Onima koji su me nosili

U novogodišnjoj noći, ubrzo iza ponoći, moj tata pali lampu na pisaćem stolu, vadi svoj dnevnik koji piše svakodnevno – red ili dva, otvara ga na stranici 1. januara protekle godine, uzima čisti list papira i započinje statističku rekapitulaciju po različitim kategorijama.

Ovu preciznost i posvećenost detalju ja nemam. Ali sada, u danima „između godina“, (zwischen den Jahren), neprestano mi se nameće misao o prijateljstvu, o prijateljima koji su 2007. bili posebno važni, koji su pomogli da godina ostane u ljepšem sjećanju, da život ne bude turoban, da nas ne pritisne njegova zahtijevnost. Želim se sjetiti svih onih dragih ljudi koji su ovu godinu oplemenili.

Odlučila sam da uskočim u ovaj poduhvat kao oni Rusi što se zimi kupaju u ledenoj Nevi, pa hladnoću rastjeruju odlučnim plivanjem. Zaplivati ću varljivim vodama memorije i pokušati osvijestiti sjećanje na svakog onoga koji/a je 2007. učinio/la ljepšom, radosnijom, u danima budućim dostojnom nostalgije. Ali, gdje da počnem? Kuda će me voditi varljivo sjećanje?

Ove godine nije mi nedostajalo ljubavi, one što grije srce i oslobađa plahosti. Moja djeca i njihovi crteži i stihovi privrženosti, odanosti, nepatvorene, iskrene ljubavi. Oli i zagrljaj u kojem zaboravljam zašto sam se do sekundu prije ljutila ili očajavala. Tata, koji brine previše, pretjerano je ponosan na kći jedinicu i koji traži nove načine da doprinese blagostanju „svoje djece“, kako naziva mene i moju obitelj.

Prijatelji koji se me „nosili“ i podnosili. Boba osjeti kada treba nazvati i ponuditi uho za slušanje, ima pripremljenu duhovitu opasku koja razgaljuje i rastjeruje brige. Olivia, koja me podsticala na sport i šetnje. Marijana u daljini, koja brine o tati i primjerom me nenametljivo poučava u strpljenju sa starima. Jane, što postavlja prava, neočekivana pitanja. Mile i Atila koji ne posustaju i kada zaboravljam da im se javim i čestitam rođendane. Hans Jakob sa svojih 80 ljeta, što brine jesam li zdrava i radim li možda previše?

Kolegice i suradnici koji su učinili da posao bude prije svega zadovoljstvo. Zajedno smo se upustile u neka uzbudljiva putovanja u do tada nepoznate zemlje, ali i zajednički otkrivale nova znanja, uzbudljive metode rada, poticajne teorije. Sjedeljke na kojima smo diskutirali o mogućnostima i izazovima da se svijet učini boljim mjestom za život, uz dobro vino i hranu koja se dijeli, mogu se bez lažne skromnosti nazvati inkubatorima nekih uzbudljivih ideja i pothvata.

Moj poslovni i životni partner (onaj sa zagrljajem što istjeruje očaj i ljutnju), koji u zajednički posao unosi vještine i znanja koja mi nedostaju, koji uglavnom ima strpljenja s mojim kampanjskim pristupom poslu i koji ostaje važan izvor inspiracije.

Neki od naših klijenata, gdje se posao ubrzo pretvorio u zadovoljstvo, a suradnja u ugodna privatna druženja i nesebičnu razmjenu ideja.

Zahvalna sam za moje susjedstvo, za zgradu u kojoj su od 30tak stanara čak desetero djece. Nikada nismo imali ugodnije susjede, s kojima se rođendani i praznici zajednički proslavljaju, djeca ostavljaju na spontano čuvanje i dijeli interes da nam dvorište bude oaza za igru i druženja.

Da ne razvodnjavam pojam prijateljstva, ali ni ne izostavim spomenuti blagodati čiji su izvor, moram spomenuti stanovnike našeg kvarta. Zahvaljujući mnogim od njih, angažiranih tu gdje su, usred velikog, užurbanog grada živimo kao na selu. Mnogo zelenila, dječja igrališta i spontana druženja oko istih.

I Neznanac bez kuće i doma, bez posjeda i novca, što je svakoga dana stajao pred Aldijem, i svojim prisustvom koje ne traži ništa podsjećao da smo svi krvavi ispod kože. Sada njegovo odsustvo podsjeća na to da nas sve isti kraj čeka.

Hvala im svima, pomenutima i jednako onima koje ne pomenuh, a koje ljubomorno u srcu čuvam!

Blogerskom društvu hvala na druženju, na poticajnim mislima i idejama, podršci, komplimentima, konstruktivnoj kritici! Neka vas sve sreća i dobro raspoloženje prate i u godini koja kuca na vrata!