Preturam ja po nekim starim knjigama i naletim na svesku, već prilično raspalu. Kad ono moj Leksikon iz 1979. godine. Kakav je to bio blast from the past. Prvo sam se smejao odgovorima na dečija pitanja, a onda me uhvatila neka tuga. Ne toliko zbog vremena koje je proletelo nego zbog tih ljudi iz Leksikona. Dosta njih više nije među živima, dok su ostali negde po belom svetu. Od impresivne brojke upisanih, nas petoro je živo i zdravo u Beogradu.
Ono što je mene nasmejalo do suza, osim pitanja "Ko ti je heroj" i odgovora "Boško Buha", je i pitanje "Šta ćeš da budeš kad porasteš?"
Zanimljivo da niko od mojih vršnjaka sa 10 godina nije znao šta bi voleo da bude jednog dana. Osim jednog na broju 15. To sam bio ja. :-) I dalje ne mogu da poverujem. Baš zvuči kao iz autobiografije koju ti piše neko drugi.
Neko je primetio (Ogi) kako su tadašnja deca bila pismenjia od današnje, jer je samo jedna osoba napisala "neznam". E problem je u tome što je ta nepismena bila najlepša devojčica u školi u koju su svi bili zaljubljenji. Verovatno je još tada shvatila da joj pamet i nije toliko potrebna. Dovoljne su joj bile njene zavodljive loknice. Biljana, izvini :-)
Još jedna stvar me je iznenadila a to je da sam skoro jedini pisao latinicom. Mi smo bili prva generacija koja je dobila da uči strani jezik od drugog razreda osnovne škole. Bio je to engleski koji sma ja obožavao. I kako me bog dao da uvek budem kontra sveta, morao sam samo da pišem latinicom, jer me smaralo da stalno prelazim sa pisma na pismo. A bio sam i u sekciji za engleski jezik. Sećam se da smo spremali pozorišnu predstavu "Pinokio". Ja bio Đepeto, međutim to je neka druga priča…
Mislim da je bilo dosta nostalgije za danas...