On inače ništa nije skrivio. Samo je gurnuo jednog frajera, a frajer je pao na glavu i - odapeo (Henri Miler)
Pouzdano se zna da postoje nevaljali dečaci (uzrasta od 7-14. godina).
Neki to znaju iz svog sopstvenog iskustva, a neki indirektno, iz knjiga i filmova.
Što se knjiga tiče, tamo često ima slučajeva u kojima su deca zločesta, u manjoj ili većoj meri. A knjige, ma koliko neki ne misle tako, odražavaju život, čak i onda kada u njima ima previše fantaziranja i preterivanja, odnosno kada su daleko od onog što se uobičajeno smatra - realnim i istinitim.
Ovih dana čitam autobiografsku knjigu "Jarčeva obratnica", od Henrija Milera (Henry Miller: Tropic of Capricorn), za koga se kaže da je u svetu najpoznatiji po tome što je pisao "bezobrazne romane", mada on važi za jednog od boljih američkih pisaca.(Usput, ja sam do sada dva puta pisao postove o njemu, jednom o njegovim divnim ljubavnim pismima, a drugi put o njegovom nemilosrdnom odnosu prema majci).Na jednom mestu Miler ovako opisuje jedan segment svog odrastanja:
"Eto, sećam se, na primer, slučaja mladog prijatelja Džeka Losona. Celu je godinu proležao u krevetu umirući i strašno se pateći. On je bio moj najbolji prijatelj - bar se tako pričalo. Verovatno mi ga je u početku bilo žao, pa sam povremeno navraćao u njegovu kuću da bih se raspitao kako mu je: ali za dva-tri meseca posve sam oguglao na njegove patnje. Utuvio sam sebi u glavu da on mora umreti i da je bolje ako umre što pre pa, kad sam to zaključio, ponašao sam se dosledno tome, tj. posve sam zaboravio na njega, prepustivši ga sudbini. Bilo mi je onda svega dvanaest godina i sećam se da sam se ponosio tom svojom odlukom. Isto se tako dobro sećam pogreba, tog sramotnog dogadjaja. Svi su bili na okupu: prijatelji i rodjaci su se gomilali oko mrtvačkog sanduka i drali se kao besni majmuni. Osobito mi je njegova majka išla na jetru. Ona je bila izuzetno, duhovno biće, prava naučnica, ako se ne varam, koja sigurno nije verovala ni u bolest, ni u smrt, ali je toliko urlala da bi to i Hrista moglo podići iz groba. Samo ne i njenog voljenog Džeka! Džek je ležao hladan kao led, ukrućen i ništa ga nije moglo probuditi. Bio je mrtav da mrtviji ne može biti. Znao sam to i bilo mi je drago. Nisam hteo trošiti suze. Nisam mogao reći da mu je sad bolje, jer ono ‘on' više nije postojalo. ‘On' je umrlo, a s njim su iščezle i sve patnje koje je sam pretrpeo i koje je nesvesno bio preneo na druge. Amin, pomislio sam u sebi, i kako sam bio prilično razdražen, glasno prdnuo tik pokraj mrtvačkog sanduka".
Pa, dobro, reći će neko, u ovom primeru dečko se šegači više sa odraslima nego sa svojim umrlim prijateljem. Moglo bi se shvatiti da je taj njegov prdež pre nekakav bunt, nego što je nepoštovanje tog jadnička u mrtvačkom sanduku. Bilo kako bilo, taj postupak je, u najmanju ruku, nedoličan.
Medjutim, onako usputno, Miler daje jedan drugi slučaj, iz vremena kada je bio još mladji, koji je daleko veći prestup nego njegova ravnodušnost prema svom rano preminulom prijatelju. Naime, Miler se seća i ovog iskustva:
"Dok smo se bratć Judžin i ja igrali u parku, opkolila nas je skupina dečaka. Nismo znali protiv koga se borimo, ali smo se borili iz petnih žila služeći se kamenicama s jedne hrpe na obali. Morali smo se čak pokazati hrabrijima od drugih dečaka, jer su nas već ionako smatrali maminim mazama. I u tom smo okršaju slučajno ubili jednog dečaka iz protivničkog tabora. U trenutku kad su jurišali na nas bratić Judžin nacilja u njihovog vodju i pogodi ga povelikim kamenom u trbuh. Gotovo u isti čas bacih i ja kamen na njega i moj ga kamen pogodi pravo u slepoočnicu; opružio se kao pokošen i ostao nepomično ležati. Ubrzo su stigli cajkana i ustanovili da je dečak mrtav. Imao je osam-devet godina, po prilici kao i mi. Šta bi s nama učinili da su nas uhvatili, nemam pojma. U svakom slučaju, mi smo, da ne bismo ispali sumnjivi, na brzu brzinu pojurili kući; uz put smo se malko oprali i počešljali. Upali smo u kuću na oko besprekorni, kao što smo i otišli. Tetka Karolina nam je, kao i obično, dala dva poveća komada raženog hleba s pošećerenim svežim maslacem, i mi smo sedeli u kuhinji i slušali je, sa andjeoskim osmesima na licima... ".
Eto dva primera koje Miler navodi iz svog prvobitno vedrog sveta detinjstva.
Dobro, znam ja da od dece ne treba očekivati da budu sušta dobrota, odnosno da ne znaju za zlo. I odrastao čovek je pun nesavršenosti, a kamoli dete. A opet, ne bi smelo da tako rano postaju „mali prestupnici". Zna se, primera radi, za slučajeve dečačkih bandi iz Leve ulice koji ratuju protiv dečaka pripadnika bandi iz Desne ulice u velikim gradovima, i da se takve tučnjave ponekad završavaju sa fatalnim posledicama, kao što je to naveo i sam Miler.
S druge strane, u pomenutom uzrastu deca se umnogome formiraju kao ličnosti, pa se već tada može prosudjivati kakva će biti kada odrastu. I ona sama shvataju suštinu ličnosti druge dece. Tako neki dečaci tvrde da mogu pouzdano, čak pouzdanije od roditelja i učitelja, da procene da će, recimo, taj i taj frajer završiti u zatvoru, da će onaj drugi crnčiti celog života kao kancelarijski činovnik, a treći postati ništarija, i tako dalje.
Kada se setim svog odrastanja, mada mi skromnost ne dozvoljava da elaboriram, moram reći da sam ja bio, kako bi to Italijani rekli, „un ragazzo buono". Ne toliko što je moj otac to od mene izričito tražio (majku nisam imao), već nekako je to išlo - samo od sebe.
Ja sam već tada dosta čitao knjige i stripove i sticao ubedjenje, momovski rečeno, da su nevaljalci zaista podli, da su heroji - heroji, a da su devojke čedne.Dobro, nisam ni ja baš u dvanaestoj godini samo sanjao da sa nekom lepom devojčicom vežbamo četvororučno sviranje na klaviru (bio to Berlioz, List ili Sati, svejedno, a klavir mi je u to vreme bio važan), ali se nisam družio sa dečacima koji su bili skloni tuči kamenicama ili toljagama. Nisam tukao druge, niti bivao tučen. Nisam bio ni od onih koji, recimo, mogu zavrnuti/otkinuti šiju golubu, ili - ubiti mačku!
Ovo pominjanje ubijanja mačke podseti me na Alberta Moraviju, koji u „Konformistu" (Alberto Moravia: Il conformista), na jednom mestu, beleži: „Ko zlo postupa sa životinjama, zao je i prema krštenom stvoru; prvo se ubije mačka, pa se poslije digne ruka i na čoveka".
Kada sam pomenuo„ubijanja i rasporivanja mačke", setih se, dalje, da toga imamo i kod Jukija Mišime (i o njemu sam davno pisao trodelni blog). U njegovom romanu „Mornar koji je izneverio more" (Yukio Mishima: Gogo no Eiko) on govori o dečaku-pubertetliji koji se bori sa svojim komplikovanim osećanjima prema potencijalnom očuhu, koga će na kraju, zajedno sa svojim drugarima (još petoricom dečaka), likvidirati, stavivši mu otrov u čaj. Zapravo, trinaestogodišnji Noboru je vrlo inteligentan dečak; traži svoj identitet i mesto u društvu. Pripada omanjoj bandi prerano sazrelih dečaka, nihilistički orijentisanih - oni odbacuju svet odraslih, smatrajući ga hipokritičnim, i veruju da imaju pravo da primenjuju tzv. «objektivističku filozofiju», onako kako to oni shvataju. Šestočlana banda tih golobradih dečaka (svi su mladji od četrnaest godina) prikazana je u goloj surovosti. Oni potiču iz pristojnih porodica, idu u bolje škole i imaju dobre ocene (što pokazuje, pored ostalog, da grubost i nasilje nisu svojstveni samo dečacima iz geta, odnosno beskućnicima i uličarima). Takodje, prisutno je odsustvo očeva iz njihovih života, bilo stvarno ili simboličnom što ih tera na zaključak da „očevi i nisu neophodni u uzdizanju dečaka".Takvih primera, da su dečaci nevaljali, ima mnogo u knjigama, a ja sam naveo trojicu autora iz različitih delova sveta. Redosled je slučajan. Zapravo, po značaju koji ja autorima pridajem, trebalo bi da bude ovakav: Jukio Mišima, Alberto Moravija, Henri Miler.
Umesto zaključka, mogao bih reći ovo: deca su u biti dobrodušna, naravno. Isidora Sekulić, govoreći o večnoj temi dobra i zla, rekla je da dobro postoji a zlo ne postoji, osim kada se dogadja. Ja bih, shodno tome, mogao reći da nevaljalih dečaka nema - osim kada se dogode.
Na kraju, evo nekoliko pitanja:
Da li ste vi, kada ste bili mali, ubili nekog dečaka kamenicama?Da li ste možda prdeli kada ste bili na pogrebu nekog drugog dečaka?
Da li ste gurnuli nekog dečaka tako da padne, udari glavom o ivičnik, i umre?
Da li ste išamarali nekog dečaka tako da je pao u višemesečnu komu (svaka sličnost sa mladjim punoletnikom MK je slučajna)?
Da li ste drali žive mačke?
Da li ste servirali čaj, u koji ste prethodno sipali otrov, nekim čikama koji vam se nisu svidjali?