Društvo| Eksperimenti u blogovanju| Gost autor| Porodica| Umetnost

Marko Mäetamm po prvi put među Srbima

eli.lacrosse RSS / 13.05.2011. u 01:46

Gost autor: Marko Mäetamm (© Marko Mäetamm, 2007)

02.jpg

Imam ženu, šestogodišnju kćerku i dvogodišnjeg sina.
Umetnik sam i moji prihodi su neredovni,
pa sam pre nekoliko godina prihvatio
da postanem dekan Estonske akademije umetnosti.

Da bih od banke mogao da dobijem kredit
i obezbedim stan za svoju porodicu.

Sada imam kredit sa rokom otplate od 25 godina
i lep mali stan u centru Talina.

Posao dekana je zanimljiv
ali i iscrpljujuć i oduzima praktično sve moje vreme.

Stalno mi ostaje sve manje i manje vremena
da se bavim umetnošću – nekoliko sati ujutro,
pre nego što odem na posao, i uveče
posle 17.00, kada bi trebalo
da budem kod kuće i provodim vreme
sa svojom decom.

Zbog toga se osećam krivim
sve vreme dok sam u ateljeu i radim.
Ona me čekaju kod kuće,
ali dok ja stignem već su otišla na spavanje.

A u atelje idem i ujutro,
pre nego što deca ustanu iz kreveta.

I ništa ne mogu da promenim
sledećih 25 godina
jer moram da otplaćujem kredit.

Nema nikakve sumnje da ću najbolje godine
svoga života provesti ovako,
umesto da se bavim stvaralaštvom.

To me izjeda.

Sve vreme.

To je kao da sam u nekom zlokobnom krugu.
Radim sve što mogu da bih mogao
da se posvetim svojoj umetnosti,
ali radeći ono što moram da radim
trošim toliko energije,
da nisam u stanju da stvaram.

Nedavno sam imao izložbu
u Budimpešti i dogodilo se
da se susretnem sa jednim naučnikom.
Ispričao sam mu o svom problemu.

Naučnik mi je rekao da zna
šta moram da uradim i da zna
nekoga u Talinu ko bi mi mogao pomoći.

Kada sam se vratio kući pozvao
sam broj koji mi je naučnik dao.
Rečena mi je adresa na koju treba da dođem
i zamoljen sam da povedem ženu i decu sa sobom.

Bila je to nekakva laboratorija za fiziku.
Moja žena i deca su upućeni
u prostoriju u kojoj nije bilo ničega
osim neobične klupe.

Nekakva bela, kvadratna klupa,
nasred koje se nalazila mala
polica koja se mogla povući na dole.
Na polici je bilo nekoliko pohabanih
igračaka kakve se obično mogu naći
u čekaonicama bolnica.
I nekoliko čudnih traka
koje su visile sa klupe.

Rečeno mi je da odem u drugu prostoriju,
odmah pored one sa klupom,
i zamoljen sam da sačekam.

Posle nekog vremena u prostoriju je ušao čovek
i rekao mi da zna
u čemu je problem, i da bi problem
mogao biti rešen ubistvom moje žene i dece.
To me je potpuno zaprepastilo.

Kada sam se koliko-toliko pribrao ustao sam,
otišao do vrata i provirio u susednu prostoriju
da vidim šta moja žena
i deca rade u tamo.
Deca su sedela jedno pored drugog
i igrala se. Gledao sam ih
neko vreme zbrkanih osećanja
a onda sam se tiho vratio nazad.

Čovek je još uvek bio tamo i čekao me.
Kratko ću sumirati naš razgovor.

Ja: Zaista ne postoji drugi način?
Čovek: Ne.
Vi ste onaj koji to želi.
I, to je neophodno.


Ja: (posle pauze) Ali… Kako će…?
Čovek: Strujom.
Klupa je električna stolica.
Ili će biti ubačeni u mašinu za mlevenje mesa.
Videćemo.


Ja: (posle duge pauze) Ne mogu… To je…
Čovek: Ništa ne brinite.
Sada ćete otići kući,
a mi ćemo se za sve pobrinuti tokom noći.
Uopšte više ne morate da razmišljate o tome.

Ja: (posle veoma duge pauze)
Hoćete mi reći… To mora da bude tako?…
Čovek: Da. Mora.

Briznuo sam u plač.
Izveli su me iz zgrade
na zadnja vrata i otišao sam kući.

Bila je to najgora noć u mom životu.

Ne mogu čak reći ni zašto,
ali sledećeg jutra sam se vratio
u laboratoriju.

Pažljivo sam provirio u prostoriju
u kojoj sam ostavio ženu i decu
prethodne noći.
Prostorija je bila prazna.

Oni su već bili odvedeni.

Samo ona ista, čudna klupa u uglu.

I iste pohabane igračke,
i polica koja se može povući na dole.
I trake.

Obuzela me je nepodnošljiva mučnina.

Evo kako se, u stvari, sve dogodilo:

Imam ženu, šestogodišnju kćerku i dvogodišnjeg sina.
Umetnik sam i moji prihodi su neredovni,
pa sam pre nekoliko godina prihvatio
da postanem dekan Estonske akademije umetnosti.

Da bih od banke mogao da dobijem kredit
i obezbedim stan za svoju porodicu.

Sada imam kredit sa rokom otplate od 25 godina
i lep mali stan u centru Talina.

Posao dekana je zanimljiv
ali i iscrpljujuć i oduzima praktično sve moje vreme.

Stalno mi ostaje sve manje i manje vremena
da se bavim umetnošću – nekoliko sati ujutro,
pre nego što odem na posao, i uveče
posle 17.00, kada bi trebalo
da budem kod kuće i provodim vreme
sa svojom decom.

Zbog toga se osećam krivim
sve vreme dok sam u ateljeu i radim.
Ona me čekaju kod kuće,
ali dok ja stignem već su otišla na spavanje.

A u atelje idem i ujutro,
pre nego što deca ustanu iz kreveta.

I ništa ne mogu da promenim
sledećih 25 godina
jer moram da otplaćujem kredit.

Nema nikakve sumnje da ću najbolje godine
svoga života provesti ovako,
umesto da se bavim stvaralaštvom.

To me izjeda.

Sve vreme.

To je kao da sam u nekom zlokobnom krugu.
Radim sve što mogu da bih mogao
da se posvetim svojoj umetnosti,
ali radeći ono što moram da radim
trošim toliko energije,
da nisam u stanju da stvaram.

Nedavno sam imao izložbu
u Budimpešti i dogodilo se
da se susretnem sa jednim naučnikom.
Ispričao sam mu o svom problemu.

Imam ženu, šestogodišnju kćerku i dvogodišnjeg sina.
Umetnik sam i moji prihodi su neredovni,
pa sam pre nekoliko godina prihvatio
da postanem dekan Estonske akademije umetnosti.

Da bih od banke mogao da dobijem kredit
i obezbedim stan za svoju porodicu.

Sada imam kredit sa rokom otplate od 25 godina
i lep mali stan u centru Talina.

Posao dekana je zanimljiv
ali i iscrpljujuć i oduzima praktično sve moje vreme.

Stalno mi ostaje sve manje i manje vremena
da se bavim umetnošću – nekoliko sati ujutro,
pre nego što odem na posao, i uveče
posle 17.00, kada bi trebalo
da budem kod kuće i provodim vreme
sa svojom decom.

Zbog toga se osećam krivim
sve vreme dok sam u ateljeu i radim.
Ona me čekaju kod kuće,
ali dok ja stignem već su otišla na spavanje.

A u atelje idem i ujutro,
pre nego što deca ustanu iz kreveta.

I ništa ne mogu da promenim
sledećih 25 godina
jer moram da otplaćujem kredit.

Nema nikakve sumnje da ću najbolje godine
svoga života provesti ovako,
umesto da se bavim stvaralaštvom.

To me izjeda.

Sve vreme.

To je kao da sam u nekom zlokobnom krugu.
Radim sve što mogu da bih mogao
da se posvetim svojoj umetnosti,
ali radeći ono što moram da radim
trošim toliko energije,
da nisam u stanju da stvaram.

Nedavno sam imao izložbu
u Budimpešti i dogodilo se
da se susretnem sa jednim naučnikom.
Ispričao sam mu o svom problemu.

Naučnik mi je rekao da zna
šta moram da uradim i da zna
nekoga u Talinu ko bi mi mogao pomoći.

Kada sam se vratio kući pozvao
sam broj koji mi je naučnik dao.
Rečena mi je adresa na koju treba da dođem
i zamoljen sam da povedem ženu i decu sa sobom.

Bila je to nekakva laboratorija za fiziku.
Moja žena i deca su upućeni
u prostoriju u kojoj nije bilo ničega
osim neobične klupe.

Nekakva bela, kvadratna klupa,
nasred koje se nalazila mala
polica koja se mogla povući na dole.
Na polici je bilo nekoliko pohabanih
igračaka kakve se obično mogu naći
u čekaonicama bolnica.
I nekoliko čudnih traka
koje su visile sa klupe.

Rečeno mi je da odem u drugu prostoriju,
odmah pored one sa klupom,
i zamoljen sam da sačekam.

Posle nekog vremena u prostoriju je ušao čovek
i rekao mi da zna
u čemu je problem, i da bi problem
mogao biti rešen ubistvom moje žene i dece.
To me je potpuno zaprepastilo.

Kada sam se koliko-toliko pribrao ustao sam,
otišao do vrata i provirio u susednu prostoriju
da vidim šta moja žena
i deca rade u tamo.
Deca su sedela jedno pored drugog
i igrala se. Gledao sam ih
neko vreme zbrkanih osećanja
a onda sam se tiho vratio nazad.

Čovek je još uvek bio tamo i čekao me.
Kratko ću sumirati naš razgovor.

Ja: Zaista ne postoji drugi način?
Čovek: Ne.
Vi ste onaj koji to želi.
I, to je neophodno.


Ja: (posle pauze) Ali… Kako će…?
Čovek: Strujom.
Klupa je električna stolica.
Ili će biti ubačeni u mašinu za mlevenje mesa.
Videćemo.


Ja: (posle duge pauze) Ne mogu… To je…
Čovek: Ništa ne brinite.
Sada ćete otići kući,
a mi ćemo se za sve pobrinuti tokom noći.
Uopšte više ne morate da razmišljate o tome.

Ja: (posle veoma duge pauze)
Hoćete mi reći… To mora da bude tako?…
Čovek: Da. Mora.

Briznuo sam u plač.
Izveli su me iz zgrade
na zadnja vrata i otišao sam kući.

Bila je to najgora noć u mom životu.

Ne mogu čak reći ni zašto,
ali sledećeg jutra sam se vratio
u laboratoriju.

Pažljivo sam provirio u prostoriju
u kojoj sam ostavio ženu i decu
prethodne noći.
Prostorija je bila prazna.

Oni su već bili odvedeni.

Samo ona ista, čudna klupa u uglu.

I iste pohabane igračke,
i polica koja se može povući na dole.
I trake.

Obuzela me je nepodnošljiva mučnina.

Evo kako se, u stvari, sve dogodilo:

Imam ženu, šestogodišnju kćerku i dvogodišnjeg sina.
Umetnik sam i moji prihodi su neredovni,
pa sam pre nekoliko godina prihvatio
da postanem dekan Estonske akademije umetnosti.

Da bih od banke mogao da dobijem kredit
i obezbedim stan za svoju porodicu.

Sada imam kredit sa rokom otplate od 25 godina
i lep mali stan u centru Talina.

Posao dekana je zanimljiv
ali i iscrpljujuć i oduzima praktično sve moje vreme.

Stalno mi ostaje sve manje i manje vremena
da se bavim umetnošću – nekoliko sati ujutro,
pre nego što odem na posao, i uveče
posle 17.00, kada bi trebalo
da budem kod kuće i provodim vreme
sa svojom decom.

Zbog toga se osećam krivim
sve vreme dok sam u ateljeu i radim.
Ona me čekaju kod kuće,
ali dok ja stignem već su otišla na spavanje.

A u atelje idem i ujutro,
pre nego što deca ustanu iz kreveta.

I ništa ne mogu da promenim
sledećih 25 godina
jer moram da otplaćujem kredit.

Nema nikakve sumnje da ću najbolje godine
svoga života provesti ovako,
umesto da se bavim stvaralaštvom.

To me izjeda.

Sve vreme.

To je kao da sam u nekom zlokobnom krugu.
Radim sve što mogu da bih mogao
da se posvetim svojoj umetnosti,
ali radeći ono što moram da radim
trošim toliko energije,
da nisam u stanju da stvaram.

Nedavno sam imao izložbu
u Budimpešti i dogodilo se
da se susretnem sa jednim naučnikom.
Ispričao sam mu o svom problemu.
Naučnik mi je rekao da zna
šta moram da uradim i da zna
nekoga u Talinu ko bi mi mogao pomoći.

Kada sam se vratio kući pozvao
sam broj koji mi je naučnik dao.
Rečena mi je adresa na koju treba da dođem
i zamoljen sam da povedem ženu i decu sa sobom.

Bila je to nekakva laboratorija za fiziku.
Moja žena i deca su upućeni
u prostoriju u kojoj nije bilo ničega
osim neobične klupe.

Nekakva bela, kvadratna klupa,
nasred koje se nalazila mala
polica koja se mogla povući na dole.
Na polici je bilo nekoliko pohabanih
igračaka kakve se obično mogu naći
u čekaonicama bolnica.
I nekoliko čudnih traka
koje su visile sa klupe.

Rečeno mi je da odem u drugu prostoriju,
odmah pored one sa klupom,
i zamoljen sam da sačekam.

Posle nekog vremena u prostoriju je ušao čovek
i rekao mi da zna
u čemu je problem, i da bi problem
mogao biti rešen ubistvom moje žene i dece.
To me je potpuno zaprepastilo.

Kada sam se koliko-toliko pribrao ustao sam,
otišao do vrata i provirio u susednu prostoriju
da vidim šta moja žena
i deca rade u tamo.
Deca su sedela jedno pored drugog
i igrala se. Gledao sam ih
neko vreme zbrkanih osećanja
a onda sam se tiho vratio nazad.

Čovek je još uvek bio tamo i čekao me.
Kratko ću sumirati naš razgovor.

Ja: Zaista ne postoji drugi način?
Čovek: Ne.
Vi ste onaj koji to želi.
I, to je neophodno.


Ja: (posle pauze) Ali… Kako će…?
Čovek: Strujom.
Klupa je električna stolica.
Ili će biti ubačeni u mašinu za mlevenje mesa.
Videćemo.


Ja: (posle duge pauze) Ne mogu… To je…
Čovek: Ništa ne brinite.
Sada ćete otići kući,
a mi ćemo se za sve pobrinuti tokom noći.
Uopšte više ne morate da razmišljate o tome.


Ja: (posle veoma duge pauze)
Hoćete mi reći… To mora da bude tako?…
Čovek: Da. Mora.

Briznuo sam u plač.
Izveli su me iz zgrade
na zadnja vrata i otišao sam kući.

Bila je to najgora noć u mom životu.

Ne mogu čak reći ni zašto,
ali sledećeg jutra sam se vratio
u laboratoriju.

Pažljivo sam provirio u prostoriju
u kojoj sam ostavio ženu i decu
prethodne noći.
Prostorija je bila prazna.

Oni su već bili odvedeni.

Samo ona ista, čudna klupa u uglu.

I iste pohabane igračke,
i polica koja se može povući na dole.
I trake.

Obuzela me je nepodnošljiva mučnina.

Evo kako se, u stvari, sve dogodilo:

Imam ženu, šestogodišnju kćerku i dvogodišnjeg sina.
Umetnik sam i moji prihodi su neredovni,
pa sam pre nekoliko godina prihvatio
da postanem dekan Estonske akademije umetnosti.

Da bih od banke mogao da dobijem kredit
i obezbedim stan za svoju porodicu.

Sada imam kredit sa rokom otplate od 25 godina
i lep mali stan u centru Talina.

Posao dekana je zanimljiv
ali i iscrpljujuć i oduzima praktično sve moje vreme.

Stalno mi ostaje sve manje i manje vremena
da se bavim umetnošću – nekoliko sati ujutro,
pre nego što odem na posao, i uveče
posle 17.00, kada bi trebalo
da budem kod kuće i provodim vreme
sa svojom decom.

Zbog toga se osećam krivim
sve vreme dok sam u ateljeu i radim.
Ona me čekaju kod kuće,
ali dok ja stignem već su otišla na spavanje.

A u atelje idem i ujutro,
pre nego što deca ustanu iz kreveta.

I ništa ne mogu da promenim
sledećih 25 godina
jer moram da otplaćujem kredit.

Nema nikakve sumnje da ću najbolje godine
svoga života provesti ovako,
umesto da se bavim stvaralaštvom.

To me izjeda.

Sve vreme.

To je kao da sam u nekom zlokobnom krugu.
Radim sve što mogu da bih mogao
da se posvetim svojoj umetnosti,
ali radeći ono što moram da radim
trošim toliko energije,
da nisam u stanju da stvaram.

Nedavno sam imao izložbu
u Budimpešti i dogodilo se
da se susretnem sa jednim naučnikom.
Ispričao sam mu o svom problemu.

Naučnik mi je rekao da zna
šta moram da uradim i da zna
nekoga u Talinu ko bi mi mogao pomoći.

Kada sam se vratio kući pozvao
sam broj koji mi je naučnik dao.
Rečena mi je adresa na koju treba da dođem
i zamoljen sam da povedem ženu i decu sa sobom.

Bila je to nekakva laboratorija za fiziku.
Moja žena i deca su upućeni
u prostoriju u kojoj nije bilo ničega
osim neobične klupe.

Nekakva bela, kvadratna klupa,
nasred koje se nalazila mala
polica koja se mogla povući na dole.
Na polici je bilo nekoliko pohabanih
igračaka kakve se obično mogu naći
u čekaonicama bolnica.
I nekoliko čudnih traka
koje su visile sa klupe.

Rečeno mi je da odem u drugu prostoriju,
odmah pored one sa klupom,
i zamoljen sam da sačekam.

Posle nekog vremena u prostoriju je ušao čovek
i rekao mi da zna
u čemu je problem, i da bi problem
mogao biti rešen ubistvom moje žene i dece.
To me je potpuno zaprepastilo.

Kada sam se koliko-toliko pribrao ustao sam,
otišao do vrata i provirio u susednu prostoriju
da vidim šta moja žena
i deca rade u tamo.
Deca su sedela jedno pored drugog
i igrala se. Gledao sam ih
neko vreme zbrkanih osećanja
a onda sam se tiho vratio nazad.

Čovek je još uvek bio tamo i čekao me.
Kratko ću sumirati naš razgovor.

Ja: Zaista ne postoji drugi način?
Čovek: Ne.
Vi ste onaj koji to želi.
I, to je neophodno.


Ja: (posle pauze) Ali… Kako će…?
Čovek: Strujom.
Klupa je električna stolica.
Ili će biti ubačeni u mašinu za mlevenje mesa.
Videćemo.


Ja: (posle duge pauze) Ne mogu… To je…
Čovek: Ništa ne brinite.
Sada ćete otići kući,
a mi ćemo se za sve pobrinuti tokom noći.
Uopšte više ne morate da razmišljate o tome.

Ja: (posle veoma duge pauze)
Hoćete mi reći… To mora da bude tako?…
Čovek: Da. Mora.

Briznuo sam u plač.
Izveli su me iz zgrade
na zadnja vrata i otišao sam kući.

Bila je to najgora noć u mom životu.

Ne mogu čak reći ni zašto,
ali sledećeg jutra sam se vratio
u laboratoriju.

Pažljivo sam provirio u prostoriju
u kojoj sam ostavio ženu i decu
prethodne noći.
Prostorija je bila prazna.

Oni su već bili odvedeni.

Samo ona ista, čudna klupa u uglu.

I iste pohabane igračke,
i polica koja se može povući na dole.
I trake.

Obuzela me je nepodnošljiva mučnina.

Evo kako se, u stvari, sve dogodilo:

Imam ženu, šestogodišnju kćerku i dvogodišnjeg sina.
Umetnik sam i moji prihodi su neredovni,
pa sam pre nekoliko godina prihvatio
da postanem dekan Estonske akademije umetnosti.

Da bih od banke mogao da dobijem kredit
i obezbedim stan za svoju porodicu.

Sada imam kredit sa rokom otplate od 25 godina
i lep mali stan u centru Talina.

et cetera

et cetera

et cetera

 

................................................................................................................................................................

Majske noći posle petka trinaestog Kragujevčani i oni koji su se zatekli u toj varoši mogli su da uživaju u izložbi Marka Mäetamma, jednostavno i opisno nazvanoj Trinaest video radova. Izložba se odigrala u Galeriji kragujevačkog Studentskog kulturnog centra. Neobični estonski umetnik (ali, koji je umetnik običan?) predstavljao je zvoju zemlju na venecijanskom Bijenalu 2007. Samo (?) četiri godine kasnije njegov rad se našao i pred srpskom publikom (pre toga Marko Mäetamm izlagao je i u Talinu, Moskvi, Geteborgu, Diseldorfu, Gdanjsku, Londonu, Viljnusu, Kaunasu, Budimpešti, Parizu, Baltimoru, Sankt Petresburgu, Ljubljani, Dubrovniku…).

Video rad No Title koji se, u formi teksta, pojavljivao (i pojavio) na ovom blogu deo je instalacije Loser´s Paradise, prikazane u Veneciji 2007.

 



Komentari (54)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

blogovatelj blogovatelj 02:18 13.05.2011

I?

I?
Jel dala banka kredit?
eli.lacrosse eli.lacrosse 02:21 13.05.2011

Re: I?

Jel dala banka kredit?

Dala, naravno.
blogovatelj blogovatelj 04:52 13.05.2011

Re: I?

Dala, naravno.


Ja kad sam napisao prvi komentar bilo je samo sest redova teksta, zato sam i pitao. Ostatak se magicno pojavio sada...
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 12:57 13.05.2011

Re: I?

Ja ću sa komentarom, ipak, sačekati kraj teksta, da se nešto ne zahebem. Sa vama umetnicima čovek nikad nije načisto.
eli.lacrosse eli.lacrosse 19:27 13.05.2011

Re: I?

Ja ću sa komentarom, ipak, sačekati kraj teksta, da se nešto ne zahebem. Sa vama umetnicima čovek nikad nije načisto.

Ma, samo napred Vojislave. Bar u dobronamernost ne morate sumnjati.
trener92 trener92 02:23 13.05.2011

Pa ,ono jeste

Umetnici su uvek u buli,na celoj planeti, što se tiče love,(postanu solventni tek kad ih nema).a dekan EAU i nije tako loše,
Znaš kako :



Šta ima novo u Estoniji osim Baltika (doduše ne znam ni šta ima staro, osim da nema više Rusa?
eli.lacrosse eli.lacrosse 02:29 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

a dekan EAU i nije tako loše

Da, da… Sve počinje krajnje optimistično… … Ali
Šta ima novo u Estoniji osim Baltika (doduše ne znam ni šta ima staro, osim da nema više Rusa?

Ovaj čovek, kojeg možete videti sa sekirom u ruci (trenutno). Doduše, sada baš i nije u Estoniji, u Francuskoj je. Vraća se za nekoliko meseci na EAU. A i on sam nije baš nov. Ali uvek ima novih, dobrih radova.

Gostuje i kod nas (i u državi i na blogu), istina samo virtualno. Ali to ne umanjuje zanimljivost njegovog gostovanja.
trener92 trener92 02:45 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

eli.lacrosse


Eee, pa čekaj malo, dopisao si još nešto, i menjaš sličke kao na slajdovima ( baš sam mislio da pitam za onog sa sekirom (asociralo me na
njega (daleko bilo)A ova je ,dooobra (sve trljam oči, još ne nosim cvike, kad ono nije do mojih očiju

Posao dekana je zanimljiv
ali i iscrpljujuć i oduzima praktično sve moje vreme.

A šta će biti od umetnosti ? Ako je tako ,treba da budeš "pravi umetnik" da pronađeš vreme za umetnost !
eli.lacrosse eli.lacrosse 02:49 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

(asociralo me na
njega (daleko bilo)

Daaaaaaa! Dobra asocijacija. A nikada mi nije pala na pamet iako sam film gledao ko-zna-koliko puta.

A šta će biti od umetnosti ? Ako je tako ,treba da budeš "pravi umetnik" da pronađeš vreme za umetnost !

I od umetnosti i od svega ostalog…
natasavb natasavb 08:28 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

A ova je ,dooobra (sve trljam oči, još ne nosim cvike, kad ono nije do mojih očiju

Sve tri koje sam ja do sada videla (sta sam propustila? :)) su dobre.
A dobra ti i ova fora sa menjanjem slicica. :)
bocvena bocvena 08:35 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

A ja pavijanka naletela baš na onu bRezobraznu i u njoj se prepoznala!
Dakle, Eli je kriv, a ne ja!
eli.lacrosse eli.lacrosse 08:36 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

Dakle, Eli je kriv, a ne ja!

Moderacija je kriva!
natasavb natasavb 08:52 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

eli.lacrosse
Dakle, Eli je kriv, a ne ja!

Moderacija je kriva!

Zar je vazno ko je kriv, kad se nesto desi... (pojavi mi se taj refren, a nemam pojma ni ko peva :))

Nego, moram sad da izadjem, pa se nadam da ces na kraju sve da ih okacis.

P.S. Bocvena, kako bas ti uvek na pogresnu da naletsi?!
moderator05 moderator05 08:52 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

eli.lacrosse
Dakle, Eli je kriv, a ne ja!

Moderacija je kriva!

Moderacija sve priznaje.
kukusigameni kukusigameni 08:53 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

Moderacija sve priznaje.

E pa onda mozemo da se nagodimo.
natasavb natasavb 08:59 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

kukusigameni
Moderacija sve priznaje.

E pa onda mozemo da se nagodimo.

Ja taman htedoh reci polako sa tim priznanjem, ali vec kasno. Eh...:)

kukusigameni kukusigameni 09:00 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

natasavb
Ja taman htedoh reci polako sa tim priznanjem, ali vec kasno. Eh...:)


Pravda je brza i nedostizna!
moderator05 moderator05 09:15 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

natasavb
kukusigameni
Moderacija sve priznaje.

E pa onda mozemo da se nagodimo.

Ja taman htedoh reci polako sa tim priznanjem, ali vec kasno. Eh...:)

Će se nagađamo.

Za početak, da ne trolujemo više! Važi?
NNN NNN 09:45 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

Eli
je l' 'oćeš na kraju da okačiš (negde) sve slike?

Sviđa mi se eksperiment (blog kakav sam oduvek želeo )
trener92 trener92 12:56 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

EKSPERIMENTI U BLOGOVANJU|


Kada sam se vratio kući pozvao
sam broj koji mi je naučnik dao.
Rečena mi je adresa na koju treba da dođem
i zamoljen sam da povedem ženu i decu sa sobom.


Eli , sledi nastavak ?
eli.lacrosse eli.lacrosse 14:54 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

Eli , sledi nastavak ?

Daaaaa!
trener92 trener92 15:05 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

Bila je to nekakva laboratorije za fiziku.


Bila je to nekakva laboratorije za fiziku.

triler u nastajanju
opet nova slika (ustvari stara , ona prva
eli.lacrosse eli.lacrosse 16:05 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

je l' 'oćeš na kraju da okačiš (negde) sve slike?

Neću, ali ću uraditi nešto još bolje.

Sviđa mi se eksperiment (blog kakav sam oduvek želeo )

Hvala!
pnbb pnbb 19:12 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

triler u nastajanju

to je probano na vikipediji ... milion i jedan pingvin, ako se ne varam..
verovatno jos postoji negde
eli.lacrosse eli.lacrosse 19:26 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

milion i jedan pingvin

Ne znam za to. Hajde napiši nešto ako te ne mrzi.
mariopan mariopan 21:18 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

EKSPERIMENTI U BLOGOVANJU|

A ?
Pa što ne reče nego se onako izblamirah
eli.lacrosse eli.lacrosse 21:20 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

EKSPERIMENTI U BLOGOVANJU|


A ?
Pa što ne reče nego se onako izblamirah


Ja reko'!
pnbb pnbb 21:28 13.05.2011

Re: Pa ,ono jeste

Ne znam za to.


http://en.wikipedia.org/wiki/Million_Penguins

jebiga.. izgleda da su roman izbrisali... steta
fantomatsicna fantomatsicna 06:18 13.05.2011

Umetnik

ima srecu kad mu zena radi, a on moze da stvara...Ali sad kad si jos uzeo i kredit...za stan..radi , cuti i stvaraj u slobodno vreme
bocvena bocvena 07:44 13.05.2011

Sad sam htela da pravim neku metaforu...

kao, život je kao poza 69...pa odustala:))))

Prilično mi je poznato to osećanje uhvaćenosti u klopku, kada ti se čini da te ima premalo za sve uloge koje imaš. A griža savesti je uvek tu negde iza ćoška.

Jedino rešenje je da se ne gubi vreme na preispitivanej odluke.
eli.lacrosse eli.lacrosse 08:11 13.05.2011

Re: Sad sam htela da pravim neku metaforu...

Jedino rešenje je da se ne gubi vreme na preispitivanej odluke.

A kakve sve odluke mogu da budu…
antioksidant antioksidant 08:12 13.05.2011

д

eli.lacrosse
Jedino rešenje je da se ne gubi vreme na preispitivanej odluke.

A kakve sve odluke mogu da budu…

за почетак би користило да се заустави преиспитивање основног текста
уосталом прочитаћу га за 7 дана
eli.lacrosse eli.lacrosse 08:19 13.05.2011

Re: д

за почетак би користило да се заустави преиспитивање основног текста

Ali neće.
уосталом прочитаћу га за 7 дана

Da, to bi moglo da bude rešenje. Ali zanimljivije je (bar se nadam) – ne čekati toliko. A moglo bi i sve da se vidi sutra uveče.
4krofnica 4krofnica 08:28 13.05.2011

Re: Sad sam htela da pravim neku metaforu...

život je kao poza 69

sad covek da pita Bocvenu kakve su joj to misli do ranog jutra...
ko je video video je..:)
bolje ide ova lambrdzek slika.
moram:))
NNN NNN 08:31 13.05.2011

Re: д

A moglo bi i sve da se vidi sutre uveče.
pratimo...
st.jepan st.jepan 10:14 13.05.2011

TUTU - BUTU

osećanje uhvaćenosti u klopku,

Da, klopka je default.
To mora.
Kao iz onog vica - tutu-butu (na zahtev nepobaveštenih, prepričaću).
Samo treba odvagati i odabrati za sebe onu pravu klopku.
A ima klopki raznih, pa i znatno teskobnijih.
Npr.:
klopka umetničarskog "ja hoću, hoću pa hoću" tripa,
klopka biznis tripa i konvulzivnog sticanja,
klopka fatalističko-apatičkog tripa - samoindukovane neaktivnosti, odlaganja...
...
eli.lacrosse eli.lacrosse 22:09 13.05.2011

Re: TUTU - BUTU

(na zahtev nepobaveštenih, prepričaću)

Prepričaj.
st.jepan st.jepan 02:30 14.05.2011

Re: TUTU - BUTU

Prepričaj

Ja mislio, svi znaju, al' ajd'.

Eto, klas'ka:
Ruju, Amera i Srbina zarobe ljudožderi.
Birajte, kaže im poglavica: ili da vas skuvamo i pojedemo, ili TUTU-BUTU.
A šta je, pitaju, TUTU-BUTU?
Ma to je, veli, ništa - pojebe te celo selo.
Ruja i Amer odmah vrisnu daj TUTU-BUTU, barem ćemo spasiti glave, a Srbin, ni da čuje, ne bi on tu bruku preživeo, traži da ga skuvaju. Poglavica ga gleda, ne može da veruje, ne kapira o čemu ovaj priča. Dobro, kaže, sam si tražio, ali, znaš, moraće prvo malo TUTU-BUTU.
eli.lacrosse eli.lacrosse 05:54 14.05.2011

Re: TUTU - BUTU

klopka umetničarskog "ja hoću, hoću pa hoću" tripa,
klopka biznis tripa i konvulzivnog sticanja,
klopka fatalističko-apatičkog tripa - samoindukovane neaktivnosti, odlaganja...


Tek sad tvoje "seciranje" klopke uspeva da probije zaštitni omotač mog rasuđivanja (umor, šta ću). I odmah prepoznah sve tri, i izlistaše mi se tri spiska uklopKljenih pred očima. Kao čest gost ove treće (kao da se o nekoj kafani radi) probaću da razradim malo – moj predlog je: kolpka samoindukovane neaktivnosti, odlaganja…, koja se deli na onu fatalističko-apatičkog tripa i onu nehajno-razdragano-hedonističkog tripa ("polako, mlad sam ja"…)
kukusigameni kukusigameni 08:23 13.05.2011

zasto?

Zbog toga se osećam krivim


Kljucna misao. Ne treba se osecati krivim. Sta je tu "krivo"?
Sekirom na krivicu!
mariopan mariopan 10:00 13.05.2011

Re: zasto?

Znam neke ljude koji su se "privremeno" odrekli umetnosti i stvaranja da bi radili nešto drugo što je redovno plaćeno, makar i loše, upravo zato što su uhvaćeni u taj začarani krug...baš zato što su voleli svoju porodicu.
To "privremeno" trajalo je skoro čitav život, sve do starosti.
Onda, kada se deca osamostale, vratili bi se svojoj prvoj ljubavi - umetnosti.
I gorko zažalili što su je se odricali ikada...jer to više nije bilo to...ni ruka ni oko više nisu slušali, nisu bili mladi, ni duša nije bila puna emocija a bez emocija niko ne može da stvara...istrošilo se to na otplatu kredita, na novu kuću, stan, kola, knjige za decu, hleb naš svakidašnji....i šteta je nepopravljiva - ode jedan život.

Zato je dobro stvarati makar i tako, kradući vreme za sebe , nego odreći se sebe za sva vremena...tu žrtvu ne traži niko i ne treba je prinositi na oltar porodice.
Čovek je nešto dužan i sam sebi.
wukadin wukadin 10:19 13.05.2011

Puno uspeha želim

U borbi za umetnost, za prostor za stvaranje. Znam ja kako je to kad dan treba da traje 25 sati, ali ne samo zbog nametnutih obaveza i "kolotečine".
Može nešto o estonskom jeziku i istoriji. Zanimljivi su mi ti baltički i ugrofinski narodi.
eli.lacrosse eli.lacrosse 16:14 13.05.2011

Re: Puno uspeha želim

Može nešto o estonskom jeziku i istoriji. Zanimljivi su mi ti baltički i ugrofinski narodi.

Ja nažalost ne znam ništa o tome. Moj prevod je sa engleskog. Autor je Estonac, ali je sva naša komunikacija na engleskom (niti ja znam estonski, niti on srpski).
jasnaz jasnaz 11:02 13.05.2011

'

docsumann docsumann 17:12 13.05.2011

slike

su mnogo dobre

superefektni minimalizam

inače, skroz mi je jasno o čemu pričaš

... i malo klasike

sonja.m sonja.m 20:28 13.05.2011

kreiranje vremena

Jao eli, kao da si samo ti u taj sos!
Pa umetnik si i iskreiraj i vreme!!!
Nije lako, ali je moguce.
A sta ti radi zena?

P.S. Sad videh da je to pisao tvoj prijatelj Estonac,
ma idi molim te!
eli.lacrosse eli.lacrosse 21:27 13.05.2011

Re: kreiranje vremena

mariopan ne vide
Eksperimenti u blogovanju


ti ne vide
Gost autor


blogovatelj je pomislio da se tekst pojavljuje
magično


bocvena
se prepoznala!



Nisam loš danas!
bocvena bocvena 23:06 13.05.2011

Re: kreiranje vremena

Nisam BocvAna:)

Pišemo se kad se magično pojavi ostatak bloga.
Dobra fora!
eli.lacrosse eli.lacrosse 05:23 14.05.2011

Re: kreiranje vremena

Nisam BocvAna:)

Ispravljeno.
docsumann docsumann 05:54 14.05.2011

Re: kreiranje vremena

ti ne vide

Gost autor


pa ne čitaju svi te teme iznad naslova, a gost autor nije potpisan ... puno skrivenih poruka za površne čitače kao što su blogeri

svejedno i dalje mi je sasvim jasno šta je gost htio da kaže

a slike su čije ?
eli.lacrosse eli.lacrosse 06:01 14.05.2011

Re: kreiranje vremena

pa ne čitaju svi te teme iznad naslova, a gost autor nije potpisan ... puno skrivenih poruka za površne čitače kao što su blogeri

a slike su čije ?

Ide mi da skrivam autore, mada je prvi put bilo iz sasvim drugih razloga. Biće potpisan autor kada se bude došlo do kraja (danas predveče). Biće i dodatak priče, o njemu. Za sada – radi se o estonskom umetniku. Inače, "slike" su kadrovi video radova.

svejedno i dalje mi je sasvim jasno šta je gost htio da kaže


Meni je kada sam prvi put video rad koji prenosim bilo tako mučno i teskobno da je teško i zamisliti da se to može doživeti samo od video projekcije koja se sastoji od ispisanog teksta (ovog koji vi čitate ne blogu).
eli.lacrosse eli.lacrosse 21:16 13.05.2011

Nešto mi se ne da...

... da se "moj" Rafaelov "Anđeo" pojavi na naslovnoj...

docsumann docsumann 16:30 14.05.2011

auuu

iskliznu u pitku jezu
eli.lacrosse eli.lacrosse 16:32 14.05.2011

Re: auuu

docsumann
iskliznu u pitku jezu

A to je samo jedan od trinaest koje će Kragujevčani imati priliku da vide noćas.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana