Javnosti je poznato da je u toku akcija prikupljanja milion potpisa podrške za osnivanje REKOM-a, Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava počinjenim od 1991. do 2001. na prostoru nekadašnje SFRJ. Poznato je također da su ovoj regionalnoj inicijativi podršku dale više od 1500 nevladinih organizacija, mnoge javne ličnosti, političari, kao i predsednici Hrvatske i Srbije, Ivo Josipović i Boris Tadić.
Značaj REKOM-a unutar procesa regionalnog pomirenja je ogroman. Pre svega zbog činjenice što želi da utvrdi takozvanu „Forenzičku istinu", ali da unutar ovih složenih procesa dovede i do krajnjeg cilja, postizanja same restorativne istine. Potrebno je naglasiti da se unutar procesa sećanja i pomirenja, kao sredstva razlikuju se četiri vrste ili dimenzije istine: (1) objektivna ili forenzička, (2) lična ili narativna, (3) dialoška ili društvenu i (4) restorativna istina. Forenzička istina je ona istina koju pokušavaju da utvrde Komisije za Istinu i Pomirenje. Dakle, da utvrde činjenice, izlože redosled događaja, navedu počinioce i posledice koje su pretpele žrtve zločina. Lična ili narativna istina predstavlja objektivaciju istine unutar identiteta osobe koja je izvor narativa, to jest, žrtve. Kako bi žrtve došle do psihološkog oporavka moraju da smognu snage da se suoče s prošlošću i na takav način biti u stanju ispričati drugačiju priču o sebi samima. Ta priča ne treba da bude priča o porazu nego o načinu na koji je žrtva održala svoju ljudskost u nehumanim uslovima. (Schreiter, 2010) Dialoška istina predstavlja proizvod razmene iskustava sukobljenih strana i dolazi kao proizvod njihovih narativa. Ključno pitanje koje proizilazi iz ovog nivoa dijaloga je: može li se pronaći način da se ispriča priča na način u kojoj bi se obe strane prepoznale? Veoma teško dolazi do ove faze utvrđivanja istine, budući da sukobljene strane ostaju isključive prema mogućnosti dijaloga i sučeljavanjem i veoma je često potrebna medijacija. Na kraju, restorativna (moralna) istina predstavlja naznačajniji stepen ka pomirenju sukobljenih strana jer dolazi kao proizvod pouka izvedenih iz društvene istine te se počinje raditi na prevenciji kako ne bi došlo do recidiva prošlosti, to jest, kako se istorija ne bi ponovila. (Schreiter, 2008:16) Drugim rečima, potrebno je da se oslobodi prostor za kolektivno sećanje kroz koje će delovi ličnog iskustva i sećanja moći da se prikupe, konsoliduju i rekonstruišu.
Nije nepoznato da su tokom kampanje za podršku osnivanju REKOM-a, podršku dale Crkve i verske zajednice u Srbiji i regionu. Upravo iz tog razloga bilo bi veoma važno da predstavnici Crkava i verskih zajednica sada daju svoj doprinos akciji prikupljanja potpisa. Nije potrebno naglašavati važnost takvog čina, imajući u vidu značaj i uticaj kojeg Crkva ima u našem društvu, pre svega u samom narodu. Sa druge strane, Crkva kao institucija sećanja poseduje anamnetički karakter koji po svojoj prirodi ima ulogu da podseća na one marginalizovane, potlačene, na same žrtve. U tom smislu, naglašava se i univerzalni karakter ljudskog bića kao i dignitet samih žrtava, što čini Crkvu socijalno i politički svesnijom i odgovornijom. Upravo u univerzalnosti čoveka nalazimo odgovor na pitanje ljudskog dostojanstva koje je neotuđivo od svakog ljudskog bića i predstavlja njegovu vlastitost bez obzira na rasu, veru ili naciju. Na isti način ljudska patnja ne poznaje granice verske, nacionalne ili rasne pripadnosti već je univerzalna kategorija i kao takva tiče se svih nas, bez obzira na to ko pati, jer u krajnjoj liniji pati ljudsko biće a ne određeni verski ili nacionalni identitet. Iz ovoga proizilazi zaključak da obaveza Crkvava i verskih zajednica u jednom ovakvom procesu ne može i ne sme da bude deklarativna, već obavezujuća. Alternative nema, jer alternativa ostavlja onaj, zaglušujući muk koji ostavlja Crkvu i nje doprinos izvan društvene odgovornosti i relevantnosti.
Stoga kao bogoslov moram da parafraziram reči Gustava Gutiereza da se društvena delatnost hrišćanstva mora rastati od bezsubjektnog istorijskog univerzalizma, bez konkretne situacije i ljudi, samim tim i istorijskog idealizma kojeg je odlikovala apatija prema nevolji drugih, prema istorijskim katastrofama. Prevladavanje prošlosti je bolan i drugotrajan proces koji počinje suočavanjem sa istorijskim činjenicama od kojih se ne može pobeći, koje se ne mogu poreći i koje se ne smeju zaboraviti. U ovom kontekstu uloga Crkve je neupitna i njena metafizička odgovornost upravo stoji u prevladavanju konflikata i odgovornosti prema istini, a istina je i ono što pokušava da utvrdi REKOM.