- Halo?
- Jel to Sofija?
- Jeste.
- Ja sam Boban, javio sam se na oglas...
- Kakav oglas?
- Pa, ovaj oglas lične prirode, za partnera i to...
- A? Šta pričate vi? Nisam dala nikakav oglas. Otkud vam moj broj?
- Pa, nakon prvog kontakta, kada sam vam se javio mejlom, ostavili ste mi kućni broj telefona...
- Ma, nije mi se niko javio mejlom na oglas koji nisam dala, to će biti neka gadna greška.
- Pa jeste vi Sofija?
- Jesam, ali...
- Godina 46, neudata, informatika, banka, muzika, pozorište, omiljeni film „Priscilla, the Queen of the desert", volite knjige Nika Hornbija?
- Da...., rekla je Sofija sada već sasvim tiho i zbunjeno...
- Napisali ste u oglasu „Nisam verovala da ću ovo ikada učiniti, ali me život, kao i uvek, iznenađuje. Usamljena sam, a mislim da je šteta, imam puno toga da pružim i puno da primim.."?
- Pa, jeste, to skroz odgovara meni, sem ovog primanja, znate, tako nikada ne bih napisala...hm...bojim se da je ili neslana šala, ili je neko stavio oglas mesto mene. Mislim i da znam ko bi to mogao biti, moja kuma uporno pokušava da me spoji sa nekim. Molim vas, nemojte da se ljutite, ali ja nikako ne mogu da se upoznajem sa ljudima ovako, nisam tako očajna...
- Ma, nisam ni ja očajan! Naprotiv! I sasvim slučajno sam došao do vas, neki prijatelji su se šalili, ma ne biste verovali.Ali, znate, razmišljam sada nešto, toliko slučajnosti, malo je čudno, možda bi trebali da se nađemo, šta nas košta? Jedno piće negde, preko dana, ako se ne svidimo jedno drugom, ništa ne mora biti, ili možemo ostati prijatelji, eto, samo će od vas zavisiti...
- Jao, pa ne znam, uvek sam to mrzela, ja čak nisam uopšte sigurna da mi sada treba bilo ko,
reče Sofija i oseti kako joj se leđa znoje od nervoze i laži koju je izrekla pre sobom i još nekim. Pomislila je na trenutak na onaj unutrašnji video zapis sa kompresovanim strahovima, one patetične slike iz filmova, kako je udara šlog , ali komšije posumnjaju tek kada počne da smrdi, kako je jedu pacovi, kako bere višnje na vikendici i jedna se grana lomi i zatrpavaju je plodovi boje krvi sve dok se ne pretvori u kompot, ili u višnjevaču, zbog čega bi baš bilo zgodno da upadne u bure...Pa, onda, sahrana. Svi toliko plaču i plaču da ni ona više ne može da izdrži i počinje da rida za sobom, mladom i iščezlom, dok desetine onih koji su je propustili uviđaju koliko su pogrešili i veličinu besmisla koji bez nje sledi...
- Sofija?
- Da, da?
Trgnula se kao oparena i iskočila iz onog bureta sa višnjama, sela na najbližu stolicu, malo udahnula i rekla
- Dobro, Bobane, zvučiš stvarno OK, i sve je tako ušinuto, hajde da se nađemo, nek ide život...
- Ma to ti kažem! Evo, možemo u subotu, kada ne radiš, predveče, možda u onom restorančiću na keju, onim pod brezom, tamo gde pored boćaju...
- Lipin cvet?
- E, tamo, oko šest, može?
- Ajd, može. Kako ćemo se prepoznati?
- Pa, ja sam video tvoju sliku, prići ću ja tebi.
- Sliku? Stavila je moju sliku? Oh...koju?
- Sa nekog rođendana, proslave neke, baš lepu...
- Da nije ona kada sam se nadvila nad sto da dohvatim nešto, u jednoj ruci držim nož, u crvenoj košulji, onako, malo otkopčanijoj?
- Ha ha, jeste, to je ta..
Kokoš! Ćurka! Koza kozeća, smraduša smrdljiva najsmrdljivija, ubiću je, nikada više neću da je vidim, prodaje me na Internetu kao meso jer, bože moj, što bih ja bila slobodna kada ona mora da trpi muža..
- Dobro, Bobane, hoću samo da vam kažem da nisam takva, nisam ponosna na tu fotografiju i ne bih želela da imate pogrešna očekivanja...
- Jasno, nisam ni mislio kada sam pročitao detalj da ste kao devojčica želeli da postanete časna sestra, samo niste nikako mogli da se naterate da verujete u boga...To mi je toliko simpatično bilo hahahaha..
- Šta...bože, pa ja moram da vidim taj oglas...Ili bolje da ne znam. Ništa, hajde da onda ostane dogovor za subotu, može? Vi meni prilazite, pa ćemo da vidimo...
- Može! Vidimo se Sofija!
Četvrtak, petak i subota su prošli u svađi sa drugaricom, mirenju, skidanju oglasa sa Interneta, kozmetičaru, frizeru, nervozi, smeni radosti što će upoznati - sasvim moguće, tako je zvučao - dobrog i lepog, do razočaranja ako se pojavi neka grdoba, džaba mu dobrote, na to se niko ne loži....Tako je zbunjena i sela u restoran, pronašla zgodan sto pod samim drvetom i došla ranije, da ona bude ta koja će imati pregled na sve koji stižu. Nekih desetak minuta posle šest već je počela da se nervira jer joj niko nije prilazio, a u restoran je ušao samo jedan par...
- Sofija, dobar dan.
- Učinio joj se glas poznat, ali pred njom je stajao stariji čovek...baš stariji..možda i nastariji od svih koje je videla u životu, ili bar sa kojima se sastajala. Stajao je doteran u odelu, oslanjao se na jednu štaku i gledao je sivim očima.
- Da?
- Sofija, baš mi je drago, da li me drugo čekate?,
Izgovarao je sedajući za sto. Ona je ćutala i gutala knedle, a on je pričajući odlagao štake i naslanjao ih na stolicu pored
- Jesi ti već nešto poručila? Šta ćemo? Mogli bi proslaviti! Ha? Šta kažeš? Konobar! Boki! Donesi nam šampanjac i meni, moliću....Ja, da ti pravo kažem Sofija, baš volim ovde da dođem. Tamo budemo uglavnom, napolju, ali uđemo i da se oladimo
Sofija nije smela da se okrene jer je znala da će ugledati njegovu škvadru kako se boća. Enkodiranje je počelo: polako izlaze iz taksija, drže se za ruke i prilaze njegovom društvu, krene redom oduševljenje i tapšanje po ramenu, dobro došla snajka, jest lepa, bravo Bobane, ne'š ti njega, čime se bavite, imate li dece, unučadi?
- Bobane, ja ne mogu.
- Šta Sofija?
- Pa, ovo...
- Ta, mani, zaboravićemo da smo se upoznali preko oglasa...Boki! Mangupe! Ide li šampanj?
Odjednom je i počeo da zvuči kao deda Radosav iz Mošorina. Vickast, uspaljen, namiguje i njoj i Bokiju, isto godište otprilike, samo je Radosav bio krupniji, i nije voleo žene, sem svoje, mada joj nije pokazivao.
- Pa, nije zbog oglasa Bobane, izvini, ne znam kako da ti kažem, a ne bih da te lažem..
- Pa, nemoj tako! Kako možeš biti sigurna da se nećemo složiti? Nema ni jednog jedinog razloga da unapred sumnjaš, hajde, evo ga i šampanjac, opusti se..
- Pa, ne znam, ne hih se zadržavala, ipak je sve ovo velika greška...
- A kako znaš? Ni ne poznaješ me. Ne vidim u čemu je problem? Da nije jer sam bio glasniji malopre? Ili što sam odmah počeo da blebećem, ili što nisam doneo neki cvetić? Ma, ja sam ti budala koja uvek zavoravi na lepe manire...Znam! Što tražim preko oglasa?
To reče, klepi se po čelu, a Sofija htede da se namesti odmah pored, da klepi i nju. A ona kokoš, ona beštija, tuka smradna, ljubomorna smrduša, kučketina, staviću oglas da traže ona i muž trećeg muškarca za sex, sa sve njenom slikom sa Ade, već sutra..i napomenuću da je uslov da bude starija osoba koja voli vijagru, barata sa veštačkim pomagalima i fotografiše, diskrecija zagarantovana...
- Sofija, ja vidim da si se ti odjednom povukla, ali stvarno ne znam šta se moglo desiti...Što si se naljutila?
- Pa, nisam se naljutila pobogu Bobane! Ali, nismo mi jedno za drugo!
- Što mila?
- Nemoj me zvati tako, i kako što?
- Pa što? Oboje sami, puni snage, željni društva?
- Pa, nisam ja tako sama baš, i ne razumem sada da li se pravite ili stvarno ne razumete? Ali, pošto sam jako iskrena osoba, reću ću vam..Meni ipak ne odgovara tako velika razlika u godinama..nemam predrasude, ali ovo je baš velika razlika, ipak bih ja želela i decu da imam, daj bože...
- Pa?
- Pa, šta pa? Šta pa? Šta? Hoćeš ti decu da mi praviš? Kako? I koliko bi im trajao?
- Sofija...? Ti kao aludiraš da ću ja uskoro bogu na istinu, pomeri se s mesta...
- Jao Bobane, mislim, izvini, pa koliko imaš godina?
- Pa, šta, ušao u 86, a vidi me..
- Pa, vidim, ne možeš bez štaka.
- A to sam se povredio na boćanju! Turnir smo imali prošle subote, trava bila vlažna, ja se okliznuo i pao, i 'ej, što je najgore...hahahaha, kad sam pao srušim i Dragančeta, to mi je drug, eno ga tamo, stalno vežba....hahaha...ala je troćnuo...
Sofija je počela da ustaje, kupi stvari sa stola, gleda u konobara da ga dozove da plati, razmišljala je da li će ga uvrediti ako se maši za novčanik, a onda se setila da mu je praktično rekla da ne može da mu se digne, da je mator kao Biblija, da je završio sve svoje priče sa ženama. Nešto je samo prozborila, okrenula se, nije se ni pozdravila, i požurila ka vratima. Osećala se užasno što razmišlja na taj način, ali nije mogla, previše je mator...ne bi mogla, nikako...Hoću mlađeg i gotovo i nemam šta kome da se izvinjavam! Stariji je od mene..koliko? Par decenija...I kako njemu nije jasno? Mogao mi je reći, ali ko bi mu onda došao...
Sela je na klupu na keju, da se smiri. Veče je već počelo da menja boje grada, mirise, likove prolaznika, značenja...Gledala je sve one ljude koji idu svojim poslom, uživaju, šetaju, trče, parovi, sa decom, bez dece, ali svi nekako usklađeni...Pogled joj pade na neku dečicu na ljuljaškama i, odmah pored, na klince na trim stazi. A, eno ih oni klinci veslači, svaki dan trče milion kilometara, sirotani...Ali, dobro, zato su u formi...bogami, BAŠ su u formi...ma, izgleda oni i nisu baš tako mladi..koliko li bi mogli imati? Pripalila je cigaretu i gledala ih nežno...
Da je mogla da čuje, čula bi, i tu joj ne bi pomoglo ni da se nagnula do druge obale Dunava u onoj crvenoj rođendanskoj košulji, kako mlađani veslači pričaju
- Ej, gari, jel to ona matora što nas stalno gleda dok vežbamo?
- Jeste, čoveče...kakav grob..pervezuša...nije loša teta, ali gari, ima bar 100 godina...fujčina..zamisli da moraš to da privedeš...
- Da, da...zamis'i..i onda posle sexa, pravo na boćanje!
Dok su se udaljavali čula je samo smeh. Zvonkost, zvonjivost, lepotu i milost.