Kratak i neilustrovan prikaz jedne nadasve nesvakidašnje večeri čitanja dve priče Isaka Babalja do kojeg je došlo skoro slučajno, u ulici Alekse Šantića broj 8
- Mala beogradska čitaonica "Beogradski bistro", utorkom od 20h, program uređuje & vodi Petar Miučin, alijas Pera Ložač.,
Ustvari, ne baš slučajno. Na tremu ispred kuće a koji gleda na dvorište, koje opet ne gleda na ulicu, na mestu gde je do nedavno radio klub "Ptičica" bile su postavljene sledeće stvari: jedna stolica (barska naravno), sto sa lamopom koje je starinska a svetlo koje baca svetlo je koje liči na Kalenićevu pijacu i sve one sitnice koje možete kupiti tako ako vas kojim slučajem baš zabole da idete na Sajam antikviteta; zatim jedan mikrofon loše ozvučen i jedna legenda nekadašnjeg grada Beograda, čuveni Pera Ložač.
I Babelj.
Veče je, to se sve juče dešava, kiša počinje da pada a svi gosti su ispod jednog suncobrana koji ovde glumi kišobran, razume se, zato što je noć i nema sunca nego pada kiša.
I onda počinje čarolija. Pera stavlja dva para anočara. zatim uzima jednu žensku tašnu crne boje (nećemo sada o poreklu te imovine) iz koje polako počinje da izvlači sledeće predmete: senku za oči, puder, maskaru, mikrofon za prisluškivanje i revolver. Publika se smeje.
Onda se svi prave da ništa nisu videli, a Pera počinje da čita, poput svakog interpretarora zgodnog i vrijednog on tu i tamo ubaci koju, požali se slušaocima na probleme oko prevoda, i pokazuje jednu staru knjigu za koju (kaže on) osnovano sumnja da je napisao Gustav Krklec (a taj je gospodin i Babelja prevodio). Knjiga konspirativna, raskupusana a potpisa autora - nema.
Menja Pera naočare, slušaoci ćute usredsređeno prateći radnju, čita Pera i interpretira i odjednom se pred nama, tu u dvorištu Šantićeve 8, odigravaju neverovatni i groteskni prizori nasilja, zelenašenja, svadbi nekih kakve niko sebi ne bi poželeo, plamen i nesposobna policija, tu je Benja Krik, ili Benja Kralj, sin taljigaša Mendelja - veliki razbojnik spram kojeg su oni holivudski smešni, ali tako je to kod ovih što su pisali o Odesi, pa još bili Jevreji - ko bi mogao da se meri s njima... Niko. Crno im more zapljuskuje obale, grad gori u plamenu i poviče jedan junak "Šta će nam ovi Jevreji" - a istina, nije ni njih u najlepšem svetlu pokazao.
I sad, neću da prepričavam Babelja, verujem da ga većina ovde poznaje. Ali bih da prosledim vest o jednom planu. Pera, naime, Ložač (beogradska legenda, ne onaj što je maznuo ime sa sve nadimkom nego pravi, pravcati Pera Ložač) ima zanimljiv predlog. Da ljudi dolaze i čitaju, ne duže od pola sata najviše sat, da čitaju odlomke svojih omiljenih knjiga - jer čar je u interpretaciji. Kada ja čujem kako Pera čita Babelja, onda je to jedan novi Babelj jer ja onda vidim šta je Peri smešno a šta manje smešno, šta ga grozi i da li bi možda i mene moglo da zgrozi... A i podseti me na Babelja. Recimo. Ili na Gustava Krkleca. Posle i na ludog Dejana Novičića čije nam je knjige (videla sam ih ranije, ali je zanimljivije ovako) pokazao, jedna bela druga crna, u njima (naravno) ništa ne piše osim naslova na koricama. Jedna se zove Beograd druga Srbija (ne sećam se koja je bela koja crna, a nije ni važno)
... I da ne dužim, ukoliko neko želi da podrži svojim prisustvom ovakve večeri (za početak će čitati samo Pera - a ja mislim da je tako i najbolje, zabavan je to i inteligentan, brzoreagujući interpretator zavidnog kafanskog iskustva) može da dođe utorkom u 20h u Šantićevu 8 i da sluša priče. Posle može da radi šta hoće.
Radi se o jednom pokušaju od kojega bi se mogle izvuči dve korisne stvari. Prva je sam čin podsećanja na neke knjige. Druga je uigravanje za zimu koja će nas verovatno iznenaditi negde posle jeseni i tada će verovatno biti veoma lepo sedeti u toplom (ok, ne zvuči lepo ali nije redak slučaj da se sirotinja greje u bibliotekama - naslušala sam se o takvim slučajevima diljem Srbije obilazeći slična mesta) dakle, sedeti u toplom i slušati priče.