Čudno je to kako pratim vesti. Bez previše unošenja. Bude mi malo žao kad se prevrne autobus pun dece u Meksiku ili kad objave da celo selo u Namibiji ima sidu. Uglavnom o tome razmisljam dok ne počnu poslovne i ekonomske vesti koje me jedine i zanimaju. U suštini, sve se svede na onu dobru, staru, koju je spevao Bora Čorba: “Boli me uvo za Irak i Iran, oni se kokaju a ja sam miran!”
Medjutim, evo danima se prebacujem sa Sky News, na CNN i nazad i gledam šta se dešava u Pakistanu. Ne zato sto su jedni od retkih koji su, kao i mi, na ulici ubili premijera (bivseg, sadašnjeg ili budućeg). Nego zbog toga što mi se ta zemlja uvukla pod kožu. Na vrlo čudan način.
Bila sam uzbuđena zbog putovanja u Pakistan. Ovde, u Londonu, još uvek su sveže rane od terorisatičkih napada. Naravno, teroristi su pakistanskog porekla, tamo vrbovani i obučeni. Kakva je to zemlja koja preobrati rodjenog britanca u teroristu samoubicu? Kakva je to vera, ideologija, snaga, laž? Morala sam da odem i sama je doživim.
U avionu sam citala upustvo koje su mi poslali. O očekivanom ponašanju žena sa zapada u Pakistanu. Daleko su popustljiviji nego prema svojim ženama, ali ipak zna se da pristojna garderoba pokriva sve delove tela. Ja nisam morala da pokrivam glavu. To je bilo olakšavajuće. Žena, čak i ona sa zapada, ne sme da gleda muškarca u oči i ne sme da se rukuje s njime. Svaki kontakt se smatra nedoličnim. Pakistanske žene se i dan danas ubijaju iz časti ako zgreše. Jedan pogled muškarca u oči je smrtni greh.
Kad sam sletela u Islamabad osetila sam toplotu i vlagu, pomešanu s mirisom prašine. Oko mene je bila neprijatna galama. Svi su se tiskali, vikali, mahali rukama kao u košnici. Činilo mi se da niko nema pravac kuda želi da ide, niti cilj. Kao da su svi bili tu da bi pravili gužvu. Svi su imali jednobrazne svelte odore. Nesto kao kombinacija suknje, bluze i male kape. Svi su bili muškarci. Ja sam bila zbunjena, zatečena i, moram priznati, dosta uplašena.
Srećom prišao mi je moj domaćin i sproveo me kroz carinu mimo reda. Izašli smo iz aerodromske zgrade i on me je brzinom vetra ugurao u kola. OK, nije loše za početak. Bar sam se u kolima osećala sigurnom. Izdvojenom od mase. Moja jedina opcija je bila da verujem svom domaćinu. Bezuslovno.
Sledeci utisak je bio taj kako je Islamabad veoma zelen, sav okruzen šumama i prepun parkova. Česta putovanja su me naučila da toplo i vlažno vreme u kombinaciji sa šumama i geografskom pozicijom posmatram kao rizik. Srećom, ponela sam tablete protiv malarije.
Islamabad je glavni grad Pakistana. Napravljen ni iz čega sedamdesetih godina. Sasvim uredjen, sa širokim ušorenim ulicama. Kuće su velike, sve preko 500 kvadratnih metara i svako zna koja je čija kuća. I većinom su ljudi u nekom rodu, a svaka porodica ima svoju reputaciju. Ta reputacija mnogo znači.
Grad je prepun državnih ustanova, ima par univerziteta i nekoliko luksuznih hotela. Na plazma televizoru u mojoj sobi je neprekidno išla religijska emisija o Islamu sa titlovima na nekoliko jezika. Ona se nikad ne završava. Stanovnici Pakistana non-stop dobijaju informacije o svojoj veri. Svoju svetu knjigu, oni celog zivota čitaju svaki dan. Moj prijatelj kaže da uvek nesto novo nauči čitajuci isto štivo.
U Islamabadu se nalazi i jedna od najvecih džamija na svetu: Shah Faisal. Moram da prznam da je impozantna. Na nju su svi ponosni, a ako se ne varam, i proslavila se skoro kada su je studenti koristili kao utočiste tokom nemira. Nemiri se dešavaju. Suviše često. Svi imaju svoje mišljenje, a tolerancija im nije jača strana.
Ispoštovala sam sve kodekse ponašanja žene. Zato su me valjda i zavoleli. Izveli su me “u grad”. To je trg sa par kafića. Služi se samo čaj i sok. Alkohol je zabranjen. I niko za njim ni žali. OK, niko osim mene. Priznajem da bi mi džin tonik bolje legao neko sokić od jabuke. Ali domaćini se moraju ispoštovati. I oni su mene veoma poštovali. Trudili se da mi ugode i razmišljali šta bih ja, kao žena volela da radim. Vodili su me u shopping. Shopping u Pakistanu znači poseta malim radnjama prepunih šarenih tradicionalnih odela. Sa više, ili manje šara, svetlucavih našivenih dugmića i neizostavnih marama. Izabrala sam narandžasto-crveno odelo iz tri dela: šalvare, bluza i šal. Nema uskih farmerki, kratkih majica i dekoltea. Ima šarenih tepiha ručno radjenih i ostalih rukotvorina.
Ne putuju puno. Uglavnom im treba viza da bi otišli bilo gde. Mladi znaju da njihovi vršnjaci žive sasvim drugačije na zapadu, ali im ne zavide. Naprotiv, oni smatraju svoj način života pravim putem. Venčavaju se rano. Uglavnom putem ugovorenih brakova. Pregovaraju roditelji. Niko se ne buni. Veruju da je za njih to najbolje.
Njihove žene uglavnom ne rade, mada su neke veoma obrazovane. Imaju fakultete, čak i doktorate. Ali kad se udaju, njihova uloga je da budu uz decu i ognjište. Uloge polova su odredjene i nema mešanja. Na prijemu na kome sam bila, domaćin je ugostio sve pozvane muškarce, a domačica se posvetila nama ženama. Priznajem da me je to nerviralo.
Kao pravi turista, ja sam dosta slikala. U jednom trenutku je moj vodic zamolio svog druga da slika nas dvoje. Prisao mi je iza ledja i savio ruke oko mene. Nije me ni dotakao. Na slici izgleda kao da me je zagrlio. Kakva je to samo zelja da ima dokaz bliskosti sa nekom ženom. Makar i lažni. Dok mu ne ugovore brak i ožene ga, on nema nikakvog iskustva sa ženama. Ni poljupca, ni dodira, ni razgovora na trgu u kafiću. Sliku mu nikad nisam poslala, da ne izazove kakvu nevolju.
Ponosni na svoju zemlju, svoju kulturu i religiju, na povratku su me darivali poklonima. Svaki je u duhu Islama i sadrzi neku versku poruku. Držim ih u kutiji. Imam pomešana osećanja. Dragi su mi ti ljudi, ali mi je Islam stran i dalek.
Ponovo sam ostala sama tek kad je trebalo da se ukrcam na let za London. Vrlo čudan let, iz zemlje čudnog naroda. Ja jedina nisam bila Pakistanac, jedina nisam imala britanski pasoš i jedina sam govorila Engleski. Stvarna globalizacija, ili samo islamizacija Evrope?
Od tog puta često zarmisljam o Pakistanu. Jedan divlji narod, veoma pametan, izolovan i poptuno slepo podredjen svom verovanju. Juce su na CNN-u iz partije ubijenog kandidata za premijera rekli da će “se desiti isto sto se desilo u Jugoslaviji”. Novinar CNN-a je odgovorio: “Neće biti baš isto. Jugoslavija nije imala nuklearno naoružanje, a vi ga imate.”