1. Entuzijazam
Odavno ne koristim budilnik. Neki đavo mi ne da mira ujutro, čim svane odmah se trgnem iz sna i bacim pogled bunovan na zidni sat. 6, ajmo još malo. Opet se trgnem, 6 i 20. Ajmo još, opet dremka pa kao oparen, 15 do 7. Ajmo sad veliko finale, moglo bi da se otkunta još 15ak minuta a mogli bismo i da ustanemo da se nalijemo prvom jutarnjom kafom. Biramo kuntanje i Draga i ja.
Voda u ketlu provrila, jakobs u šolji preliven,...i onda počinje da se hladi. Ajmo deco buđenje, oblačenje, doručak i šta još eventualno ide pride posle doručka, kafa će uskoro preći u čvrsto stanje koliko je hladna, Draga je neće ni popiti do kraja u celoj jurnjavi pošto ranije ide na posao nego ja, srećno klinci, vidimo se popodne, da stučem tu hladnu kafu...Fala bogu te se ne brijem često, jer kad se brijem doručak obično preskočim. Uz penu za brijanje ili leba i s'leba, odlažem, što duže mogu, izlazak iz stana. Ne hajem više da li ću stići u 9 ili ne. Ionako sam tamo svakog dana od 9 do 5 iz čistog entuzijazma, pošto plate odavno nema.
Kafa, ekran, tastatura, piši Rejleme, odgovaraj na mejlove, sa punim žarom kao da ti je pun džep, kafa, ekran, tastatura, WC, da razmenimo par misli sa kolegama, kafa, ekran, tastatura, WC, eventualno pauza ako se nađe vremena, kafa, ekran, tastatura, WC, evo izbilo 5 sati na zidnom satu koji gledam svaki dan, vreme da bežimo odavde, a sutra...
6 ujutro, zar već? Ajmo još malo.
2. Kiša pada, trava raste
Push 3 times to prime...povuci kanapče za paljenje...i vozi...Konačno dođe i ovo proleće!!!
3. Sarajevo devedesetdruge
Prošle godine, čini mi se negde s jeseni, je u Stupici postavljena predstava „Elijahova stolica", po motivima romana sarajevskog pisca Igora Štiksa. Veoma povoljne kritike koje su propratile premijeru, kao i ekipa glumaca, pre svega Djuza, Cvele i Renata, i naravno, grad i vreme u koje je smeštena radnja predstave...nije bilo šanse da ovo propustimo.
Scena u Stupici skoro potpuno ogoljena, neki pijanino u dubini, stepenice i vrata u daljem levom uglu, Elijahova stolica u kojoj se vrši obrezivanje Jevreja napred desno, par stolica negde na sceni, i ništa više. Ulaze glumci, njih 6, uzima svako svoju stolicu i postavlja je napred prema publici, i magija počinje. Svetla su i dalje upaljena. Slavi se 50. rođendan glavnog junaka Riharda, pisca i Bečlije. Ratno dete, tetka ga je podigla, majka umrla ubrzo, a otac, firerov vojnik, se ubio. Nešto što će pronaći renovirajući stan će ga odvesti u Sarajevo, devedesetdruge, u potragu za identitetom. Kada bude stigao u Sarajevo, u sali će zavladati mrak.
Naredna dva sata su prošla kao u jednom dahu. Reditelj Boris Liješević i dramaturg Darko Lukić su fantastično obavili posao, i to mi je nekako najjači utisak. Scene se prepliću, nadovezuju jedna na drugu - bukvalno u jednom trenutku na sceni vidite i ono što se trenutno dešava i ono što će se sledeće desiti. Znam da zvuči nejasno, ali mislim da je upravo to prava reč - preplitanje sadašnjosti i budućnosti, izvedeno na sceni upravo tako, preplitanjem scena koje idu jedna iza druge. Pri tome, sve je savršeno precizno, i ne ostavlja ni trunku nedorečenosti, niti bilo kakvu dilemu. Liješević i Lukić su uopšte kroz celu predstavu izbegli uobičajenu formu, a vešto, nadahnuto, jasno i iskreno pričaju Rihardovu životnu priču. I to nikog u sali nije ostavilo ravnodušnim. Iskrenost sa scene se oseti.
Predstava je okupila sjajnu ekipu. Svetozar Cvetković kao Rihard je nikad bolji, potresan, čovek u potrazi za prošlošću za koju je nenadano saznao. Đuza...ja se tom čoveku divim. Toliko snage na sceni u 82. godini života, u tri uloge, da ne otkrivam sve. Renata Ulmanski, Đuzina vršnjakinja, kao Rihardova tetka - u duhu mnogih uloga po kojima smo je pamtili, topla, ljudska.
Šnjur je u predstavi ipak odneo neko četvrti. Otkrovenje u „Elijahovoj stolici" je Maja Izetbegović, glumica iz Sarajeva, koja je to i u samoj predstavi. Glumica iz ratnog Sarajeva iz kog više nema izlaza. Iz Sarajeva iz kog su svi koji su prethodno uspeli da izađu odneli sa sobom jedan deo grada, koji više nikad neće biti isti. Osim svoje uloge, ona je izvukla najviše i od svih oko sebe, naročito od Cveleta.
Uz nju, odličan je i Bane Jevtić kao Igor, Rihardov domaćin i asistent u Sarajevu, a ne bi bilo u redu da zaboravimo i Jelenu Trkulju u kratkoj ulozi Rihardove majke.
Aplauz je dugo trajao. Čak i Đuza, koji uvek uzdržano reaguje pri naklonu publici, se otkravio i nasmešio.
4. Vašar
Poslednjeg dana aprila smo se popentrali sa klincima i familijom na Avalu. Sunce, vetrić, ne pretoplo, idealan dan za odlazak van grada. Neko vreme smo bili gore kod Spomenika Neznanom junaku, fotosinteza i zezanje sa klincima, a onda smo se spustili lagano nizbrdo ka platou kod Mitrovića doma i tornja. Dočekao nas je najgori vašar kakav ni u najgorim slutnjama nismo mogli da zamislimo. Nije bio najveći problem sa narodom koji je izašao gore da roštilja, makar je među njima bilo i onih koji su bili prilično pod gasom. Glavni problem je - ko je dozvolio postavljanje kvazi lunaparka gore, postavljanje improvizovanih ugostiteljskih objekata tj. prčvarnica sa roštiljem bez sanitarnog čvora, sa treštanjem najcrnjeg šatorskog repertoara? Momentalno nam se smučilo. A dežmekasti ortoped i dalje ministruje nekažnjeno i čisti Srbiju preko Novaka Đokovića i veb portala za skromnu svoticu.
Pokupili smo se i zapucali nizbrdo, neki kroz šumu stazom, neki autom, a neki kao ja autom nizbrdo po ključ od sopstvenog auta, pa stazom uzbrdo gore po auto... (Auto je ostao gore, a ključ je ostao kod Drage koja je već sišla peške)...Počela peta decenija, počeo sam da lapim, nema šta...U podnožju je bilo super, parkić, mir i tišina.
5. Epilog
- Draga, dobio sam autorsku na B92!
- Super, pilence moje. A jesi li dobio platu?
- Nisam. Al kažu da se vidi svetlo na kraju tunela. A ima rekoše i zelene trave kad budemo izašli iz tunela. Nego, je l' imaš neki dinar da mi se nađe?
- Evo. Al samo za hranu, nemoj opet da mi donosiš neko cveće kući :-)