Nebo se otvorilo….kako rece jedan od mnogih "doajena" tadasnje srednje generacije YU sportskih novinara/komentatora, jedne fenomenalne i tople aprilske veceri u Beogradu (prethodnici teme ovog teksta) u godini posle koje vise nista nije bilo isto u nasim zivotima….kako nas koji smo godinama sa radoscu isli na nikada zavrseni stadion sa lepse strane Topciderskog brda, tako i za miione sirom pristojno velike zemlje koja ce uskoro prestati da postoji. Nista nije bilo vise isto…Taj trk uvek nasmejanog i jednog od najproduktivnijih fudbalera koji su ikada igrali na beogradskoj Marakani i samouvereni sut koji je zavrsio tacno gde treba, sa sve pobednickim begom je bio poslednji iskreni krik slobode drustvenog melting pota koji je kako tako ziveo nesto manje od pedeset godina. Nakon tog gola sve je eksplodiralo…sve….i nista vise nije bilo isto…ni zemlja u kojoj smo ziveli, ni ljudi koje smo poznavali, ni klub koji jos uvek bezgranicno volimo…nista…ali je radost bila neopisiva…i jos uvek traje….
Do tada smo mastali o tom trenutku beskrajne srece, koji se konacno desio u periodu kada su se i vrata pakla otvarala…vrata pakla i spirala bezumlja koja je sve promenila…Sve, osim jedne stvari….na velikom peharu je zauvek ispisano ime najveceg nezapadnoevropskog kluba…sasvim zasluzeno naravno, bez obzira na eticki aspekt zavrsnih 120 minuta i bez obzira sta o toj zasluzenosti misle oni koji smatraju da je legitmno najvecim uspehom smatrati castan poraz. Posle tog maestralno izvedenog penala (kao uostalom i prethdona cetiri) je ma kako to zvuci neverovatno bilo sasvim normalno da Prosinecki i Sabanadzovic igraju srpsko kolo i pevaju Djurdjevdan. Danas to izgleda kao neverovatni camp, ali tada…Sva ta nekontrolisana radost i opijenost nemerljivim uspehom je u stvari bio srpski Sedmi pecat, u svakom smislu. Da nije tako, ne bi smo kao zemlja i drustvo bili gde jesmo danas, dvadeset godina kasnije, a klub koji zauzima centralno mesto u ovoj prici ne bi bio na ivici bankrota, posramljen, opljackan i srecan sto uopste postoji, sa kako tako saniranim finansijama, koje su ga dovele maltene do samog kolapsa i brisanja iz registra postojanja.
Labudov ples smo odigrali u godini posle, kada smo pogodjeni surovim sankcijama brutalno bili spreceni da odigramo svoje drugo finale, ovaj put na starom Vemliju, cime smo omogucili da Johan Krojf postane i ostane najveci katalonski sin, kome se Pep svakako pridruzuje evo vec danas. Tog dana, 1992 je Pep Gvardiola odigrao svoje prvo evropsko finale, uzeo pehar i rekao sebi da je sve na svetu moguce…ostalo je istorija
Nakon toga, osim par casnih pokusaja da se domognemo Lige sampiona i nekoliko koretkno odigranih evropskih utakmica, par godina odrzavanja tradicije da nas ni najbolji timovi Evrope ne mogu dobiti na nasem stadionu, sve tradicje i rekordi su se raspali kao jeftino reciklirano kinesko staklo; sezonu za sezonu su se na semaforu Marakane pojavljivali rezultati nedostojni nekadasnjeg sampiona Evrope….poslednjih sezona, evropske utakmice igramo sa timovima iz zemalja koje su u donjem delu UEFA rang liste….Cak ni otkada je nekada veliki igrac, a danas predsednik UEFA, velikodusno demokratizovao Champions league, mi nismo uspeli da stignemo ni nadomak pomenutog takmicenja. A i kako bi smo kada su se Marakanom setali bezimeni stranci sa srcanim manama, nejednako dugackim nogama, omlitavelim stomacima, placani besomucno mnogo…kako kada su te iste igrace vodili ljudi koji se kriju pod trenerskim pseudonimima Kosanovic, Dostanic, Janevski…kada su sprovedjeni eksperimenti pod siframa Bajevic, Zeman…kako kada je najveci uspeh sa klubom od Barija do danas ostvario covek cija je veza sa Srbijom, njegova rumunska zena…kako…kako kada vecina nas i dalje misli da je od Barija do danas najbolji trener koji je radio u Zvezdi bio mizantrop pod imenom Slavoljub Musilin….Kako kada su klub vodili Toplica i kelner iz Kalifornije….Kako kada je klub kome je kao igrac sve dao i koji je takodje dosta njemu uzvratio, zavio u crno za svojih par godina vladavine. Isti taj koji je zvanicno naslednik cetiri najveca igraca koja su ikada igrala i koji se prema sopstvenom klubu ponasao kao da se nalazi na adresi Humska 1, a ne Ljutice Bogdana 1a…kako da bude bolje? Ako on nije znao, zeleo i mogao bolje, ko onda…On je plakao u sebi u Bariju, molio da ne igra , namerno poslao loptu u golaut posle slaloma u produzecima, odbio da sutira penal…Onda je postao predsednik i….pobegao…a dugovi i svasta je ostalo….Kako da nam onda bude bolje…Kako kada klub iz bede izvlace Rusi i SPS…Kako? Kako samo da budem sretan dvadeset godina kasnije…i nista vise…kako?
Najiskrenije mislim da je zaista tesko posle svega sto nam se dogodilo u prethodnom periodu, posmatrati taj vanzemaljski uspeh samo sa osmehom….Osmeh, sreca, uzbudjenje, neopevana radost…to je sve normalno i dalje je prisutno i najdominatnije, ali seta, melanholicnost i gorak osecaj destrukcije i unakazenost svega sto je usledilo je ako nista drugo onda bar po seizmitetu jednako onom po cemu bi trebali da pamtimo to predivno majsko vece.
U svom dotadasnjem bavljenju fudbalom, kao svaki prosecan srpski navijac sam naravno doziveo vise razocarenja nego radosti….ali taj trenutak, taj momentum kada sut Darka Panceva zavrsava iza ledja Olmete je momenat koji sve ruzno brise. Zato sto je tako bilo, zato sam bio najsrecniji na svetu…najsrecniji iako do Barija nisam stigao. Da, nisam stigao….stepen razrusenih snova, razocarenja bilo da su dolazila od Mikelotija, Jozefa Marka , Titovih dilova sa grckom vojnom huntom, Milkovih bezobrazluka, nemogucnosti da se odrzi rezultat protiv Nemaca ili nesposobnost da se fenomenalne igre na svom stadionu materijalizuju mudrom i smirenom igrom u gostima su me ucinle da tih dana pred veliko finale postanem paranoican i znao sam da ce eventualni neuspeh na stadionu Sv. Nikola znaciti moj definitvan kraj velike ljubavi…a ko zeli da ljubav prestane? Sa kartom u rukama sam se vratio u sobu i ….da li sam zazalio sto nisam usao u avion? Jesam, jer nisam bio tamo gde sam morao biti….ali i nisam, jer znam da ne bih izdrzao da vidim Piksija kako u belom dresu prima medalju za osvojenu titulu…vaznije mi je bilo da graver ugravira CRVENA ZVEZDA, nego da licno budem svedok najveceg uspeha u istoriji fudbala sopstvene zemlje…Bio sam ubedjen da jedno sa drugim nece ici…Nikada necu sazanti da li sam bio u pravu ili ne…a i nije vazno…Ja sam cenu svoje radosti platio, a ovi ostali u prethodnih dvadest godina…nisam siguran….
Ako me je ista u vezi sa sopstevnim klubom obradovalo u prethodnih dvadeset godina, osim fenomenalnog Zigicevog gola protiv Rome, fenomenalnih utakmica protiv PSV, Barselone i Kajzerslauterna u Beogradu, izrastanju Vidica i Dekija Stankovica u vrhunske fudbalere, gledanju carolija i majstorija Ramba Petkovica, Kupnikovicevog voleja na derbiju, kratkog Dejinog povratka…onda je to povratak kuci jednog od najboljih svetskih igraca devedesetih…Povratkom Roberta Prosineckog na Marakanu, kiselo postaje slatko, tamno postaje svetlo, a proslost ustupa mesto buducnosti…U slucaju da dobije podrsku u svakom mogucem smislu na svim nivoima, Zvezda ima sansu da dobije svog Pep Gvardiolu…A nama, zbog kojih se fudbal igra, osmeh pocinje da se vraca na lica. Sa Zutim kod svoje kuce, Bari sija drugacije i lepse, onako kako je oduvek i trebao da sija, bez oblaka i oluja…
Nebo se otvorilo…