...Pišem o intimnim stvarima, malim temama i čini mi se da ako si autentičan i ako iskreno govoriš o sebi u svijetu, onda samim time govoriš i o nekim širim stvarima...
U svim djelima uvijek ima dosta autobiografskog, znači ljudi i događaja koji me okružuju, no dramski likovi u jednom trenutku krenu svojim putem. Da nije tako, pisanje bi ostalo na razini terapije.
Tena Štivičić
...čestitam što ste gotovo čitav sat vremena, upornim ponavljanjem izraza kao što su jebem ti, u kurac, u pičku materinu, popizdila sam i sl. toliko obogatili hrvatski književni jezik da sve dosadašnje rječnike možemo baciti u koš kao zastarjele... Valja priznati kako je nakon dosadnog prijenosa pjevane svete mise pravo osvježenje slušati Tenu Štivičić kojoj su puna usta kuraca, pičaka, govana i sranja.
Prof. dr. Željko Poljak
(glavni urednik “Liječničkih novina“ Hrvatske liječničke komore pismenim putem u dnevnim novinama “Jutarnji list” reaguje na radio-dramu “Nemreš’ pobjeć od nedjelje” Tene Štivičić emitovanu na Prvom programu Hrvatskog radija i režiranu prema tekstu koji je dobio Nagradu "Marin Držić" Ministarstva kulture Republike Hrvatske 1999. i Rektorovu nagradu 1999/2000.)
DVIJE (6/x)
Atelje 212, režija Snježana Banović (2003)
- Mladiću, koga tražite? – upitala me u prolazu neka starija gospođa u haustoru jedne stambene zgrade u ulici avijatičara Aleksandra Deroka broj 88.
- Lenu.
- Nikad čula. Čija je kći?
Nisam imao pojma. Bili smo već nekoliko puta zajedno a nijednom ju nisam čestito upitao za prezime. Niti ona mene. Samo smo radili na scenariju.
- Mrmnjoruza! – namerno promrmljah i to više onako kroz nos.
- Ponovite mi, nisam vas dobro razumela! – namrštila se.
Šta je nju briga koga ja tražim. Uostalom, ne interesuje me kako se preziva - stan broj četrnaest, to je sve što je potrebno da znam.
- Kvrkćka mrkrćka mnaga! – ponovio sam joj razgovetno, što jasnije da me što bolje razume i ostavivši ju u čudu tipa „Majko Božija!“, stupio na stepenište.
Pritisnuvši zvonce stana br. 14 umesto uobičajenog zvona začuo sam kratku Parkerovu (Charlie Parker) frazu na saksu. Otkačeno. Verovatno je to izdvojila iz neke od mnogobrojnih Birdovih improvizacija, samo iz koje? Pozvonio sam, ili bolje - „poparkerio” sam ponovo da pokušam da se setim numere ali odmah potom Lena mi je otvorila vrata sa izveštačenim pozdravom:
- Dobro nam došli! – nacerila se ironično.
- Bolje vas našli! - uzvratio sam joj, na što smo se oboje iskreno nasmejali. I mene su živcirale te uobičajene kurtoazne rečenice.
- Izvoli slobodno u dnevni boravak i oprosti na neredu.
Dakle to je taj stan koji povremeno izdaje podstanarima. U predsoblju zidova okrečenih u prijatnu olivnu nijansu bilo je okačeno nekoliko zastakljenih pastelnih slika koje su činile mnogobrojne nažvrljane opšte brojke crvene boje na žutoj podlozi, praktično kao nogom ispisane jednačine, nekakvi izvodi, šta li već.
Na vratima kupatila bila su nalepljena ona tri čuvena majmunčeta (ne čujem, ne vidim, ne govorim) a vratima dnevnog boravka crna floppy disketa 5,25 inča na čijoj naljepnici je pisalo:
„Мојпрвисценарио.“
Ušavši u dnevni boravak prenerazio sam se. Knjige su bile bukvalno posvuda. Mora da je bilo preko hiljadu naslova. Jedino čega nije bilo - nije bilo polica. Knjige su ležale po podu, na dvosedu, ispod fotelje, na radnom stolu ispred monitora, preko tastature; nije bilo malog stolića već su knjige u visini 40 santimetara bile uredno posložene u više redova preko kojih je postavljeno staklo. Seo sam u fotelju i čekajući Lenu pregledao naslove na hrbatima knjiga od kojih je bio sačinjen „knjižolić“:
„Vers une Architecture“ Le Corbusier, „Russia - an architecture for world revolution“ El Lissitzky, „Trotzdem 1900 -1931“ Adolf Loos, „Space, time and architecture“ Sigfried Giedion, „Poetica dell architettura neoplastica“ Bruno Zevi, „Theory and design in the first machine age“ Rayner Banham, „Complexity and contradiction in architecture“ Robert Venturi, „The architecture of the city“ Aldo Rossi, „Learning from Las Vegas“ Robert Venturi, „Modern movements in architecture“ Charles Jencks, „Urban Space“ Rob Krier, „Language of postmodern architecture“ Charles Jencks, „Metabolism in architecture“ Kishoi Kurokawa, „Delirious New York“ Rem Koolhaas, „Townscape“ Gordon Cullen, „Collage City“ Colin Rowe, „Modern architecture a critical history“ Keneth Frempton, „Architecture - a modern view“ Richard Rodgers, „Lessons for students in architecture“ Herman Hertzberger, „S, M, L, XL“ Rem Koolhaas and Bruce Mau, „Contemporary Architecture“ Hugh Pearman.
- Studiraš arhitekturu? – rekoh glasnije da me čuje.
- Taman posla! – dobacila je iz kuhinje. Radila sam na nečemu pa mi je bila potrebna referentna literatura da uđem u taj svet... ...graditeljstva!
Između reči „svet“ i „graditeljstva“ sočno je opsovala. Kočijaški. Postao sam gluv na te njene psovke jer njoj nikako, ali baš nikako, nisu pristajale. Ne znam zašto. Makar nisu pristajale mom doživljaju nje.
- Nemam ničim drugim da te ponudim osim kafom... i cigaretama! – donela je tacnu sa dvema šoljama na kojima su bili prikazani motivi sa čuvene Pikasove zidne slike „Guernica“. I kutiju Lucky Strike-a, naravno.
- Ko je lepotica? – upitao sam za ime prelepe mlade žene prikazane na jednom od njenih zidnih postera
- Štivičić, Tena Štivičić. – odgovorila je u namerno u „Bond, Džejms Bond“ stilu pružajući mi, ni sam više ne znam šta – Pikasa u kafi ili kafu u Pikasu.
- Puno si mi rekla – nasmejao sam se. Fotomodel?
- Fotomodel? Zezaš me?
- Ne. Lepa je, deluje mi kao da je manekenka.
- Idi bre čoveče, ne mogu da verujem da nisi čuo za Tenu Štivičić, dramsku spisateljicu? Pa zaista gde ti živiš? Ideš li ti ikad u teatar? Pratiš li ti uopšte savremeno pozorište Andrej?
Bla, bla, bla. Već sam požalio što sam ju upitao.
- Rekao sam ti, mene zanimaju isključivo filmovi! – odbrusih.
Bio sam besan. Baš je znala je da mi pokvari raspoloženje. Prošli put, u kafe-knjižari Službenog glasnika, gde smo se našli da uradimo korekcije prve verzije kratkog sinopsisa, počela je na sav glas da mi drži predavanje o postmodernoj književnosti. Jedva sam uspeo da ju smirim. Evo i sad se naježim kad se setim kako sam se tad osećao nelagodno. Kunem se, ostali gosti oko nas su se krstili od čuda. Dernjala se kao luda. Nemamo baš svi bogate roditelje kao ti Lena - da nam plaćaju toliko široko obrazovanje. I ja bih čitao knjige i pratio štošta kad ne bih morao da radim. Od početka studija sam znao: ako želim da uspem kao režiser – moram da se fokusiram isključivo na svoje filmove. Ništa me drugo ne interesuje.
- Ali Andrej moraš da pratiš i pozorišnu scenu! Moraš! Verovatno onda nisi čuo ni za Ivu Štivičića?
- Ne, nisam. – pogledao sam ponovo u jebeni poster. Najednom mi je lepotica postala odbojna. Znao sam da mi zbog nje, ne gine još jedno Lenino „predavanje“.
- Ivo Štivičić, Tenin otac, je čuveni dramaturg, napisao je početkom sedamdesetih kultnu igranu tv seriju „Kuda idu divlje svinje“ o kojoj se posle pričalo da je jedno od najvrednijih ostvarenja tog žanra u bivšoj državi. A Tena ti je posebna priča. – zastala je da pripali novu cigaretu.
- Verujem, Lena, verujem – rekoh u nadi da će stati ali nije bilo vajde.
- Tena ti je, dečko, napisala dramu „Dvije“, prvu posleratnu pozorišnu predstavu hrvatskog autora koja je održana u Ateljeu 212. Predstava me oduševila. Trebao si to videti. Svetislav Goncić odlično odglumio Emila. Dobro, baš dobro napisano. Neverovatno dobar zagrebački sleng. Čak se glavni lik zove Lena kao ja. Prošle godine Tena je počela da piše svoj blog na blogu B92 i odmah sam joj umesto komentara napisala jednu priču pod pseudonimom.
Jaka stvar. Priča. Pod pseudonimom. Na blogu B92. Mo'š mislit'!
Nastavila je da mi priča o Teninom uspehu na zapadu, kako živi i radi u Londonu, piše sada komade i na engleskom, čak i filmska scenarija (to bih voleo da vidim), da se pre nekoliko godina pojavila i u jednom spotu Darka Rundeka i još gomilu stvari, koje mene zaista, ali zaista nisu zanimale.
Mene je interesovala samo sedma umetnost. Pratio sam isključivo literaturu vezanu za film; celokupnu filmsku biblioteku CLIO sam neprestano iznova isčitavao, nisam propuštao niti jedan broj časopisa „YU FILM DANAS“, pažljivo sam analizirao sva scenarija publikovana u njemu, sjajne jezgrovite kritike stranih i domaćih filmskih ostvarenja Dimitrija Vojnova, knjige intervjua sa proslavljenim režiserima u izdanju HINAKI, mnoštvo, mnoštvo literature.
I dalje sam ćutao i pustio Lenu da završi svoje. Prosto, nisu me interesovali njeni hvalospevi o pozorišnoj sceni a ponajmanje o blogu tako da pola priče nisam niti čuo. Soba je već bila prepuna dima.
- Je li predavanje završeno, profesore? – upitao sam ju kada je zastala da pripali novu cigaretu.
- Andrei, ja ti ovo sve govorim za tvoje dobro. Nema kvalitetnog umetnika bez širokih vidika.
- Fino, baš lepo. A sad, molim te pređimo na posao – rekao sam odlučno i iz fascikle izvadio naše išarane papire sa radnom verzijom scenarija.
Nikola A. Svilar (radna verzija romana„Audiozgrada“©2007.)
nikolasvilar@hotmail.com
--------------------------------------------------------------------------------------------------
p.s. „želje i pozdravi“ :) veliki pozdravi ovog puta idu mojim prelepim prijateljicama, doktorici “z” (beč) i arh. „m“ (hamburg - berlin) ako ne duhom, lena i anja, barem izgledom podsećaju na vas. ;)
--------------------------------------------------------------------------------------------------
sretna nova 2008. godina pre svega mom domaćinu gospodinu sveti черевићану, nsarskom, draceni, g. novkoviću, dr. ani i “pažljivom joj RIBA mužu”, jarilu, olgi, dunjici, minji i jeleni, llily, dejanu, vidomiru, vremenskoj protuvi, jesen, jasniz, ivani23j, strongmanu, kafici, kazeozeou... + ∞ -1, +∞, kao i svim drugim dobronamernim blogerkama i blogerima. čitamo se, ako sve bude po planu i u 2008:)
--------------------------------------------------------------------------------------------------