Bila je 1989. Maglovito se sećam snimaka ljudi kako prelaze zid. Sećam se njihove radosti. Bio sam srednjoškolac, tek krenuo u drugu godinu. Nekoliko meseci ranije vratio sam se sa prvog velikog putovanja na koje sam išao sâm. Bio sam u Moskvi, Lenjingradu i Kijevu. Bio sam u Ermitažu. Te zime počela je revolucija u Rumuniji. Iz moje varoši slata je pomoć borcima protiv Čaušeskuovog režima. Živo se sećam karikature rumunskog diktatora kako, kao vampir, zariva zube u svoju državu (a ona mu je u rukama poput nekog velikog, neobičnog sendviča). Događajima u Rumuniji prethodila je čehoslovačka, sećam se dobro te sintagme – „Plišana revolucija”. Pre nje, u Poljskoj je pobedila Solidarnost (i, ko bi mi mogao pasti na pamet…). Činilo se da svet postaje bolji.
Kod nas, Ante Marković je bio premijer. Nemačka marka, ako ne grešim, mogla se kupiti za oko 7 dinara. Bilo to dobro za ekonomiju ili ne, ostavljalo je privid da je sve u redu i da će biti sve bolje. Ono što će se događati narednih godina nisam mogao ni da naslutim.
Te godine sam gledao film „Betmen” Tima Bartona.
Devetnaest godina kasnije, 2008, gledao sam film „Mračni vitez” Kristofera Nolana. Tu godinu pamtim po lepe dve nedelje provedene izvan Srbije. Kada pokušam da pronađem događaje koji su je obeležili, vidim da je počela ubistvima, terorističkim napadima, da je nafta dostigla najvišu cenu, da su u zemljotresu u Kini nastradale desetine hiljada ljudi… Pričalo se, čini mi se više nego sad, o globalnom zagrevanju.
Ista priča, dva puta ispričana, u različitim vremenima, za ljude koji su se promenili, u svetu koji se promenio – to je bio moj utisak, tek što sam te 2008. izašao iz bioskopske sale.
Dva filma, dva „Betmena”, i, biće da je to i najočiglednije – dva Džokera su, bar za mene, postala najjasnija slika vremena u kojem sam živeo i vremena u kojem živim.
Prvi Džoker (kojeg je igrao Džek Nikolson), zlikovac i zločinac kojem se sviđa umetnost Fransisa Bejkona, razigran i raspevan, stihoklepac, vedar, bio je smešan čak i u scenama surovih ubistava… Kada izgovara „Where does he get all those wonderful toys?”, gotovo da budi simpatije. Svetu punom optimizma, koji sa radošću gleda u budućnost potpuno je priličilo da ima takvo izmaštano otelotvorenje Zla.
Istina, da bi Dobro pobelilo zlikovac je morao da nestane, a ta pobeda Dobra bila je potpuna i konačna. Kao u bajkama.
Drugi Džoker (kojeg je igrao Hit Ledžer), podjednako zlikovac i zločinac, zastrašujuć je i kada je najnemoćniji. Njegova zlodela su jeziva, brutalna, a on sam je, čak i kada zločina nema – sumorna maska sa čijeg lica je nestao onaj poznati osmeh, i pretvorio se u nešto nalik otvorenoj rani.
Filmski zlikovac današnjeg sveta ne može da bude pobeđen. Može da bude ubijen, ali to ubistvo neće čak ni okrnjiti Zlo. Nada da se sve može završiti kao u bajci je nestala.
Siguran sam da nisam objektivan. Kada sam gledao prvi film, bio sam tinejdžer pun velikih očekivanja. Danas sam na pragu četrdesete, zarada mi je, bar za srpske prilike, veoma velika, a sebi mogu priuštiti tek nešto što liči na normaln život. Prethodne dve rečenice ne bi trebalo da zvuče pesimistično. Nije u mojoj prirodi da budem takav. Ali mogle bi tako da zazvuče nekome ko me ne poznaje, pa, da naglasim – nema pesimizma u ovome što sam napisao, samo nekoliko činjenica.
Možda će neko primetiti da je poređenje rada Tima Bartona i Kristofera Nolana potpuno neprimereno, i verovatno će biti u pravu. Uostalom, mogu li se porediti „Alisa u Zemlji čuda” i „Memento”?
Nisam želeo da se bavim filmskom kritikom – to niti umem, niti bih se usudio da pokušam. Samo ću primetiti da oba filma svoju najveću snagu imaju, bar za mene, onda kada se jedan poredi sa drugim.
Ono što sam želeo je da pokažem dve svima poznate slike i kažem šta meni i jedna i druga predstavlja.
I, kako to obično biva, pojavila se još jedna, koja je sasvim slučajno nazvana kao i ovaj tekst (a mnogo je starija od teksta, u stvari, starija je i od Nolanovog filma) – „Dva Betmena”, grafika Simonide Radonjić, prijateljice. Ona se složila da se njen rad nađe na otvaranju mog bloga, a ja ću se potruditi da se nađem na otvaranju njene izložbe u Beogradu, u Galeriji ULUS-a, na Dan mladosti. Nadam se i svi vi.