To je jedini muškarac koji mi se udvarao usrane guzice. Ja sam bila najlepša, najbolja, najzanimljviija osoba na planeti. Često mi je govorio da mi je kosa lepa i princezasta. I da je ljubav slatka jer se okolo nje nalazi šećer.
Imao je tada između tri i četiri godine. Bio je to školski primer edipove faze i trajao je nekoliko meseci. Sedeo je na klozet šolji i dovikivao da dođem da mu obrišem guzu. Ja sam nešto radila i trebalo mi je neko vreme da operem ruke i stignem do kupatila. Kada sam se pojavila na vratima sedeo je nakrivljene glave u stranu, gaće su mu visile na nogama koje nisu mogle da dodirnu pod i šeretski se smešio. Nasmejala sam se tom simpatičnom prizoru a potom i rečenici koja je usledila:- Dobro, princezo, dokle ja tebe da čekam?
Dakle, usrane guzice mi se udvarao, bez pardona. Zašto me je nazivao Princezom, ne znam. Nije nikada voleo bajke, za razliku od svog starijeg brata.
- One uvek počinju i završavaju se isto. I svi su srećni na kraju, a to ne postoji. Bajke su dosadne.
Umesto bajki, voleo je Duška Radovića. Pored svih pesama, priča i drama, tražio je da mu čitam i Duškovu autobiografiju, do poslednjeg slova. Takođe je od malena voleo Malog Princa, pročitali smo ga stotinu puta. To je jedina knjiga koju i danas želi da mu ja čitam, pošto odavno čita sam. Malog Princa je voleo jer on uvek govori ono šta misli. Tako mi je rekao. Najviše je voleo poglavlje o lisici i pripitomljavanju. To poglavlje smo čak ilustrovali na nekadašnjem zidu njegove sobe koji je u međuvremenu okrečen. Stalno smo škrabali po tom zidu, on i ja, ostavljali smo jedno drugom poruke i crteže. Mali Princ nije moja omiljena knjiga, iako ga volim, ali njegov je favorit od rođenja.- Ti si zauvek odgovorna za mene, jer si me ti pripitomila.
Taj zaključak je izveo iz toga što u knjizi piše da smo zauvek odgovorni za one koje pripitomimo.
Otuda moje iznenađenje kada me je nedavno slagao. Lepo me je gledao u oči i lagao, svesno. Kada smo ustanovili da me laže, a to je bilo brzo jer je odmah priznao, htela sam sa njim da razgovaram o tome. Deca često lažu, neko bi rekao. Ja bih rekla da deca retko lažu. Često maštaju ali retko lažu. Nisam do sada imala takvo iskustvo. Nisam bila ljuta, čim je slagao a ima 8 godina, nešto je tu do mene, manje zbog toga što sam ga rodila, više zbog toga što sam ga pripitomila.
- Nisam spreman za razgovor. Moram prvo da razmislim šta je to laž. - rekao je.
- U redu, razmisli.
Onda je neko vreme u sobi razmišljao. Ali nije bio spreman ni malo kasnije. Te večeri ja sam imala predstavu i morala sam na svoj posao. Usledio je predlog da ja njemu postavim nekoliko pitanja pismeno, da on razmisli i odgovori pismeno ili usmeno sutradan kad se vidimo. Pitanja sam na brzinu sročila i uveče sam zatekla odgovore koji su me prvo nasmejali. Potom smo sutradan razgovarali. I evo tih pitanja i odgovora, i dodatnih usmenih pojašenjenja.
1. pitanje: Šta je laž?
Pismeni odgovor: Kada neko nekog... pa kao da nekog prevari.
- Da li baš prevari? Da li je to tačna reč? - pitam ga.
- Pa nije baš prevara, nego neka neistina - odgovara.
- Da li možemo da kažemo da je laž svesno izgovorena neistina? - pitam.
- Može tako da se kaže. - zaključuje.
2. pitanje: Zašto ljudi lažu?
Pismeni odgovor: Zbog mnogo stvari.
- Zbog kojih stvari? - pitam.
- Zato što ne vole da objašnjavaju istinu. Ona nekad nije lepa - kaže.
3. pitanje: Zašto ti lažeš?
Pismeni odgovor: Zavisi. Zavisi od toga šta lažem.
- Navedi mi neki primer.
- Kad se nečega stidim ili plašim, kada bih voleo da nešto nije istina. - kaže Nidža.
- I kada mi nešto nedozvoljavaš. - dodaje.
4. pitanje: Da li tebe neko laže?
Pismeni odgovor: Mnogo ljudi, živih bića.
- Kako misliš živih bića?
- Moj brat je recimo živo biće ali nije čovek.
- Kako nije čovek?
- Više je vanzemaljac. Nekad i budala.
- Dobro, da li te je Luka nekad slagao?
- Jeste, milion puta.
- Kakve su to laži bile?
- Glupe. Ne sećam se ali znam da me je slagao.
(Luka nije dete koje laže. Mora biti da ga je slagao neke gluposti tipa da se ne seća gde je neka igrica i sl)
- Okej. A tata? Ja?
- Ne.
- Babe, dede, tetke.....?
- Ne.
- Pa kako te onda mnogi ljudi lažu?
- To što ja ne mogu da se setim ne znači da niko nije lagao. - ovaj me je odgovor zapanjio.
5. pitanje: Kako se osećaš kad lažeš?
Pismeni odgovor: To je teško reći, pošto sad ne lažem. (ovde sam se smejala dok sam čitala)
- Hajde pokušaj da se setiš neke situacije i kaži mi kako si se osećao.
- Što samo ja tebi odgovaram na pitanja? Što ti meni ne odgovaraš? - pita me Nidža.
- Okej. Izvini. Pitaj me.
- Kako si se TI osećala kad si lagala? - gleda me u oči.
- Bedno. - odgovaram.
- Znao sam da ćeš to reći! - uzviknuo je i uperio prstom u mene.
- Kako si znao? Ti si se isto osećao bedno kad si lagao? - pitam ga.
- Ne. Nego zato što si ti takva osoba.
6. pitanje: Kako se ti osećaš kada tebe neko slaže?
pismeni odgovor: Zavisi ko i kakva je laž i da li su brat, roditelji ili drugovi.
- Na primer kada te je Luka lagao, kako si se tad osećao?
- Besno. Ljutito. Hteo sam da ga zadavim. Da mu kažem da je glupan.
- Jesi li uradio to?
- Nisam. Shvatio sam da je imao pad inteligencije. (ovo često ja koristim za sebe ili neke druge ljude, tako da je ovo jedina neoriginalna Nikolina misao, koju je prisvojio usled čestog slušanja iste u kući)
- Pa šta si uradio?
- Plakao sam.
- Da li si mu rekao da to nije lepo?
- On to zna.
- Ali možda ne zna da si plakao i da te je to zabolelo. - kažem.
- Reći ću mu.
7. pitanje: Da li se lažima nešto dobija? I ako da - šta?
pismeni odgovor: Dobija se to da se nešto sakrije.
- Ima li još nešto?
- Ima ali to je najvažnije.
8. pitanje: Da li se lažima nešto gubi i ako da - šta?
pismeni odgovor: Nije mi sinuo primer.
- Na primer, da li je Luka nešto izgubio kod tebe kad te je slagao?
- Poverenje.- rekao je nakon kraćeg razmišljanja.
- Aha. Znači gubi se poverenje. To znači da bih ja mogla da izgubim poverenje u tebe, pošto si me slagao?
- Može da znači ali ti to nećeš.
- Što neću?
- Zato što sad nisam lagao ništa. Ti si takva osoba.
Dobro. Saznala sam mnogo toga iz razgovora sa Nidžom. Čak i kakva sam osoba. Ili makar kakvom me on vidi. Na kraju ga pitam:
- Jesmo li mi došli do nekog zaključka? Da li je laž dobra, loša? Da li treba lagati? Šta smo uopšte zaključili?
- Lagati treba samo ponekad. Što ređe. - kaže Nikola.
Šta je trebalo da kažem? Njegovi dodatni odgovori, pojašnjenja i razmišljanja učinili su da shvatim da on i dalje govori ono šta misli i to mi je bilo drago. I da ja tu nemam baš ništa da dodam. Da bi svaka moja rečenica o tome kako ne lažem nikada, bila licemerna. Da bi svaki moj savet da ne treba nikada lagati bio takođe licemeran. Deca ne podnose licemerje. On je rekao najtačnije. Što ređe.
Dovoljno sam ja učila svoju decu. Izgleda da ja počinjem od njih da učim.
-