Kazem da hocu, naravno.
Spustamo se po metalnoj stangli u razvaljeni podrum. Dole dva kauca, cebad, djubre i pogled u nebo, jer pola "krova" fali, pa sneg i kisa slobodno padaju.- Jezivo, brate! - kaze fotoreporter.
- Jeste, brate - slaze se Sergej dok ga uci kako da sidje, a da ne slomi vrat.
Upoznajem i njegove drugare. Danijel zvani Daca (19) i Bojan Radanov zvani Dzo (20). I oni su domska deca, koja vise nemaju kud.- Ne postoji ni jedno mesto za nas koji smo stariji od 18 godina. Za Vasu Stajica smo prerasli, a za penzionerske domove smo premladi. Kad sam napunio 18 godina, probudili su me jedno jutro i rekli da idem. Jedan profesor mi je dao 250 dinara. Od tada zivim u ovoj rupi.
Pitamo Bojana da li ima gde da ide.
- Ne. Roditelji su mi poginuli u Hrvatskoj, ja sam iz Splita. Na ulici sam. Dve godine sam cekao samo na licnu kartu. Dok je nisam imao osam puta su me vodili u Padinjak sto je nemam - objasnjava Bojan.
Bojan crta grafite, kazu da je odlican. U domu je zavrsio i stolarski kurs posle osnovne skole. Zivi u rupi sa Sergejem i Dacom, kaze da se dobro slazu. I Danijel je od malena po domovima.
Iz Svratista izlazi sitna, plava devojka i u prolazu, na ulici, daje im pomorandze. Nezvanicno, jer Svratiste ne radi.
Cujem, juce, da je nadjena kuca u Krfskoj ulici za novo svratiste. Cujem i da ce mesec dana da je sredjuju. Onda ce klinci opet imati gde da svrate i nahrane se, okupaju se, operu stvari. Spavanje nije predvidjeno, mislim.
Idem veceras na parti u blizini rupe u kojoj stanuju Sergej, Bojan i Daca. Mozda ih sretnem.
Prema nekim procenama (a niko ne zna tacan broj) u Beogradu ima preko 600 dece i mladih koji zive na ulici, u napustenim vagonima, sahtovima, haustorima, podrumima...
(fotografije su rad Damira Dervišagića)