Čitaoca nikada ne treba suočiti sa sopstvenom glupošću, razljućeno je govorio osnivač kompleksne psihologije i rodonačelnik kolektivnog nesvesnog, Karl Jung čitajući Džojsa. “Uliks” je to, međutim, postigao, grmi dalje Karl Gustav. Da, osećao sam se glupo i ljutito. Knjiga uopšte nije htela da mi izađe u susret, ništa nije činilo ni najmanji pokušaj da se preporuči , a to prouzrokuje osećanje razdraženosti i niže vrednosti kod čitaoca. Da, zaista, ima knjiga koje kao da i nisu pisane za čitaoce, već za književne teoretičare i kritičare.* Ne znam da li je Jung čitao Muzilovog “Čoveka bez osobina”. Ja jesam. Bolje reći pokušao sam još 2006. g. kada je Muzilovo epohalno delo prevedeno na srpski jezik … i još uvek pokušavam.
Robert Muzil (Klagenfurt, 6. novembar 1880.g.) nije odrastao uz književne klasike, velikane pisane reči, jer njegov otac, inače inženjer i profesor na tehničkom fakultetu, kao ni majka, nisu pokazivali nikakvo interesovanje za književnost. Isto je i sa Muzilovim školovanjem - roditelji su sina jedinca u dvanaestoj godini poslali u podoficirsku školu. Školovanje je nastavio u višoj vojnoj školi, zatim na vojno-tehničkoj akademiji u Beču, a studije mašinstva diplomirao u Brnu.
U vreme školovanja mladi Muzil jedva da se interesovao za književnost. Doduše, čitao je Dostojevskog, Bodlera, D Anuncija i Ničea, ali u njegovoj lektiri, ipak, prevladavaju beznačajni pisci. Moguće da su na vojnički vaspitanog i tehnički obrazovanog Muzila presudni uticaj imala dela Fridriha Ničea, jer pravi zaokret u svojoj profesiji i počinje studije filozofije i psihologije u Berlinu. Iz njegovog Dnevnika, objavljenog 1955.g, vidi se da ga Niče nije interesovao kao ideolog ili estetičar, već kao esejista i moralista.
Svoj prvi roman “Pometnje pitomca Terlesa” Muzil piše iz dosade, bez većih književnih ambicija, ravnodušno, nerado i sporo. Reč je o klasičnom bildungsromanu u kome Muzil prati moralni, psihološki i intelektualni razvoj mladog Terlesa u strogim uslovima internatskog vojnog školovanja, kakvo je bilo u Austro-ugarskoj monarhiji u vreme dok se i sam školovao. Posle prvog, debitantskog romana, iako u međuvremenu završava i objavljuje doktorsku disertaciju (“Prilog vrednovanju Mahovog učenja”, 1908) i dve zbirke priča (“Sjedinjavanja” 1911g. i “Tri žene” 1921.g.), kroz niz skica i planova, Muzil započinje rad na romanu “Čovek bez osobina”, svcm kapitalnom delu, koga će pisati punih 37 godina do kraja života (Ženeva, 15.april 1942.) i ostaviti nedovršenog.
Postoji izreka da se priča može prepričati, a da se roman mora pročitati. Međutim, ni oni koji pročitaju Muzilov roman “Čovek bez osobina”, ne samo da ga neće moći prepričati, već neće uhvatiti bilo kakvu nit priče, jer roman nema fabulu. Posle objavljivanja prvog toma romana, na pitanje o čemu se u romanu radi, Muzil odgovara: “Priča ovog romana svodi se na to, da se priča, koja treba da bude ispričana, ne ispriča.” I tako su čitaoci dobili roman sa preko 1.200 stranica, i to nedovršen, bez fabule koju bi ih privukla, bez niti vodilje koju bi mogli slediti, ali sa ogromnom povorkom likova, počev od političara i generala, koji su gotovo uvek kreteni, alavih bankara, njihovih žena i ljubavnica, zatim umetnika (uglavnom neostvarenih), naučnika, zločinaca , ludaka , samoubica … ; dok su kritičari i teoretičari književnosti dobili epohalno delo, jedno od tri najvažnija u XX veku (pored Džojsovog “Uliksa” i Prustovog “U traganju za izgubljenim vremenom”).Centralni lik u romanu je Urlih, čovek bez osobina, koji ima oca sa osobinama . Ovo je prva jasna aluzija na odnos pisca romana prema svom ocu. Naime, ne treba zaboraviti da je Muzil Frojdov savremenik i da su obojica živela u Beču. Urlih je u svom životu, baš kao i Muzil, preduzeo tri pokušaja da postane značajna ličnost. Prvi je da postane oficir, ali je dogurao samo do potporučnika. U drugom pokušaju prelazi put od tehničara do inženjera, dok u tećem pokušaju nastoji da napravi naučnu karijeru kao matematičar. Spadao je u grupu matematičara logičara koji nisu ništa smatrali tačnim, pa ni matematiku. Ovde moramo podsetiti na drugog Muzilovog savremenika, najvećeg matematičara logičara XX veka, također Bečliju, Kurta Gedela. Kako je u sva tri pokušaja doživeo otuđenje i razočaranje, Urlih pokušava da sa svojom sestrom bliznakinjom Agatom, postigne “drugačiji bitak” ili “drugo stanje”
Inače, Muzil lik Agate uvodi tek u trećem tomu romana. Njih dvoje, Urlih i Agata, zajedno čtaju mistične i egzotične pisce i raspravljaju o njihovim delima. Pokušavaju dostići oboženje, ali bez boga i nirvanu, ali bez opojne opuštenosti i gubitka individualnosti. “Drugo stanje” je pandan Hiljadugodišnjeg carstva u kome je pojedinac bez žudnje i želja, znanja i htenja, bez volje i razumnosti. Međutim, Urlih i Agata shvataju da to stanje nije moguće postići bez incesta, bez rušenja svih tabua i moralnih normi. Do kraja romana hodaju po tankoj liniji iskušenja, ali ostaje nejasno da li su incest izvršili. Nažalost, Muzil je umro, a nije završio roman. Nije uspeo da pojasni šta je to "dugo stanje" kojem ljudi treba da teže. Iza njega je ostalo brdo beleški. Sve te beleške su objavljene, ali ni jedan teoretičar književnosti nije uspeo da dokaže da li je reč o kraju romana, jer niko ne zna kako je Muzil hteo da dovrši roman i da li je hteo. Verovatno jeste hteo, ali nije umeo.
Robert Muzil je u jednom sigurno uspeo. Stvorio je i oživeo lik čoveka bez osobina, jedan soj ljudi kojima nedostaju sve ljudske osobine. Čovek bez osobina ima razum, ali nema osećajnost. Ima strast, ali je ta strast opsesija za znanjem, bolesna želja za činjeničnošću. Čovek bez osobina više nije čovek. on više liči na androida ili novi, drugačiji izdanak ljudske vrste, mutant.
Trojica velikana svetske književnosti Džojs, Kafka i Muzil, pišu o jednoj te istoj temi. Nit koja ih, nesumnjivo, povezuje jesu metamorfoze čoveka XX veka i kao da svojom kreativnom intuicijom najavljuju ubrzanje evolucije homo sapiensa.
“Kad se Gregor Samsa jednog jutra prenuo iz nemirnih snova, ugledao je sebe u postelji pretvorenog u ogromnu bubu». Džojsu je trebao čitav život, tri velika romana i galoni alkohola da bi otkrio i opisao ono što je Kafka uspeo samo u jednoj nevelikoj priči. Kafka je govorio da njegov «Preobražaj» nije ispovest, ali jeste indiskrecija – san koji otkriva strašnu stvarnost, a strašno potiče od života.
Robert Muzil, treći gorostas epohe, u «Čoveku bez osobina», svog junaka Urliha, nije morao da provlači kroz mučni proces metamorfoze. Urliha,čoveka bez osobina, stvorila je po svojoj meri već preobražena civilizacija. Njegovo je samo da živi bez žudnja i želja, ljubavi i htenja, bez volje i osećajnosti.
Ako pogledamo pažljivije oko sebe videćemo da ljudi bez osobina danas nisu retkost. Liče na androide ili mutante, slično se oblače, slično razmišljaju i ponašaju, sve znaju, ali malo osećaju. Naravno, ima ih i među političkim liderima i državnicima. Oni ne trepnuvši donose odluke zbog kojih će hiljade drugih ljudi izgubiti život, a stotinama hiljada biti nanetia patnja i bol. Ima ih i među magnatima i tajkunima, koji uvećavajući svoj profit, bogatstvo i moć, teraju mnoge druge ljude u bedu i glad, među menadžerima, koji će vam uz uvežban ljubazni osmeh na licu dati otkaz, među komšijama iz iste zgrade koji jedni druge ne prepoznaju i ne pozdravljaju.... i opšte, ima ih sve više i više.
Uostalom, izgleda da je takav je bio i Robert Muzil. Jedan od Muzilovih biografa, Adolf Frise, opisao ga je kao hladnog, gordog i nekomunikativnog čoveka oštrih sudova, vojničkog tona obraćanja, ponosnog na svoju oficirsku karijeru tokom Prvog svetskog rata. Spolja, bio je elegantan, sujetan, uglađen, lepo odeven, ali na distanci. Ostavljao je, prema Friseovim rečima, utisak impresivne ličnosti, ali ne uvek simpatične, niti ljubazne. Voleo je da nipodaštava sagovornike usputnim primedbama, delovao nepristupačno i osećao se nepriznat, držeći ljude podalje od sebe, što se završilo neminovnom izolacijom.…………….
* Naravno, ima i knjiga koje nam se same preporuče koje nas, obične čitaoce, privuku već svojom prvim rečenicama, i koje, baš zato, ne ispuštamo iz ruke do poslednjeg slova.
Pišem ovo zato što su svi koje sam volela umrli, prva je rečenica u romanu “Moj Majkl” Amosa Oza, a u Kucijevom “Dnevniku loše godine” već na prvoj strani piše: Prvi put su je moje oči ugledale u perionici. Ima crnu, crnu kosu, kosti lica kao izvajane. Neki zlatast odsjaj na koži, plamsav, to bi mogla biti umesna reč. Crveni haljetak i tange. Dok sam je posmatrao, polako me je obuzimao sve jači bol, metafizički bol, kojem nisam ni pokušaavao da se oduprem.
Na čitaocima je da biraju koje će knjige čitati.