Gost autor: Marko Mäetamm (© Marko Mäetamm, 2007)
Imam ženu, šestogodišnju kćerku i dvogodišnjeg sina.
Umetnik sam i moji prihodi su neredovni,
pa sam pre nekoliko godina prihvatio
da postanem dekan Estonske akademije umetnosti.
Da bih od banke mogao da dobijem kredit
i obezbedim stan za svoju porodicu.
Sada imam kredit sa rokom otplate od 25 godina
i lep mali stan u centru Talina.
Posao dekana je zanimljiv
ali i iscrpljujuć i oduzima praktično sve moje vreme.
Stalno mi ostaje sve manje i manje vremena
da se bavim umetnošću – nekoliko sati ujutro,
pre nego što odem na posao, i uveče
posle 17.00, kada bi trebalo
da budem kod kuće i provodim vreme
sa svojom decom.
Zbog toga se osećam krivim
sve vreme dok sam u ateljeu i radim.
Ona me čekaju kod kuće,
ali dok ja stignem već su otišla na spavanje.
A u atelje idem i ujutro,
pre nego što deca ustanu iz kreveta.
I ništa ne mogu da promenim
sledećih 25 godina
jer moram da otplaćujem kredit.
Nema nikakve sumnje da ću najbolje godine
svoga života provesti ovako,
umesto da se bavim stvaralaštvom.
To me izjeda.
Sve vreme.
To je kao da sam u nekom zlokobnom krugu.
Radim sve što mogu da bih mogao
da se posvetim svojoj umetnosti,
ali radeći ono što moram da radim
trošim toliko energije,
da nisam u stanju da stvaram.
Nedavno sam imao izložbu
u Budimpešti i dogodilo se
da se susretnem sa jednim naučnikom.
Ispričao sam mu o svom problemu.
Naučnik mi je rekao da zna
šta moram da uradim i da zna
nekoga u Talinu ko bi mi mogao pomoći.
Kada sam se vratio kući pozvao
sam broj koji mi je naučnik dao.
Rečena mi je adresa na koju treba da dođem
i zamoljen sam da povedem ženu i decu sa sobom.
Bila je to nekakva laboratorija za fiziku.
Moja žena i deca su upućeni
u prostoriju u kojoj nije bilo ničega
osim neobične klupe.
Nekakva bela, kvadratna klupa,
nasred koje se nalazila mala
polica koja se mogla povući na dole.
Na polici je bilo nekoliko pohabanih
igračaka kakve se obično mogu naći
u čekaonicama bolnica.
I nekoliko čudnih traka
koje su visile sa klupe.
Rečeno mi je da odem u drugu prostoriju,
odmah pored one sa klupom,
i zamoljen sam da sačekam.
Posle nekog vremena u prostoriju je ušao čovek
i rekao mi da zna
u čemu je problem, i da bi problem
mogao biti rešen ubistvom moje žene i dece.
To me je potpuno zaprepastilo.
Kada sam se koliko-toliko pribrao ustao sam,
otišao do vrata i provirio u susednu prostoriju
da vidim šta moja žena
i deca rade u tamo.
Deca su sedela jedno pored drugog
i igrala se. Gledao sam ih
neko vreme zbrkanih osećanja
a onda sam se tiho vratio nazad.
Čovek je još uvek bio tamo i čekao me.
Kratko ću sumirati naš razgovor.
Ja: Zaista ne postoji drugi način?
Čovek: Ne.
Vi ste onaj koji to želi.
I, to je neophodno.
Ja: (posle pauze) Ali… Kako će…?
Čovek: Strujom.
Klupa je električna stolica.
Ili će biti ubačeni u mašinu za mlevenje mesa.
Videćemo.
Ja: (posle duge pauze) Ne mogu… To je…
Čovek: Ništa ne brinite.
Sada ćete otići kući,
a mi ćemo se za sve pobrinuti tokom noći.
Uopšte više ne morate da razmišljate o tome.
Ja: (posle veoma duge pauze)
Hoćete mi reći… To mora da bude tako?…
Čovek: Da. Mora.
Briznuo sam u plač.
Izveli su me iz zgrade
na zadnja vrata i otišao sam kući.
Bila je to najgora noć u mom životu.
Ne mogu čak reći ni zašto,
ali sledećeg jutra sam se vratio
u laboratoriju.
Pažljivo sam provirio u prostoriju
u kojoj sam ostavio ženu i decu
prethodne noći.
Prostorija je bila prazna.
Oni su već bili odvedeni.
Samo ona ista, čudna klupa u uglu.
I iste pohabane igračke,
i polica koja se može povući na dole.
I trake.
Obuzela me je nepodnošljiva mučnina.
Evo kako se, u stvari, sve dogodilo:
Imam ženu, šestogodišnju kćerku i dvogodišnjeg sina.
Umetnik sam i moji prihodi su neredovni,
pa sam pre nekoliko godina prihvatio
da postanem dekan Estonske akademije umetnosti.
Da bih od banke mogao da dobijem kredit
i obezbedim stan za svoju porodicu.
Sada imam kredit sa rokom otplate od 25 godina
i lep mali stan u centru Talina.
Posao dekana je zanimljiv
ali i iscrpljujuć i oduzima praktično sve moje vreme.
Stalno mi ostaje sve manje i manje vremena
da se bavim umetnošću – nekoliko sati ujutro,
pre nego što odem na posao, i uveče
posle 17.00, kada bi trebalo
da budem kod kuće i provodim vreme
sa svojom decom.
Zbog toga se osećam krivim
sve vreme dok sam u ateljeu i radim.
Ona me čekaju kod kuće,
ali dok ja stignem već su otišla na spavanje.
A u atelje idem i ujutro,
pre nego što deca ustanu iz kreveta.
I ništa ne mogu da promenim
sledećih 25 godina
jer moram da otplaćujem kredit.
Nema nikakve sumnje da ću najbolje godine
svoga života provesti ovako,
umesto da se bavim stvaralaštvom.
To me izjeda.
Sve vreme.
To je kao da sam u nekom zlokobnom krugu.
Radim sve što mogu da bih mogao
da se posvetim svojoj umetnosti,
ali radeći ono što moram da radim
trošim toliko energije,
da nisam u stanju da stvaram.
Nedavno sam imao izložbu
u Budimpešti i dogodilo se
da se susretnem sa jednim naučnikom.
Ispričao sam mu o svom problemu.
Imam ženu, šestogodišnju kćerku i dvogodišnjeg sina.
Umetnik sam i moji prihodi su neredovni,
pa sam pre nekoliko godina prihvatio
da postanem dekan Estonske akademije umetnosti.
Da bih od banke mogao da dobijem kredit
i obezbedim stan za svoju porodicu.
Sada imam kredit sa rokom otplate od 25 godina
i lep mali stan u centru Talina.
Posao dekana je zanimljiv
ali i iscrpljujuć i oduzima praktično sve moje vreme.
Stalno mi ostaje sve manje i manje vremena
da se bavim umetnošću – nekoliko sati ujutro,
pre nego što odem na posao, i uveče
posle 17.00, kada bi trebalo
da budem kod kuće i provodim vreme
sa svojom decom.
Zbog toga se osećam krivim
sve vreme dok sam u ateljeu i radim.
Ona me čekaju kod kuće,
ali dok ja stignem već su otišla na spavanje.
A u atelje idem i ujutro,
pre nego što deca ustanu iz kreveta.
I ništa ne mogu da promenim
sledećih 25 godina
jer moram da otplaćujem kredit.
Nema nikakve sumnje da ću najbolje godine
svoga života provesti ovako,
umesto da se bavim stvaralaštvom.
To me izjeda.
Sve vreme.
To je kao da sam u nekom zlokobnom krugu.
Radim sve što mogu da bih mogao
da se posvetim svojoj umetnosti,
ali radeći ono što moram da radim
trošim toliko energije,
da nisam u stanju da stvaram.
Nedavno sam imao izložbu
u Budimpešti i dogodilo se
da se susretnem sa jednim naučnikom.
Ispričao sam mu o svom problemu.
Naučnik mi je rekao da zna
šta moram da uradim i da zna
nekoga u Talinu ko bi mi mogao pomoći.
Kada sam se vratio kući pozvao
sam broj koji mi je naučnik dao.
Rečena mi je adresa na koju treba da dođem
i zamoljen sam da povedem ženu i decu sa sobom.
Bila je to nekakva laboratorija za fiziku.
Moja žena i deca su upućeni
u prostoriju u kojoj nije bilo ničega
osim neobične klupe.
Nekakva bela, kvadratna klupa,
nasred koje se nalazila mala
polica koja se mogla povući na dole.
Na polici je bilo nekoliko pohabanih
igračaka kakve se obično mogu naći
u čekaonicama bolnica.
I nekoliko čudnih traka
koje su visile sa klupe.
Rečeno mi je da odem u drugu prostoriju,
odmah pored one sa klupom,
i zamoljen sam da sačekam.
Posle nekog vremena u prostoriju je ušao čovek
i rekao mi da zna
u čemu je problem, i da bi problem
mogao biti rešen ubistvom moje žene i dece.
To me je potpuno zaprepastilo.
Kada sam se koliko-toliko pribrao ustao sam,
otišao do vrata i provirio u susednu prostoriju
da vidim šta moja žena
i deca rade u tamo.
Deca su sedela jedno pored drugog
i igrala se. Gledao sam ih
neko vreme zbrkanih osećanja
a onda sam se tiho vratio nazad.
Čovek je još uvek bio tamo i čekao me.
Kratko ću sumirati naš razgovor.
Ja: Zaista ne postoji drugi način?
Čovek: Ne.
Vi ste onaj koji to želi.
I, to je neophodno.
Ja: (posle pauze) Ali… Kako će…?
Čovek: Strujom.
Klupa je električna stolica.
Ili će biti ubačeni u mašinu za mlevenje mesa.
Videćemo.
Ja: (posle duge pauze) Ne mogu… To je…
Čovek: Ništa ne brinite.
Sada ćete otići kući,
a mi ćemo se za sve pobrinuti tokom noći.
Uopšte više ne morate da razmišljate o tome.
Ja: (posle veoma duge pauze)
Hoćete mi reći… To mora da bude tako?…
Čovek: Da. Mora.
Briznuo sam u plač.
Izveli su me iz zgrade
na zadnja vrata i otišao sam kući.
Bila je to najgora noć u mom životu.
Ne mogu čak reći ni zašto,
ali sledećeg jutra sam se vratio
u laboratoriju.
Pažljivo sam provirio u prostoriju
u kojoj sam ostavio ženu i decu
prethodne noći.
Prostorija je bila prazna.
Oni su već bili odvedeni.
Samo ona ista, čudna klupa u uglu.
I iste pohabane igračke,
i polica koja se može povući na dole.
I trake.
Obuzela me je nepodnošljiva mučnina.
Evo kako se, u stvari, sve dogodilo:
Imam ženu, šestogodišnju kćerku i dvogodišnjeg sina.
Umetnik sam i moji prihodi su neredovni,
pa sam pre nekoliko godina prihvatio
da postanem dekan Estonske akademije umetnosti.
Da bih od banke mogao da dobijem kredit
i obezbedim stan za svoju porodicu.
Sada imam kredit sa rokom otplate od 25 godina
i lep mali stan u centru Talina.
Posao dekana je zanimljiv
ali i iscrpljujuć i oduzima praktično sve moje vreme.
Stalno mi ostaje sve manje i manje vremena
da se bavim umetnošću – nekoliko sati ujutro,
pre nego što odem na posao, i uveče
posle 17.00, kada bi trebalo
da budem kod kuće i provodim vreme
sa svojom decom.
Zbog toga se osećam krivim
sve vreme dok sam u ateljeu i radim.
Ona me čekaju kod kuće,
ali dok ja stignem već su otišla na spavanje.
A u atelje idem i ujutro,
pre nego što deca ustanu iz kreveta.
I ništa ne mogu da promenim
sledećih 25 godina
jer moram da otplaćujem kredit.
Nema nikakve sumnje da ću najbolje godine
svoga života provesti ovako,
umesto da se bavim stvaralaštvom.
To me izjeda.
Sve vreme.
To je kao da sam u nekom zlokobnom krugu.
Radim sve što mogu da bih mogao
da se posvetim svojoj umetnosti,
ali radeći ono što moram da radim
trošim toliko energije,
da nisam u stanju da stvaram.
Nedavno sam imao izložbu
u Budimpešti i dogodilo se
da se susretnem sa jednim naučnikom.
Ispričao sam mu o svom problemu.
Naučnik mi je rekao da zna
šta moram da uradim i da zna
nekoga u Talinu ko bi mi mogao pomoći.
Kada sam se vratio kući pozvao
sam broj koji mi je naučnik dao.
Rečena mi je adresa na koju treba da dođem
i zamoljen sam da povedem ženu i decu sa sobom.
Bila je to nekakva laboratorija za fiziku.
Moja žena i deca su upućeni
u prostoriju u kojoj nije bilo ničega
osim neobične klupe.
Nekakva bela, kvadratna klupa,
nasred koje se nalazila mala
polica koja se mogla povući na dole.
Na polici je bilo nekoliko pohabanih
igračaka kakve se obično mogu naći
u čekaonicama bolnica.
I nekoliko čudnih traka
koje su visile sa klupe.
Rečeno mi je da odem u drugu prostoriju,
odmah pored one sa klupom,
i zamoljen sam da sačekam.
Posle nekog vremena u prostoriju je ušao čovek
i rekao mi da zna
u čemu je problem, i da bi problem
mogao biti rešen ubistvom moje žene i dece.
To me je potpuno zaprepastilo.
Kada sam se koliko-toliko pribrao ustao sam,
otišao do vrata i provirio u susednu prostoriju
da vidim šta moja žena
i deca rade u tamo.
Deca su sedela jedno pored drugog
i igrala se. Gledao sam ih
neko vreme zbrkanih osećanja
a onda sam se tiho vratio nazad.
Čovek je još uvek bio tamo i čekao me.
Kratko ću sumirati naš razgovor.
Ja: Zaista ne postoji drugi način?
Čovek: Ne.
Vi ste onaj koji to želi.
I, to je neophodno.
Ja: (posle pauze) Ali… Kako će…?
Čovek: Strujom.
Klupa je električna stolica.
Ili će biti ubačeni u mašinu za mlevenje mesa.
Videćemo.
Ja: (posle duge pauze) Ne mogu… To je…
Čovek: Ništa ne brinite.
Sada ćete otići kući,
a mi ćemo se za sve pobrinuti tokom noći.
Uopšte više ne morate da razmišljate o tome.
Ja: (posle veoma duge pauze)
Hoćete mi reći… To mora da bude tako?…
Čovek: Da. Mora.
Briznuo sam u plač.
Izveli su me iz zgrade
na zadnja vrata i otišao sam kući.
Bila je to najgora noć u mom životu.
Ne mogu čak reći ni zašto,
ali sledećeg jutra sam se vratio
u laboratoriju.
Pažljivo sam provirio u prostoriju
u kojoj sam ostavio ženu i decu
prethodne noći.
Prostorija je bila prazna.
Oni su već bili odvedeni.
Samo ona ista, čudna klupa u uglu.
I iste pohabane igračke,
i polica koja se može povući na dole.
I trake.
Obuzela me je nepodnošljiva mučnina.
Evo kako se, u stvari, sve dogodilo:
Imam ženu, šestogodišnju kćerku i dvogodišnjeg sina.
Umetnik sam i moji prihodi su neredovni,
pa sam pre nekoliko godina prihvatio
da postanem dekan Estonske akademije umetnosti.
Da bih od banke mogao da dobijem kredit
i obezbedim stan za svoju porodicu.
Sada imam kredit sa rokom otplate od 25 godina
i lep mali stan u centru Talina.
Posao dekana je zanimljiv
ali i iscrpljujuć i oduzima praktično sve moje vreme.
Stalno mi ostaje sve manje i manje vremena
da se bavim umetnošću – nekoliko sati ujutro,
pre nego što odem na posao, i uveče
posle 17.00, kada bi trebalo
da budem kod kuće i provodim vreme
sa svojom decom.
Zbog toga se osećam krivim
sve vreme dok sam u ateljeu i radim.
Ona me čekaju kod kuće,
ali dok ja stignem već su otišla na spavanje.
A u atelje idem i ujutro,
pre nego što deca ustanu iz kreveta.
I ništa ne mogu da promenim
sledećih 25 godina
jer moram da otplaćujem kredit.
Nema nikakve sumnje da ću najbolje godine
svoga života provesti ovako,
umesto da se bavim stvaralaštvom.
To me izjeda.
Sve vreme.
To je kao da sam u nekom zlokobnom krugu.
Radim sve što mogu da bih mogao
da se posvetim svojoj umetnosti,
ali radeći ono što moram da radim
trošim toliko energije,
da nisam u stanju da stvaram.
Nedavno sam imao izložbu
u Budimpešti i dogodilo se
da se susretnem sa jednim naučnikom.
Ispričao sam mu o svom problemu.
Naučnik mi je rekao da zna
šta moram da uradim i da zna
nekoga u Talinu ko bi mi mogao pomoći.
Kada sam se vratio kući pozvao
sam broj koji mi je naučnik dao.
Rečena mi je adresa na koju treba da dođem
i zamoljen sam da povedem ženu i decu sa sobom.
Bila je to nekakva laboratorija za fiziku.
Moja žena i deca su upućeni
u prostoriju u kojoj nije bilo ničega
osim neobične klupe.
Nekakva bela, kvadratna klupa,
nasred koje se nalazila mala
polica koja se mogla povući na dole.
Na polici je bilo nekoliko pohabanih
igračaka kakve se obično mogu naći
u čekaonicama bolnica.
I nekoliko čudnih traka
koje su visile sa klupe.
Rečeno mi je da odem u drugu prostoriju,
odmah pored one sa klupom,
i zamoljen sam da sačekam.
Posle nekog vremena u prostoriju je ušao čovek
i rekao mi da zna
u čemu je problem, i da bi problem
mogao biti rešen ubistvom moje žene i dece.
To me je potpuno zaprepastilo.
Kada sam se koliko-toliko pribrao ustao sam,
otišao do vrata i provirio u susednu prostoriju
da vidim šta moja žena
i deca rade u tamo.
Deca su sedela jedno pored drugog
i igrala se. Gledao sam ih
neko vreme zbrkanih osećanja
a onda sam se tiho vratio nazad.
Čovek je još uvek bio tamo i čekao me.
Kratko ću sumirati naš razgovor.
Ja: Zaista ne postoji drugi način?
Čovek: Ne.
Vi ste onaj koji to želi.
I, to je neophodno.
Ja: (posle pauze) Ali… Kako će…?
Čovek: Strujom.
Klupa je električna stolica.
Ili će biti ubačeni u mašinu za mlevenje mesa.
Videćemo.
Ja: (posle duge pauze) Ne mogu… To je…
Čovek: Ništa ne brinite.
Sada ćete otići kući,
a mi ćemo se za sve pobrinuti tokom noći.
Uopšte više ne morate da razmišljate o tome.
Ja: (posle veoma duge pauze)
Hoćete mi reći… To mora da bude tako?…
Čovek: Da. Mora.
Briznuo sam u plač.
Izveli su me iz zgrade
na zadnja vrata i otišao sam kući.
Bila je to najgora noć u mom životu.
Ne mogu čak reći ni zašto,
ali sledećeg jutra sam se vratio
u laboratoriju.
Pažljivo sam provirio u prostoriju
u kojoj sam ostavio ženu i decu
prethodne noći.
Prostorija je bila prazna.
Oni su već bili odvedeni.
Samo ona ista, čudna klupa u uglu.
I iste pohabane igračke,
i polica koja se može povući na dole.
I trake.
Obuzela me je nepodnošljiva mučnina.
Evo kako se, u stvari, sve dogodilo:
Imam ženu, šestogodišnju kćerku i dvogodišnjeg sina.
Umetnik sam i moji prihodi su neredovni,
pa sam pre nekoliko godina prihvatio
da postanem dekan Estonske akademije umetnosti.
Da bih od banke mogao da dobijem kredit
i obezbedim stan za svoju porodicu.
Sada imam kredit sa rokom otplate od 25 godina
i lep mali stan u centru Talina.
et cetera
et cetera
et cetera
................................................................................................................................................................
Majske noći posle petka trinaestog Kragujevčani i oni koji su se zatekli u toj varoši mogli su da uživaju u izložbi Marka Mäetamma, jednostavno i opisno nazvanoj Trinaest video radova. Izložba se odigrala u Galeriji kragujevačkog Studentskog kulturnog centra. Neobični estonski umetnik (ali, koji je umetnik običan?) predstavljao je zvoju zemlju na venecijanskom Bijenalu 2007. Samo (?) četiri godine kasnije njegov rad se našao i pred srpskom publikom (pre toga Marko Mäetamm izlagao je i u Talinu, Moskvi, Geteborgu, Diseldorfu, Gdanjsku, Londonu, Viljnusu, Kaunasu, Budimpešti, Parizu, Baltimoru, Sankt Petresburgu, Ljubljani, Dubrovniku…).
Video rad No Title koji se, u formi teksta, pojavljivao (i pojavio) na ovom blogu deo je instalacije Loser´s Paradise, prikazane u Veneciji 2007.