AleXandar Lambros
Treba da rešavam pitanje papira u dogledno vreme. Tako da razmatram sve mogućnosti jer ovo „idi mi dođi mi" s belim šengenom ne može večito da traje a kako stvari stoje nije isključeno ni da šengen ponovo pocrni. Crni mi.Naravno, pada mi na pamet i azil. Čujte, da se ne lažemo ... Novčana pomoć koju azilanti na zapadu dobijaju mnogo je veća od mesečne plate mnogih u Srbiji (i moje), ukoliko ste dovoljno srećni uopšte da je imate (jer stalno mi se naglašava da budem srećan s ovim kikirikijem jer neko nema ni to a i treba da znam da uvek ima ko ‘oće ako ja neću). Tako da, ne vidim zbog čega bi se neko pravdao i folirao i objašnjavao je li pravi ili lažni azilant. Azilant je, nego šta je s 200 ili 300 evra mesečno. Belo roblje, šta drugo?
I tako, sedim u jednom pariskom lokalu, baš ko u onoj šansoni, i s francuskim prijateljima razmatram koje su mi opcije na raspolaganju. Svi umorni, sem mene. Cimam ih čitav dan, još samo ovo, još samo ono, obećavam da sedamo za kafu čim vidim još samo ovu jednu stvar ... i tako u beskraj. Zadovoljni su što su u patikama, kažu popadali bi da nisu. I ubeđuju me da je doći u Pariz na nedelju dana jedna stvar a sasvim druga živeti u njemu. Prekinite molim vas! Treba vas sve u Srbiju na jedno dva meseca pa onda da vidite!Dok čekamo kolače koji su naručeni kako bi kupili malo vremena jer sam se ja već naoštrio da se krene dalje u obilazak, na pamet mi pada prva zamisao.
D'asile esthétique!
„Quoi?" - gledaju me bledo.
Pokušavam da objasnim. U našim rekama ne gaje se ribe već plastične boce, po drveću ne cvetaju pupoljci već vise dronjci plastičnih kesa, auto i ostali krupni otpad odlaže se po proplancima i šumarcima, što lepši proplanak, po mogućstvu neki sa potočićem, to bolje (i ne, nije nikakva instalacija u pitanju! Ah, ti Francuzi!). Gradom te jure gigantske silikonske sise ko u onom filmu Vudi Alena, i prete da te raznesu ako te sustignu. S balkona smrdi kiseli kupus i vire zarđale bicikle, kineske gaće prodaju se po kartonskim tezgama, spomenici i biste se žrvljaju, čukaju, zapišavaju, kradu i pretapaju, hodajuća meta si gladnih pasa lutalica i od proklizavanja psećim govnima možeš da treniraš za klizanje na ledu za zimske Olimpijske a urbanizam kao koncept uopšte ne postoji - završavam svoj monolog i srčem kafu u sred ovog urbanističkog raja u kome sam se obreo i ne želim da ga napustim. Eto. A ja, em sam rođeni, em profesionalni esteta. A Francuska zemlja koja je lepo uzdigla na nivo kulta. Nisu li to razlozi da mi se odobri estetski azil?Nije im jasno.
„Ne shvatate", produžavam. „Na delu je organizovan zločin protiv lepote. Ne radi se samo o tome da se audio-vizuelno-urbanistički užas planski i sistematski širi već se i preživele oazice lepote dosledno uništavaju", kažem i vadim mobilni da im pokažem fontanicu u beogradskom Pionirskom parku, pre i posle intervencije.Voilà!
„ Cccccc", cokću u neverici gledajući kako je bazenče od grobljanskog mermera i kineskih fluorescentskih creva zanavek unakazilo jednu od svega nekoliko beogradskih fontana. Što reče moja dobra prijateljica, čudo joj nisu stavili silikonske sise i svetleće oči.
Slučaj je jak i sasvim neverovatan, slažu se, ali misle da francusko zakonodavstvo ne poznaje kategoriju estetskog azila. Pokušavaju da pomognu - psihofizičko zlostavljanje ima mnogo veće šanse.
Pa što ne kažete?!
Mentalno sam zlostavljan na dnevnoj osnovi. Kad god naš predsednik zine, a voli da laprda, jer voli samog sebe da sluša i samom se sebi divi, to je čista mentalna tortura! Ma da je samo on. Ministri, savetnici, eksperti, portparoli, sekretari, poslanici, direktori ... i ne, ne možeš da izbegneš. Zaskaču te sa svih strana - novina, radija, TV-a, iskaču iz poštanskih sandučića, saleće te podmladak po ulici, gde god se makneš prati te senka nekog partijskog debila koji te ubeđuje, preti, vuče, smara, davi, kenja ... Evo Slobodan Homen npr.Misle da nemam slučaj. Njima to zvuči kao parlamentarna demokratija.
Neka diskriminacija, proganjanje, tako nešto?
Ima i toga. Ja sam ateista.
Da, pa šta?
Kako pa šta? Živim u džamahiriji u kojoj su se popovi izlaktali u ama baš svaku moguću instituciju a boga mi uteruju egzorcističkim žarom i svim sredstvima. Saleću me džinovske krstače, ikone još samo u Mc Donalds-u ne kače, fanatici me bombarduju porukama i mejlovima, život je organizovan oko verskih praznika (od Mitrovdana do Petrovdana, Obrezanije, Vavedenije, Uspenije, Vaskrsenije, Vavedenije, Epifanije, Gospojina velika i mala .... ), gledaju me mrko kad jedem burek a post je, odbijam da se krstim, popovima ljubim ruku i puštam ih u kuću i to je ultimativni dokaz mog komunizma, nacizma, satanizma, koječega ... Aman mi ne verujete? Evo pogledajte šta piše na sajtu za online prodaju ....
Još malo pa će i slovo „A" da nam prišivaju.
A možda krenu da nam prišivaju i „A" kao azilant. Genijalac Homen možda dođe i na tu zamisao. „A" - azilant, dakle taj ‘oće da bega, drž te ga, nedajte mu da pređe granicu! Jer srpski azilanti su lažni, kleveće i laže svako ko kaže da ovde nije divno. Na koliko ‘oće da ide? Deset dana? Nek pokaže 500 evra!
Nema? Lažni azilant, drž ga!
Majko mila! Aj u zdravlje zemljaci! Kud koji mili moji!