili srećni zajedno, jesmo. Ona zajebancija koju zovu život, neke od nas je razdvojila ali mi nije uništila uspomene
mili92 mili92 18:07 30.04.2011

Pitko

Lijepo dočarano, mogu i slike da projektujem. Sjeti me djetinjstva u Boki i školskih raspusta kod babe na Durmitoru. Stare slike, uspomene, odoh da melanholišem.
mikele9 mikele9 23:06 30.04.2011

Re: Pitko

Lijepo dočarano, mogu i slike da projektujem. Sjeti me djetinjstva u Boki i školskih raspusta kod babe na Durmitoru. Stare slike, uspomene, odoh da melanholišem.

Nemoj jadan da melanholišeš, raduj se sjećanjima na Boku i raspuste kod babe na Durmitoru. Imaš nešto lijepo iza sebe, neki nemaju ni zere.

nbg

novi bg je uvek za mene imao tu posleratnu romanticnu atmosferu, na isti nacin na koji je zemlja u kojoj smo ziveli bila romanticna tvorevina, kao u pesmama dzonija stulica. samo tu su istoj zgradi mogli ziveti dadaista, pukovnik i ciganin.

Re: nbg

ili mozda ...
mikele9 mikele9 23:15 30.04.2011

Re: nbg

novi bg je uvek za mene imao tu posleratnu romanticnu atmosferu, na isti nacin na koji je zemlja u kojoj smo ziveli bila romanticna tvorevina, kao u pesmama dzonija stulica. samo tu su istoj zgradi mogli ziveti dadaista, pukovnik i ciganin

Draga Ana, divno i istinito napisano. U to doba nikoga od nas nije bilo briga ko je Srbin, Hrvat, Slovenac, Ciganin...Pukovnik, Apotekar, domar, frizer, autoelektričar...družili smo se bez ikakvih predrasuda.
Džoni sa šajkačom i Gracija
mikele9 mikele9 23:19 30.04.2011

Re: nbg

ili mozda ..

Sjećam se Španije...
fantomatsicna fantomatsicna 23:34 30.04.2011

Kao i uvek

Mikele lepo te je citati.I zar nije lepo da imas takva lepa secanja u danasnjici.
A oni pijani sarani..uh:)
Eh da mi je..
mikele9 mikele9 23:51 30.04.2011

Re: Kao i uvek

Mikele lepo te je citati.I zar nije lepo da iams takva lepa secanja u danasnjici.
A oni pijani sarani..uh:)
Eh da mi je..

Lepo nego šta, nastaviću ja da se sećam još dugo
Nego gde pronađe ovog predivnog šarana, dođe mi da pozovem goste pa da zajedno ližemo ekran
Pozdrav tebi i tvojima,
Mikele
spadalo92 spadalo92 17:36 01.05.2011

Re: Kao i uvek

fantomatsicna
Mikele lepo te je citati.I zar nije lepo da imas takva lepa secanja u danasnjici.
A oni pijani sarani..uh:)
Eh da mi je..


Ovako pijanog šarana davno nisam video. Ovu prelepu sliku postavio sam kao wallpaper.
mlekac mlekac 04:02 01.05.2011

Ma to je cudo jedno

Kad od Dortjolca postane Novobeogradjanin! Je li tako majstore?
Hvala za jos jedno lepo prisecanje.
U to ime:

mikele9 mikele9 10:47 01.05.2011

Re: Ma to je cudo jedno

Kad od Dortjolca postane Novobeogradjanin! Je li tako majstore?
Hvala za jos jedno lepo prisecanje.
U to ime

Hvala tebi što si postavila Milanove slike Dovoljne su i ove dve da se vidi koliki je i kakav Majstor bio Milan Cmelić. Milijardu puta bolje od fotografije, imaju dušu.
spadalo92 spadalo92 17:43 01.05.2011

Re: Ma to je cudo jedno

mikele9
Kad od Dortjolca postane Novobeogradjanin! Je li tako majstore?
Hvala za jos jedno lepo prisecanje.
U to ime

Hvala tebi što si postavila Milanove slike Dovoljne su i ove dve da se vidi koliki je i kakav Majstor bio Milan Cmelić. Milijardu puta bolje od fotografije, imaju dušu.



Ajd' još jednu

mikele9 mikele9 20:34 01.05.2011

Re: Ma to je cudo jedno

Slika Zorana Vukovića



Moja slika



Nisam mogao da pronađem Višnjine i Anine slike, baš mi je žao
mlekac mlekac 20:50 01.05.2011

Re: Ma to je cudo jedno

mikele9
Slika Zorana Vukovića



Moja slika



Nisam mogao da pronađem Višnjine i Anine slike, baš mi je žao

Vikni Ivanu, ako ona ne nadje, niko nece!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana