AleXandar Lambros
Joj, što je milica. Ovaj naš Madam prezident. Sad mi baš nešto krivo što sam onolko lajao i ostaje mi samo da se nadam da sav ovaj naš sarkazam kojim ga zasipamo, samo zato što iz ovog blata u kome smo nismo u stanju da duhovnim očima (jer ništa nije onako kako se čini) dopremo do neslućenih visina njegove državničke vizije, nismo doprineli nekoj novoj bori oko njegovog osmeha po meri PR agencija i pogleda uprtog u bolju budućnost koja, evo, samo što nije. Dušica. Ja mislio on bezobrazni šalabajzer kad ono ... jedna tankoćutna vajldovska duša, mi u blatu a on zagledan u zvezde. Shvatio sam da sam sve vreme gazio po snovima čoveka koji sanja da bude lider.Ne mogu da se načudim da mi je bilo potrebno 11 godina da skontam njegovu veličinu. A imao sam vremena natenane da kontempliram, nije da nisam. Jer za tih 11 godina ništa se nije dešavalo, pa sam po drevnom običaju plemenitih Grka koji su dokolicu i blagostanje držali kao prvi preduslov za bavljenje filozofijom, mogao da kontempliram do mile volje.
Šibneš CV na dva il tri mejla dnevno, na konkurse koji su pretekli partijsku preraspodelu, a to su obično oni s beskrajnim probnim radom bez ikakvih nadoknada uz široku ponudu maltretmana s repertoara mobinga. Ko da mi je to pa neki posao! Ostatak vremena čekaš .... strane investicije, zakonske regulative, nove puteve, aerodrome, metroe, vazdušne, rečne i kosmičke luke, mostove, pruge, okretnice, zaobilaznice, D&G, JPG, H&M, Ikea-u, Japance, Nemce, Kineze, Ruse, Francuze (pa ko prvi stigne da nam utrpa milijarde i pootvara fabrike, jer ne možemo sve da ih primimo, nemamo ih gde), da povataju i pozatvaraju ovo preostalih par sitnih krimosa što se još uvek kriju (ostale je već sustigla spora ali slepa srpska pravda), da se otvori još koja nacionalna agencija (recimo jedna za cvetanje noćurka pa da se lepo okupe stručnjaci, naprave projekat, izdaju dozvolu i prate cvetanje noćurka, po regionima naravno, jer ne cveta noćurak isto u Banatu ko u Pomoravlju a u Sandžaku tek da ne pričam, tamo priroda diše u ritmu mesečevog kalendara pa treba uzeti u obzir i te fine kulturošloške razlike sem ako noćurak nije u suprotnosti s učenjem proroka) ... EU nije raj ali nema alternativu pa je svako nestrpljenje da se tamo uđe potpuno neshvatljivo. Gde žurite, ionako ćete kukati da izađete jednom kad uđete? Ko ne veruje, evo mu beli šengen pa nek izvoli nek ode i vidi. I u tom čekanju ja zapadoh u sarkazam. A Madam Prezident kaže da sarkazam ne rešava probleme. I, u pravu je čovek. Života mi. Kad god sam hteo da rešim neki problem ispreči mi se sarkazam. Javim se na oglas, sjebe me sarkazam. Dobijem ideju za neki poslić, sve lepo isplaniram, na kraju me sjebe sarkazam. Pokrenem neku akciju, drže me polet i entuzijazam neko vreme a onda me dotuče sarkazam. Rešim da letujem u Španiji, drži me rešenost do samog leta, al onda me u poslednjem trenutku savlada sarkazam. Sednem da pišem, dok stignem do kraja odnekud se opet pojavi prokleti sarkazam. Uključim TV, još se ni ne zagreje ja već potonuo u sarkazam. Izađem da prošetam, dok se vratim već se davim u sarkazmu. Mene sarkazam uvati već ujutru na putu do Maxija, šta više da vam pričam.Ali, znam u čemu je štos. Čekanje izaziva dokolicu a dokon um je đavolovo igralište a đavo više voli sarkazam nego veronauku u školama, Amfilohijeve propovedi i Cecine posete manastiru zajedno.
A Madam Prezident kaže da je sarkazam poslednja stvar koja nam je potrebna baš sada kad smo na domak i od EU, i od stranih investicija, i novih radnih mesta i infrastrukturnih projekata, i višeg standarda koji je već počeo, druga stvar je to što još samo malo pa ćete ga i konkretno osetiti. Ali, ako nastavite da gušite sa sarkazmom ovako uporno kao ja, možda ga uopšte i ne osetite, iako viši standard već uveliko traje, jer takva je priroda sarkazma, sprečava čoveka da vidi sve lepe stvari oko sebe.
A šta sam sve mogao za ovih 11 godina, samo kad pomislim. Mogao sam lepo da promenim nekoliko stranaka, za to vreme bih u jednoj sigurno, s obzirom na količinu mog sarkazma, postao barem portparol. A možda i još koješta drugo, neki savetnik recimo. Mogao sam da emigriram i western unionom rođacima da šaljem pare i jačam devizne prilive zemlje. Do Brisela sam pešice mogao da stignem za 11 godina. Čuj Brisela. Ali, jok ja, ubi me pusti sarkazam.
Međutim, sad sve menjam. I za to imam Madam Prezident da zahvalim i nikom drugom. Kaže čovek da nezaposlenost u Španiji i Irskoj raste a eto oni su u toj jebenoj EU. A mi kukamo. A šta tek treba da rade oni u Ruandi, Ugandi i Džibutiju? Kladim se u šta hoćete da je njima Srbija pogled u budućnost. Jeste, ali mi smo u Evropi a ne subsaharskoj Africi, već čujem da gunđate. To su prve naznake sarkazma, odmah da vam kažem, i pre nego što trepnete ima čitavog da vas preplavi. Ja valjda to najbolje znam, doktorirao sam sarkazam.I kakve blage veze ima što smo mi u Evropi a oni u subsaharskoj Africi? Svet je jedna celina ... Nijedan čovek nije ostrvo. Možda je baš treptaj krila jednog leptira na livadama Šumadije okinuo uragan u Americi. Jer evo kako su se nemiri u severnoj Africi odrazili na ekonomiju Srbije. Više Srba beše tamo zaposleno nego u mnogim južnim opštinama i ako smo već na nogama pretutnjali cunami svetske krize ne znači da treptaj krila nekog afričkog leptira ne može da nas obori. Kakav zen. Prezident je čaroban. Tako topao, nežan i predivno svoj. I kad me grli sve je u redu. I sajt mu je bolji od Ledi Gaginog.
I zato ću da batalim sarkazam jer ne želim da urušavam srpsku makro ekonomsku stabilnost. Ovo makro u oba značenja. Ima da namestim osmeh ko Madam Prezident. Ima najbolje da izgledam baš onda kad mi je najgore. Ujutru čim otvorim oči ima da mantram kako napredujem svakoga dana u svakom pogledu. I feng šui žabu ću da kupim i triput dnevno da je trljam po leđima, što mi teško? Diplomu da raspakujem i stavim u ugao karijere, hvatač vetra da okačim u predsoblje kraj ulaznih vrata, mirisne štapiće da zapalim ...Ili samo zapalim ...