Na sajtu b92 pronasla sam tekst o porastu broja turista na Juznom polu. Necu ovde o turistima, samo malo o Juznom polu i, nadam se, nekoj mojoj buducoj poseti. Posto je to jedna od dve destinacije koju zelim da vidim pre nego sto umrem. Drugo je zemlja Inka. Ali o tome nekom drugom prilikom.
Ideju da jednom posetim Juzni pol dobila sam davno. A onda je pre par godina dosao u Izrael jedan naucnik koji se bavi neutrino fizikom i pricao nam o svojoj poseti. I eksperimentu koji se gradi i obavlja tamo. Iako je predavanje bilo za fizicare, veliki deo njegove prezentacije bio je o samoj poseti. Posle je dosla jos jedna moja prijateljica, sa tog istog eksperimenta. Koja mi je, uz osmeh, priznala da je Antartik jedan od razloga sto je promenila eksperiment.
Na juznom polu, na samom polu, trenutno postoje dva eksperimenta, mada se stariji ustvari uklopio u noviji. Stariji je Antarctic Muon And Neutrino Detector Array ili Amanda, drugi, koji se jos gradi je IceCube.
Prvo malo o neutrinima. To su cestice veoma male mase koje jako slabo interaguju. To, za laike, znaci da je masa nekoliko redova velicine manja od najmanje izmerene mase cestice (elektron). Znamo da imaju masu, ali jos ne znamo kolika je tako da samo postoji gornja granica njihove mase kao merni rezultat. Slaba interakcija znaci da prolaze kroz skoro sve i da ih tesko mozemo detektovati i meriti. Posto je tri vrste neutrina, elektronski, muonski i tau-neutrino. Imena su dobili po svojim masivnim parovima, elektronu, muonu i tau. Jedina interakcija koju osecaju je slaba interakcija. To je ona koja je odgovorna za beta radioaktivni raspad. Najpoznatija reakcija, koja se pominje u srednjoj skoli je n->p(+)e(-)antineutrino. U tim reakcijama su i prvi put "detektovani", ustvari zakljuceno je da postoje zbog nedostatka energije. Interagovace sa materijalom samo ako materijal ima elektrone (elektronski), muone (muonski) ili tau u sebi.
Ovo poslednje znaci da ne mozemo da ih uhvatimo u nasim standardnim detektorima. O tome malko kasnije. Prvo o izvorima. Proizvodimo ih i mi u nuklearnim reaktorima i akceleratorima cestica. Takodje nastaju usled prirodne radijacije. Postoje i atmosferski, kao posledica interakcije kosmickih zraka i atmosfere. Suncevi neutrini (srpski je verovatno pravilnije sunceva neutrina :() nastaju u procesu nuklearne fuzije u jezgru nase zvezde (i drugih). Nastaju i kao posledica eksplozije Supernove. Na kraju sa nama su i neutrina koja poticu iz vremena nastanka svemira.
Neutrina iz razlicitih izvora imaju razlicite energije. Prema tome potrebni su nam i razliciti eksperimenti da bi ih merili. Neki od eksperimenata su u rudnicima, neki pod morem, a dva (ili jedan, kako vam se vise svidja), u ledu Antarktika. IceCube. Predvidjen je da hvata neutrina najvisih energija. Za detekciju neutrina je potrebna uglavnom velika zapremina nekog aktivnog elementa, i potrebno je da bude pod zemljom (da bi se smanjio doprinos zagadjivaca :p). Takodje je dosta cesto potrebno da aktivni materijal bude proziran i cist (sa sto manje deformiteta), posto je cesto svetlost indikator prolaska neutrina.
Dakle IceCube. Kad sve bude zavrseno imace par hiljada foto-multiplajer cevi (tube, PMT) koji ce se nalaziti na dubini izmedju 1,5 i 2.5 km. PMT se nalaze na strunima, otprilike 60 na jednoj. Da bi se strune postavile u led, buse se rupe vrelom vodom, strune se spustaju, i onda priroda cini svoje, od vode se napravi led. S obzirom da je na Anratktiku moguce aktivno raditi samo tokom juznog leta (sada), godisnje (ustvari tokom tri letnja meseca) se postavi nesto vise od deset struna.
I sad najintresantnije. Put na Antarktik (a sve u nadi da cu jendom opsivati i licno iskustvo) pocinje obicno na Novom Zelandu. Prevoznik je americka vojska, posto eksperiment uglavnom kontrolisu Amerikanci. Putnici na Novom Zelandu dobijaju kompletnu zimsku garderobu za juzni pol. I moraju da je imaju na sebi pre ulaska u avion. Za potsecanje, na Novom Zelandu je tada leto, znaci minimum 30. Avion je vojni transportni, gde putnici sede sa obe strane aviona, okrenuti ledjima zidu. Pomalo podseca na scene iz filmova i kamione u kojima se prevoze (ilegalni) radnici. Taj avion ih vozi do baze na obali. Tu se putnici razdvajaju (postoji nekoliko eksperimenata iz raznih oblasti na Antarktiku). Netrino fizicari posle prespavane noci, ili vise ako je lose vreme, se ukrcavaju u avion koji ce ih odvesti na sam Juzni pol. Tamo se nalazi njihov eksperiment i pratece zgrade. Avion se spusta na specijalnu pistu, iskrcava pridosle, ukrcava one koji odlaze, i ne gasi motor. Ako ga ugasi nece moci da ga upali, temperatura je -60. Pridoslice se smestaju u svoje "sobe", to su male prostorije koje sadrze krevet i pisaci sto, a od ostalih su ogradjene zavesom. I pocinje delimicna izolacija od spoljasnjeg sveta. Internet je prisutan svega par sati dnevno. Tokom tri letnja meseca tamo su prisutni i lekar i zubar, kao i kuvari. Drugarica rece da je hrana najbolja koju je jela u zivotu. I dosta sveta. U slobodno vreme trce (za Novu Godinu) oko juznog pola, ograju fudbal, zabavljau se. Krajem februara skoro svi odlaze, ostaje samo nekoliko dezurnih. I oni su tu prepusteni sami sebi narednih 9 meseci. Avion vise ne leti. Jedne godine neko od dezurnih se ozbiljno razboleo. Ne mogu da se setim sta su tacno uradili, ali nije bilo prijatno.
U trci da prvi stigne na Juzni pol pobedio je Norvezanin Amunsden. Britanac Skot, drugoplasirani, pored trke izgubio je i zivot. Bila sam jos mala kad sam gutala knjige o istrazivanjma, izmedju ostalim i o osvajanju Juznog pola.
U mojoj struci, posle sedam godina stalnog zaposlenja dobije se tzv. "sabatical". To je godinu dana placenog odsustva koje mozes da provedes kako hoces. Ja cu moj prvi sabatical, ako dobijem stalan posao u ovoj struci, da provedem na IceCubu i otici cu na Juzni pol.