Od kako sam ostario, ima tome neka godina, slabo izlazim. Jedino do knjižare. Pa tu onda ronzam. Nekad nešto kupim, Nekad nešto od kupljenog pročitam. Čitam u naletima. Ili uopšte ne, ili jako. Dakle, na mah. Tu ne računam dnevnu štampu koju čitam na dah. Nju doživljavam kao intoksikaciju kojoj sam izložen mimo svoje volje. Većinu tog štampanog materijala ne bih dodirnuo ni hirurškim pincetama, da ne moram. Kad je o knjigama reč, počeo sam da otkrivam toplu vodu. Moje novo otkriće je Gistav Flober, za koga ovih dana zaključujem da je veličanstven pisac. Ne u smislu veliki (nedodirljiv ili dalek – kakav bi mogao da bude Viktor Igo) već u nepretenciozno-ingenioznom smislu koga ranije nisam bio svestan.
A danas popodne uđem u onu knjižaru kod SKC-a, tamo gde je ranije bila mala sala za koncerte i knjižara, pa šoping mol, želeći da proverim kako stoje stvari sa poručnikom Bluberijem. Konstatujem da nema ničeg što mi treba i krenem napolje, ovlaš bacajući pogled na izložene gomile. Pažnju mi privuče naslov: A znaš li ti jadan da smo mi ođe za okultno zaduženi? Napisao Bojan Pandža. Uzmem i prelistam ovu zbirku tekstova o okultnom filmu. Odlučim da knjiga nije za mene. Okultno je u mojoj percepciji isto što i dosadno, ali ne bilo kako dosadno, već neprijatno dosadno, pa je vratim na gomilu. Onda je opet uzmem. Naslov mi je bio nepriličan za nešto što se bavi neprijatno dosadnim stvarima. Počnem da čitam nasumice. Str. 162, prikaz filma Nietzsche and the Nazis iz 2006. «U drugom delu (filma) predavač nam objašnjava Ničea i njegovu filozofiju i to jako koncizno i lepo, tako da će vas zainteresovati da ukoliko već niste upoznati sa Ničeom, da istražujete dalje, ali i oni koji nisu baš u fazonu da iščitavaju taj buljuk knjiga, ovo je sasvim dovoljno da se čovek upozna sa osnovnim načelima njegove filozofije. JA, kao pobornik ultranihilizma Karla Pancrama, uživao sam u ovom predavanju jer je autor sve to lepo razložio i izložio razgovetno, staloženo, baš onako kako treba da izgleda predavanje. Priča se vrti (kako ružan izraz) oko toga da svaka ideologija ima svog filozofa na koga se poziva, pa su tako komunisti imali Marksa, a nacisti su sebi uzeli Ničea, i naravno da nije slučajno što su birali mrtve ljude, jer Niče da je bio živ komotno bi ih oterao u tri lepe pizde materine, a kontam i Marks komuniste.»
Tu odlučim da investiram 399,60 dinara i ipak kupim ovo delo (kasirka nije bila spremna da ulazi u detalje – «400 dinara, molim!»).
Odem posle u obližnji bircuz gde je trebalo da se vidim s jednim čovekom. On je kasnio pa sam još malo čitao. Zanimalo me je ko je autor. I kako ga ne znam? Ja navodno nešto kao pratim scenu. Znam sve mlade pisce (mislim, znam ih kao čitalac...). I one dobre, i poludobre i one koji se prenemažu i pišu budalaštine. Znam i one srednje generacije. I one dobre...I one s biciklom i bez njega. A ne znam Bojana Pandžu, čoveka koji se u mladosti bavio muzikom i «ponosnog nosioca dijagnoze F60.31 aka Borderline Personality Disorder, više puta lečenom u ustanovama zatvorenog tipa, i to skroz bezuspešno, a na radost svih čitalaca ove knjige jer bez bolesti, pa naravno da nema ni umetnosti, u ovom slučaju fanatizma.»
Ali ga, evo, sada znam i toplo preporučujem vašoj plemenitoj pažnji.
Abraksasov vodič niz dokumentarni film, inteligentna je i duhovita knjiga koja govori o nekim filmovima koje, najveća je verovatnoća, niste gledali, niti ćete, ali će vam svejedno biti zabavno da čitate ove lucidne i iščašene prikaze koji govore najviše o nesvakidašnjoj ličnosti autora.