[55] PETKUTIN I KALINA

„...Prijedorski teatar mi je ponudio ono čega se 'veliki' teatri boje. Ponudio mi je da preko maštovitog i inspirativnog Pavićevog teksta artikuliram vlastito osjećanje nekih, meni bliskih, oblika teatrovanja...“

Gradimir Gojer

      Ukoliko publika u teatru nekoliko puta aplaudira u toku same predstave, prije njenog formalnog završetka – to znači ili da komad odlično funkcioniše ili da ipak postoje izvjesne slabosti u njemu koje izazivaju želju da se igra prijevremeno okonča. Upravo to se sinoć desilo u Pozorištu Prijedor koje je u saradnji sa gostujućim glumcima produciralo izvođački zaista veoma zahtjevnu teatarsku adaptaciju tekstova našeg proslavljenog pisca Milorada Pavića [1929-2009] pod nazivom „Petkutin i Kalina“ koje je strukturalno, najvećim dijelom bazirano na drami „Pozorišni jelovnik: Zauvek i dan više“ [1993] ali produženo, prošireno i obogaćeno (?!) brojnim fragmentima iz romana „Hazarski rečnik“ [1984], „Predeo slikan čajem“ [1988], priča „Silazak u Limb“ [Gvozdena Zavesa, 1973], „Šekspirov vrt“ [Izvrnuta rukavica, 1989] i to sve u prilično doslijednoj interpretaciji osnovnog teksta ali i ličnom, autorskom, čini se, beskompromisnom pristupu i adaptaciji respektabilnog sarajevskog reditelja Gradimira Gojera, koji je nesumnjivo - otvoreno i iskreno pokazivao je to sinoć u svom obraćanju publici - veliki poštovalac i ljubitelj Pavićevog magičnog proznog svijeta, njegovog originalnog jezika i specifičnog spoja nesputane mašte i akademske erudicije [„Milorad Pavić je najznačajniji srpski pisac druge polovine XX vijeka... okomica srpske duhovnosti...“.]

    Paradoksalno, u današnjem sve većem raskoraku između stvarnosti koju živimo i Pavićeve umjetnosti, čini se da je sinoćna premijera, istovremeno bila s jedne strane veliki praznik „teatrovanja“ sa bogatstvom i punoćom svih scenskih elemenata i izraza, a sa druge - sam u sebe zatvoren filosofsko-akademsko-poetski-larpurlart spektakl koji teško uspijeva, ako ne da komunicira a ono bar da drži pažnju, prosto nešto što bi se bez okolišanja i uvijanja moglo nazvati – čak i promašajem. Dakako, bio je to praznik teatra za malobrojne istinske ljubitelje umjetnosti i poznavaoce Pavićevog književnog opusa a promašaj [moram to da kažem] za prosječnu, zbog realnih okolnosti ionako prorijeđenu, pozorišnu publiku koja je, sudeći prema reakcijama, ipak doduše na momente uživala u lepršavoj, pristupačnijoj igri osnovnog teksta, a zamarala se u napornim, prečestim i predugim, deklamovanim fragmentima iz gorepomenutih proznih dijela [odrednice poput Princeza Ateh, Hazari, ishod hazarske polemike prema Zelenoj knjizi, razlika između Muškog i Ženskog primjerka „Hazarskog rečnika“ itd.] a upravo ova druga je na sinoćnoj premijeri u Prijedoru bez sumnje bila u većini; rezultat: izlaska glumaca na bis zbog neprekidnog [bez pauze između činova!] tročasovnog trajanja nije bilo, rijetke iskrene reakcije - smijeh i aplauze, očekivano, izazvale su uglavnom lepršave igre glumaca kao i [ah, klasika!] sočne opaske poput „Žena bez dupeta k'o selo bez crkve.“ i sl.; nakon drugog sata trajanja predstave počeli su poput svitaca da svijetle u mraku gledališta brojni ekrani mobilnih telefona – sasvim razumljivo publika je gledajući na sat nestrpljivo iščekivala kraj.  

      Kao neko ko je tek sklon umjetnosti, iznoseći jedino svoj subjektivni doživljaj „Petkutina i Kaline“ mogu da kažem da sam uživao u realizaciji većine sinoć viđenog i bez obzira na određene propuste želim da iskreno pozdravim hrabre napore upravnika, radnika i spoljnih saradnika Pozorišta Prijedor u njihovom bavljenju kulturom i umjetnošću te ovim putem čestitam im na posvećenosti i predanosti zahtijevnom zadatku. Biće možda interesantno pratiti razvoj i budući život ove predstave, njen prijem u stručnoj javnosti, prave kritičke ocjene i eventualne uspjehe na festivalima igre i sl.

     Sinoć u Prijedoru bilo je zanimljivo gledati i slušati Pavića i na ekavici [uvodna čitanja dvije priče „Plakida“ i „Plava Džamija“ u foajeu teatra i neki deklamovani fragmenti u samoj predstavi] kao i na ijekavici [dijalozi u glavnom dramskom komadu]; dopala mi se vizuelna ravnoteža između svedenih [hazari, učenici] i raskošnih [Tetka Anastasija, Majka] te orijentalnih [Masudi, Paša]  kostima iskusnog scenografa i kostimografa Vanje Popović [sarajevski Kamerni teatar 55], raznovrsnost brojne rekvizite i detalja dekora [vizantijske ikone, viola da gamba, maske, menora sa upaljenim svijećama, antički nadgrobni spomenici, hazarski ćup, sablje itd.] kao i širok dijapazon zvučnih efekata i izabrane prateće muzike koja podcrtava atmosferu različitih, i vremenski i prostorno udaljenih kultura [tek mali usputni detalj koji sam zapazio: često se ponavljaju uvodni taktovi numere „Welcome home (Sanitarium)“ grupe Metallica u izvođenju kvarteta Apocalyptica].

      Pored naslovnih uloga [Kalinu tumači Ljiljana Čekić a Petkutina Darko Cvijetić] od generacije mlađih glumaca Pozorišta Prijedor izdvojio bih igru energičnog Siniše Vučićevića [Učenik, Mladić], kao i Sabine Halilović [Prva Sestra, Učenica, Duša] a od provjerene i iskusne starije garde  svakako glumicu Narodnog pozorišta Republike Srpske Radenku Ševa [Tetka Anastasija, Sofija],  Radenka Bilbiju [Pavić, Avram Branković] i gostujućeg glumca Beogradskog dramskog pozorišta Slobodana Ćustića [Averkije Skila, II kamenorezac].

      Premijeru je svojim prisustvom uveličala i Jasmina Mihajlović, supruga Milorada Pavića.

[ fotografije: www.gradprijedor.com ]