Prvo i osnovno, tenis je super. „Beli sport" je jedan od retkih gde vam drugi ne kroji kapu, gde nema ofsajda, igranja rukom, pasivnog napada ili faula „zbog ulaska u putanju". Zato je, kao uostalom i golf, igra za bogataše „operisana" od sudija. Drugo, nemam nikakav poriv, ni motiv da motiv da "hejtujem" Đokoviće. Ko god stavi sve na kocku i dobije, taj zaslužuje poštovanje, barem zbog hrabrosti, a pravila igre u jednoj zemlji bi trebalo da postavlja država, a ne porodica. Tenisom sam se zaluđivao, još kao klinac, kao vlasnik jednog od tri reketa u pet stambenih zgrada u kraju, koja su se vrtela iz ruke u ruku, dok smo organizovali turnire na asfaltu sa linijama nacrtanim kredama i bez mreža. Plakali smo za Monikom, pratili početke Zimonjića i Vemića, verovali da je Taša Ječmenica novo čudo iz Novog Sada, a Vladimir Pavićević server „ala" Ivanišević, barem po onom što smo videli na "3K - (Treći Kanal)" u mečevima "III Panafričke zone" sa Burkinom Faso i ostalim "perlama", koji su snimani jednom i po kamerom...
Sve je to tenis mog detinjstva. Tenis mog odraslog doba je kvazi elitistički sport u Srbiji. Sport bez bogate istorije i društvo bez prave elite, pomešani u veštačke osmehe, ulizivanja i tapšanja po ramenu, na pijedastalu popularnosti, govore mnogo o državi u kojoj živimo. Politička i društvena elita, plezir ukazuje samo onima, izraslim iz korova koji nehajno neguje, mimo njene volje. Kada ih neko dete „zajebe" svojim talentom i upornošću, majstorstvom, slede faze nepriznavanja, prepoznavanja, a onda i pokoravanja i snishodljivosti, bez ikakvog rezona i mere...
Što sve ovo pišem? Prošle nedelje je održan Serbia Open u Beogradu, mimo kvalitetne teniske priče, viđen kao festival odavanja počasti srpskom teniskom talasu, koji je zapljusnuo svet prethodnih godina. No, i pored ozbiljne reklame mesecima unazad i solidnog igračkog kadra, osim na mečevima Novaka Đokovića, na kojima se sakupljao tzv „džet set" prestonice, ushićeno klicajući MEGA zvezdi svetskog sporta, tribine na ostalim mečevima su bile puste - prazne. Možda zbog toga, što su prošle godine, zbog povreda i predaja domaćih igrača, malobrojni ljubitelji tenisa morali da gledaju finale američkih koledž „servisera", a karte za taj meč, koštale 200 dinara kod tapkaroša, pa niko nije hteo da se zaleće, ali opravdanja se uvek mogu naći.
Naravno, ne bi trebalo smetnuti sa uma da je tenis - televizijski sport, da ljudi nemaju naviku, da se igralo radnim danima, ali...
Da li je moguće da u gradu od dva miliona stanovnika, mečeve „Davis Cup" pobednika, Janka Tipsarevića i Viktora Troickog gleda 400-500 ljudi? Kada pričamo o problemu gledanosti drugih sportova, ne bi trebalo smetnuti sa uma da fudbalere Zvezde gleda 15-20 hiljada ljudi, da košarkaši Partizana imaju prosek od 4-4500 gledalaca, da u Kragujevcu odbojku i košarku gledaju hiljade, u Zaječaru, Vranju i Priboju rukomet, a kad smo kod Beograda, i rukometaši Partizana su punili „Banjicu" najmanje četiri puta ove sezone, vaterpolisti, pa odbojkašice Zvezde, i tako dalje, i tako dalje. Možda ovo nisu najbolji primeri, ali drugih nemamo.
Cirkus je prošao nezapaženo kod običnog sveta, ali gde je narod, a šta su mediji (?), to je teško razlučiti. Sve je pretpostavljalo idealan vrhunski sportski spektakl, „u kome učestvuje čitav svet, ali pobeđuju uvek Srbi", doduše, bez publike, što se retko spominjalo. Od kada je najbolji teniski novinar u ovoj zemlji „polomio zube" na svojoj profesionalnosti i dignitetu, teniska kritika ne postoji, pa je tako nismo mogli ni čuti od nestručnih komentatora RTS-a, koji svoj posao odrađuju na matrici „nezameranja" i histeričnoj pristrasnosti, koja prerasta u pravo huškanje, koje običan sportski zaljubljenik, ne može da sluša. Tako smo iz usta jedne ozbiljne sportske spikerke, u prvom kolu turnira, čitav sat slušali, kako je u rukama mladog "vajld kard dobitnika" Dušan Lajovića, sudbina meča sa „prosečnim Italijanom", Volandrijem (koji je uzgred 200 mesta na ATP listi bolje plasiran + dobio i Federera na šljaci), kako „sve zavisi isključivo od srpskog tenisera", da bi kao epilog njenog inicijalnog ushićenja imali „prašenje" - 1:6, 4:6 i mudar zaključak da je „vreme pred srpskim igračem".
Negde početkom prošle nedelje, najboljim srpskim teniserima i teniserkama, uručeni su diplomatski pasoši za izuzetan doprinos promociji zemlje u svetu. U redu. „Salatara" kruži Srbijom i to je nešto pozitivno. Ipak, ne znam po kom osnovu je jedna od nagrađenih, Ana Jovanović, trenutno 352. igračica sveta zaslužila tu privilegiju, koju, recimo, nema Nađa Higl? Koja god da je na listi, šta su nam to srpske teniserke ponudile u FED Kupu, osim trzavica na liniji Ivanović-Janković, čestih povreda i retkih pobeda? Po kom to kriterijumu je neko, ko je apsolutna „druga liga" ženskog tenisa (da se ne shvatimo pogrešno - treba biti i druga liga), uzgred, devojka od 27 godina, verovatno na zalasku karijere, dobila vrhunsko državno priznanje? Iste one, koje je pustila da treniraju po praznim bazenima, država sada časti i nutka, onako, đuture, preko svake mere i pravila, kada im to, manje-više nije potrebno, i to je praktično najveći dokaz nepostojanja sistema i politikanstva, koje svima prija. Slučaj „Ane Jovanović", najbolji je primer za to...
Da li je nekome muka od popravljanja „slike u svetu o nama" putem manjih ili većih sportskih uspeha? Ne znam da li je tako i kod drugih naroda, da li su toliko opterećeni, da li robuju takvim kompleksima i stvarno misle da bilo kakav sport može uticati na bilo kakvo poboljšanje statusa države i ispiranje mozga miliona od strane političkih elita i globalnih medija. Znam da je Monika Seleš vladala svetom, kada je počeo rat u SFRJ. Kada se završavao, košarkaši su dočekivani po prvi put na balkonu Gradske Skupštine kao evropski prvaci. Pred samo bombardovanje, Vladimir Grbić se unosio u kameru i vikao „Koga su oni mislili da bombarduju?" simbolično nas hraneći pobedom nad SAD-om i odbojkaškim srebrom na SP uz patriotske „Volimo te otadžbino naša" komentare Duška Koraća. Nešto pre ubistva Đinđića, desio nam se Indijanopolis i zlato na SP u košarci, a kada je 90% Evrope priznavalo nezavisno Kosovo, Milorad Čavić („posisao" je dečko svu vodu iz bazena, koji su mu napravili) je natplivavao Felpsa (intimno, najveći momenat srpskog sporta), a Ana Ivanović postajala svetski broj 1 sa peharom sa Roland Garosa...
Tako, uvek se štrecnem, jer znam da sve sportske pobede, po pravilu, neplanske i retko kada zaslužene od strane društva, prate i porazi u onim stvarima, koje život znače.
U sutonu ovogodišnjeg turnira, rečeno je da Beograd ima sve uslove da dođe do Serije 500, samo novca nema (budžet od trenutnih 416 hiljada mora biti tri puta veći). Da li bi stvarno politička vrhuška ove zemlje, sada trebala da naredi Telekomu da „pljune" još 1.000.000 Eura za par dana tenisa u Beogradu u trenutku kada su na rubu propasti mnogi najbolji klubovi u najvažnijim kolektivnim sportovima (košarka, vaterpolo, odbojka, rukomet, itd)? Bez trunke patetike, Srbija bi za taj novac mogla da dobije nekoliko stabilnih klubova u evropskim okvirima, umesto par dana u kojima bi se sa brendiranim naočarima gušterisalo po dorćolskom suncu...
Lepo je težiti „šlagu i jagodama" pored Dunava, ali sport u Srbiji mora da živi i ostalih 358 dana u godini. Svako ima pravo da raspolaže svojim novcem, ali pošto je „državna sisa" jedna, i za lepe i za ružne pačiće, onda svako mora da dobije svoje...
Možete da kažete: „Rukomet, odbojka, vaterpolo i ostali nemaju tu težinu?" Verujete da je Serbia Open gledao čitav svet, a sve ostalo služi za lečenje naših lokalnih „Zvezda - Partizan" kompleksa? U redu. Koliko je vas gledalo prošlonedeljne turnire u Eštorilu (možda su neki čuli za ovaj grad i zbog Suzane Mančić) i Minhenu?
Eto...toliko je „njih" gledalo i ovaj „naš" u Beogradu...
Donekle prihvatam i trenutnu popularnost kao odrednicu. U redu i Nacionalni teniski centar. Sve u skladu sa stanjem u državi. Mislite da takvi centri košarkašima, odbojkašima i rukometašima nisu potrebni, da su Kovilovo i Kopaonik džabe?
Ne postoje ni socijalni, ni ekonomski uslovi da u „zemlji seljaka na brdovitom Balkanu" tenis postane sport nad sportovima, ma koliko to neko želeo i ma kakvi uspesi bili ostvarivani. Iz prostog razloga - preskup je. Plastično objašnjeno - u kolektivnim sportovima jednu loptu cepa 10,12,14, 22 ljudi, dok u tenisu, svaki roditelj, prvo treba da iskešira 100 Eura za reket. Tenis je sport elite i to će uvek biti tako. Ako se već državna kasica puni i prazni nekim našim porezima, a po pravilu je uvek u „krizi", onda bi trebalo da pazi šta joj rade bazični i trofejni sportovi, oni koji su stvarali (i stvaraju) sportsku kulturu ove nacije u decenijama unazad, razvijali duh i zdravlje omladine („borbenu gotovost") i ('ajde) pronosili „slavu" širom sveta. Svaka čast svakome, ali je u njima 90% sportski aktivnih klinaca ove zemlje.
Mislim, ako već hoćemo neku vitalnu, zdravu naciju, užasnuti onom „džambo" decom, za koju se plašimo da će sutra biti naša... ... (ili već jesu?)