Jubileji| Na današnji dan| Sport

DVADESET...

Robert Matić RSS / 29.05.2011. u 08:13

 

Nebo se otvorilo….kako rece jedan od mnogih "doajena" tadasnje srednje generacije YU sportskih novinara/komentatora, jedne fenomenalne i tople aprilske veceri u Beogradu (prethodnici teme ovog teksta) u godini posle koje vise nista nije bilo isto u nasim zivotima….kako nas koji smo godinama sa radoscu isli na nikada zavrseni stadion sa lepse strane Topciderskog brda, tako i za miione sirom pristojno velike zemlje koja ce uskoro prestati da postoji. Nista nije bilo vise isto…Taj trk uvek nasmejanog i jednog od najproduktivnijih fudbalera koji su ikada igrali na beogradskoj Marakani i samouvereni sut koji je zavrsio tacno gde treba, sa sve pobednickim begom je bio poslednji iskreni krik slobode drustvenog melting pota koji je kako tako ziveo nesto manje od pedeset godina. Nakon tog gola sve je eksplodiralo…sve….i nista vise nije bilo isto…ni zemlja u kojoj smo ziveli, ni ljudi koje smo poznavali, ni klub koji jos uvek bezgranicno volimo…nista…ali je radost bila neopisiva…i jos uvek traje….

 

 

 

Do tada smo mastali o tom trenutku beskrajne srece, koji se konacno desio u periodu kada su se i vrata pakla otvarala…vrata pakla i spirala bezumlja koja je sve promenila…Sve, osim jedne stvari….na velikom peharu je zauvek ispisano ime najveceg nezapadnoevropskog kluba…sasvim zasluzeno naravno, bez obzira na eticki aspekt zavrsnih 120 minuta i bez obzira sta o toj zasluzenosti misle oni koji smatraju da je legitmno najvecim uspehom smatrati castan poraz. Posle tog maestralno izvedenog penala (kao uostalom i prethdona cetiri) je ma kako to zvuci neverovatno bilo sasvim normalno da Prosinecki i Sabanadzovic igraju srpsko kolo i pevaju Djurdjevdan. Danas to izgleda kao neverovatni camp, ali tada…Sva ta nekontrolisana radost i opijenost nemerljivim  uspehom je u stvari bio srpski Sedmi pecat, u svakom smislu. Da nije tako, ne bi smo kao zemlja i drustvo bili gde jesmo danas, dvadeset godina kasnije, a klub koji zauzima centralno mesto u ovoj prici ne bi bio na ivici bankrota, posramljen, opljackan i srecan sto uopste postoji, sa kako tako  saniranim finansijama, koje su ga dovele maltene do samog kolapsa i brisanja iz registra postojanja. 

 

zvezda28a.jpg

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
  
 

Zvezda+na+tronu+91..jpg

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Zaista, gde smo danas tih dvadest godina kasnije?

Labudov ples smo  odigrali u godini posle, kada smo pogodjeni surovim sankcijama brutalno bili spreceni da odigramo svoje drugo finale, ovaj put na starom Vemliju, cime smo omogucili da Johan Krojf postane i ostane najveci katalonski sin, kome se Pep svakako pridruzuje evo vec danas. Tog dana, 1992 je Pep Gvardiola odigrao svoje prvo evropsko finale, uzeo pehar i rekao sebi da je sve na svetu moguce…ostalo je istorija

Nakon toga, osim par casnih pokusaja da se domognemo Lige sampiona i nekoliko koretkno odigranih evropskih utakmica, par godina odrzavanja tradicije da nas ni najbolji timovi Evrope ne mogu dobiti na nasem stadionu, sve tradicje i rekordi su se raspali kao jeftino reciklirano kinesko staklo; sezonu za sezonu su se na semaforu Marakane pojavljivali rezultati nedostojni nekadasnjeg sampiona Evrope….poslednjih sezona, evropske utakmice igramo sa timovima iz zemalja koje su u donjem delu UEFA rang liste….Cak ni otkada je nekada veliki igrac, a danas predsednik UEFA,  velikodusno demokratizovao Champions league, mi nismo uspeli da stignemo ni nadomak pomenutog takmicenja. A i kako bi smo kada su se Marakanom  setali bezimeni stranci sa srcanim manama, nejednako dugackim nogama, omlitavelim stomacima, placani besomucno mnogo…kako kada su te iste igrace vodili ljudi koji se kriju pod trenerskim  pseudonimima Kosanovic, Dostanic, Janevski…kada su sprovedjeni eksperimenti pod siframa Bajevic, Zeman…kako kada je najveci uspeh sa klubom od Barija do danas ostvario covek cija je veza sa Srbijom, njegova rumunska zena…kako…kako kada vecina nas i dalje misli da je od Barija do danas najbolji trener koji je radio u Zvezdi bio mizantrop pod imenom Slavoljub Musilin….Kako kada su klub vodili Toplica i kelner iz Kalifornije….Kako kada je klub kome je kao igrac sve dao i koji je takodje dosta njemu uzvratio, zavio u crno za svojih par godina vladavine. Isti taj koji je zvanicno naslednik cetiri najveca igraca koja su ikada igrala i koji  se prema sopstvenom klubu ponasao kao da se nalazi na adresi Humska 1, a ne Ljutice Bogdana 1a…kako da bude bolje? Ako on nije znao, zeleo i mogao bolje, ko onda…On je plakao u sebi u Bariju, molio da ne igra , namerno poslao loptu u golaut posle slaloma u produzecima, odbio da sutira penal…Onda je postao predsednik i….pobegao…a dugovi i svasta je ostalo….Kako da nam onda bude bolje…Kako kada klub iz bede izvlace Rusi i SPS…Kako? Kako samo da budem sretan dvadeset godina kasnije…i nista vise…kako?

 

Najiskrenije mislim da je zaista tesko posle svega sto nam se dogodilo u prethodnom periodu, posmatrati taj vanzemaljski uspeh samo sa osmehom….Osmeh, sreca, uzbudjenje, neopevana radost…to je sve normalno i dalje je prisutno i najdominatnije, ali seta, melanholicnost i gorak osecaj destrukcije i unakazenost svega sto je usledilo je ako nista drugo onda bar po seizmitetu jednako onom po cemu bi trebali da pamtimo to predivno majsko vece.

 

BT91-Bari.jpg

U svom dotadasnjem bavljenju fudbalom, kao svaki prosecan srpski navijac sam naravno doziveo vise razocarenja nego radosti….ali taj trenutak, taj momentum kada sut Darka Panceva zavrsava iza ledja Olmete je momenat koji sve ruzno brise. Zato sto je tako bilo, zato sam bio najsrecniji na svetu…najsrecniji iako do Barija nisam stigao. Da, nisam stigao….stepen razrusenih snova, razocarenja bilo da su dolazila od Mikelotija, Jozefa Marka , Titovih dilova sa grckom vojnom huntom, Milkovih bezobrazluka, nemogucnosti da se odrzi rezultat protiv Nemaca ili nesposobnost da se fenomenalne igre na svom stadionu materijalizuju mudrom i smirenom igrom u gostima su me ucinle da tih dana pred veliko finale postanem paranoican i znao sam da ce eventualni neuspeh na stadionu Sv. Nikola znaciti moj definitvan kraj velike ljubavi…a ko zeli da ljubav prestane? Sa kartom u rukama sam se vratio u sobu i ….da li sam zazalio sto nisam usao u avion? Jesam, jer nisam bio tamo gde sam morao biti….ali i nisam, jer znam da ne bih izdrzao da vidim Piksija kako u belom dresu prima medalju za osvojenu titulu…vaznije mi je bilo da graver ugravira CRVENA ZVEZDA, nego da licno budem svedok najveceg uspeha u istoriji fudbala sopstvene zemlje…Bio sam ubedjen da jedno sa drugim nece ici…Nikada necu sazanti da li sam bio u pravu ili ne…a i nije vazno…Ja sam cenu svoje radosti platio, a ovi ostali u prethodnih dvadest godina…nisam siguran….

 

Ako me je ista u vezi sa sopstevnim klubom obradovalo u prethodnih dvadeset godina, osim fenomenalnog Zigicevog gola protiv Rome, fenomenalnih utakmica protiv PSV, Barselone i Kajzerslauterna u Beogradu, izrastanju Vidica i Dekija Stankovica u vrhunske fudbalere, gledanju carolija i majstorija Ramba Petkovica, Kupnikovicevog voleja na derbiju, kratkog Dejinog povratka…onda je to povratak kuci jednog od najboljih svetskih igraca devedesetih…Povratkom Roberta Prosineckog na Marakanu, kiselo postaje slatko, tamno postaje svetlo, a proslost ustupa mesto buducnosti…U slucaju da dobije podrsku u svakom mogucem smislu na svim nivoima, Zvezda ima sansu da dobije svog Pep Gvardiolu…A nama, zbog kojih se fudbal igra, osmeh pocinje da se vraca na lica. Sa Zutim kod svoje kuce, Bari sija drugacije i lepse, onako kako je oduvek i trebao da sija, bez oblaka i oluja…

 

Nebo se otvorilo…

 

 



Komentari (7)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

niccolo niccolo 08:24 29.05.2011

Ne razumem

Povratkom Roberta Prosineckog na Marakanu, kiselo postaje slatko, tamno postaje svetlo, a proslost ustupa mesto buducnosti…

Šta, Robi će da se skine pa će sam da počne da igra? Može Robi da bude i Pep Gvardiola lično ali u Zvezdi nemaš ni I od Inieste (itd.). On sam čovek bez igrača ne može da uradi bilo šta...
madoxxx madoxxx 09:01 29.05.2011

Re: Ne razumem

Igra, koju cak i sa ovakvim sljamom od igraca Robert vraca na Marakanu znak je dve stvari:
- I pored toga sto kod nas niko ne igra bez dva zadnja vezna ko je MORAO da prodje Bata Djorinu, to ne znaci da se fudbal tako igra. Uzas koji vlada nasom trenerskom profesijom i koji sprovodi "stara garda" moze se izbeci...samo moras da budes izvan Srbije
- Kada se filozofija igre postavi kako treba, cak i onaki dudumraci kakvi sad igraju u Zvezdi mogu da igraju najlepsi fudbal.
Ono sto je najlepse ovom narodu iz te Zvezdine pobede u Bariju je bilo da "manji" klubovi mogu kao David da pobede Golijata (danas to vise nije moguce, jer je zarada od ulaznica, TV prava i reklama ta koja diktira ko ce igrati u final 8, 4, 2). Ono sto prosecni Srbin ne shvata je da je takva Zvezda gradjena planski skoro 10 godina od strane Dzaje, Cvetka i svih drugih zaljubljenika u Zvezdu, da je bila i organizaciono i finansijski i igracki pripremljena da igran na nivou potrebnom za finale KES-a. Nije bila David, nije bila Golijat - bila je ravnopravna. Dokaz koliko je to sto je nekima trebalo skoro 15 godina da uniste tako organizovanu Zvezdu (ne ulazim da li iznutra, spolja, namerno ili ne).
Zakon o sportu jos se vaga i puni najlosijim resenjima u zelji da sadasnje strukture sebi obezbede najvecu mogucu licnu korist od privatizacije, umesto da se postave temelji organizacije koja bi i Zvezdi oomogucila da se vrati u elitu, i drugim klubovima da ravnopravno krenu Zvezdinim tragovima i pocnu da stvaraju/dopunjavaju svoju veliku istoriju.
Milutin Milošević Milutin Milošević 09:33 29.05.2011

Nebo se otvorilo...

... još uvek na mom mobilnom kada me pozovu brat i sapAtnik Goran
NNN NNN 10:23 29.05.2011

Re: Nebo se otvorilo...

Meni se godinama tako dizao Windows

(ustvari, sad ću da vratim ponovo - neke stvari su večne )
NNN NNN 10:29 29.05.2011

Što bre prijatelju

onako nagrdi Piksija?
Pa čovek je za dve godine uzeo dve duple krune i bili smo pristojni u Evropi (Nesrećna eliminacija iz Lige UEFA 2005. i 2006. nas jedva izbacio Milan koji je te sezone postao prvak Evrope), posle Piksija potop, a dovukao je pristojnog sponzora Toyotu, nije on kriv što je mafija bila vlasnik igrača, a ne Zvezda.

Da je srušio stadion, opet ne bi mogao da potre ono što je dao Zvezdi!
supljizub supljizub 13:02 29.05.2011

Nase drustvo

Club Years won
Real Madrid
1956, 1957, 1958, 1959, 1960, 1966, 1998, 2000, 2002

Milan
1963, 1969, 1989, 1990, 1994, 2003, 2007

Liverpool
1977, 1978, 1981, 1984, 2005

Bayern Munich
1974, 1975, 1976, 2001

Barcelona
1992, 2006, 2009, 2011

Ajax
1971, 1972, 1973, 1995

Manchester United
1968, 1999, 2008

Internazionale
1964, 1965, 2010

Benfica
1961, 1962

Juventus
1985, 1996

Nottingham Forest
1979, 1980

Porto
1987, 2004

Celtic
1967

Hamburg
1983

Steaua Bucureşti
1986

Marseille
1993

Feyenoord
1970

Aston Villa
1982

PSV Eindhoven
1988

Red Star
1991

Borussia Dortmund
1997

stefan.hauzer stefan.hauzer 14:32 29.05.2011

.

a 20 godina kasnije igramo s' vosom za trece mesto!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana