“It’s only make believe
”Conway Twitty.
„Jer , uz rok, kroz rok, kada se gleda -gleda se šire;
kada se sumnja -sumnja se dublje;
kada se veruje - veruje se iskrenije;
a kada se samuje -samuje se sa čitavim pokolenjem: razgara se osećaj najšireg generacijskog zajedništva pred neizvesnošću kao dominantnom izvesnošću epohe."
Dragoslav Andrić
LEPA RIĐOKOSA
Evo sad stojim pred svima čovek pun razbora
Znam život i znam o smrti sve što živ čovek može saznati
Iskusio sam ljubavne patnje i radosti
Pokekad sam umeo da nametnem svoje ideje
Naučio sam više jezika
Proputovao dosta sveta
Video rat u artiljeriji i pešadiji
Ranjen sam u glavu lobanja mi je otvorena pod hloroformom
Izgubio sam u strašnoj borbi najbolje prijatelje
Znam o starome i novome koliko samo čovek može znati
I ne hajući danas za ovaj rat
Među nama i za nas prijatelji moji
Sudim o ovoj dugoj raspri koju vode ustaljenost i domišljatost
Red i Pustolovina
Vi čija su usta sazdana po ugledu na božja
Vi čija su usta sušti red
Budite milostivi kad nas upoređujete
Sa onima što behu savršenstvo reda
Nas koji svuda tražimo pustolovinu
Mi nismo vaši neprijatelji
Hoćemo da vam pružimo prostrane i čudnovate oblasti
Gde se rascvetana tajna nudi svakom ko želi da je ubere
Tu plamte nove vatre neviđene boje
Tu su hiljade nemerljivih pričina
Koje treba učiniti stvarnima
Hoćemo da istražimo dobrotu njene ogromne ćutljive krajeve
Tu je i vreme koje se može odagnati ili vratiti natrag
Imajte milosti za nas večite borce na granicama
Bezgraničnog i budućnosti
Milosti za grehe naše i zablude
Evo stiže leto vreme sile jarke
Proleće je mrtvo s njim mladost moja sva
O Sunce dolazi dob Umnosti žarke
I čekam ja
Blagi i plemenit oblik što ga prima
Da je uvek volim i da za njom krenem
Ko magnet na gvožđe deluje na mene
Ljupki izgled ima
Divne riđokose žene
Kosa joj je zlato kao da je
Sva od lepe munje koja traje
Ili one vatre razasute
Po žbunu gde venu ruže žute
No smejte se smejte meni
Vi ljudi odasvud pre svega ovdašnji
Toliko ima toga što ne smem da vam kažem
Što mi ne biste dopustili da kažem
Smilujte se meni."
Guillaume Apollinaire
Umesto uvoda :
"Postoje dobro socijalizovani, uspešni, priznati, lepi, politički korektni.
Postoje prokleti, odbačeni, avanturisti na granicama egzistencije.
Ovi prvi vazda procenjuju druge, zgražavaju se nad njima, izvrgavaju ih ruglu i kazni. Imaju oni zakone, norme, novac, moć, status.
Rokenrol je, ponekad, jedino sklonište ovih drugih. Ta muzika ih štiti od progona, životnom porazu i neuspehu daje izgled avanture, od gubitnika ih pretvara u heroje.
Ludilo, alhemija, magija...
Muzika koju volim mora da bude "bazična i ukorenjena".
Ovu sintagmu sam pokupio od Jimmie Dale Gilmorea. Mora da bude blues, country, rock'n'roll, folk. Modifikovan, transfigurisan, prevrnut na glavu, izvrnut, bilo kakav, po nahođenu autora i izvođača. Važno je da postoje žanrovske odlike koje ga određuju na neki način.
Takođe muzika mora da vodi na put. Treba da poseduje neki kinetički element. Taj trip može da vodi u deltu Mississippija, na teksaško-meksički granicu, u swinging London ili "iza lica" konzumenta, među uspomene, frustracije, rane iz ljubavnih ratova, želje i nade.
Ona mora da priča priču o usamljenosti, pokvarenim ženama, palim anđelima, umornim herojima, o slomljenom srcu nemogućnosti povratka izgubljenom domu, usamljenim avenijama, velegradskim pločnicima, prašnjavim putevima koji vode ka zalazećem suncu, o vagabundama koje njima lutaju, o njihov besciljnom begu.
Bazičnost i ukorenjenost su povezani sa mojim shvatanjem rock'n'rolla kao duboko tradicionalističkog medija, kako u muzičkom smislu tako i značenjskom. Njegova osnovna funkcija je da sačuva uspomenu na vreme kada je postojala mogućnost i da zabeleži okolnosti pod kojima je ta mogućnost prokockana.
Jedan srpski pesnik, Rade Drainac, ima stih:
"Ne uzdišem lepu pesmu da napišem, no da objasnim ovaj bol koji mi do nogu savija čelo".
Ove reči, zajedno sa onima Antonina Artauda, spomenutim u uvodu za Električnu zastavu, o "onima koji su na gubitku u svom pisanju" govore o autorima čiju muziku volim i razlozima za tu ljubav.
Maštam da su i oni u istim govnima kao i ja - Bob Dylan, Neil Young, T Bone Burnett, Tom Waits - samo što, za razliku od mene, imaju talenat koji im omogućava da svoju muku pretvore u lepu pesmu.
Ova maštarija je naravno potpuna glupost. Ali potkrepljuje duh zajedništva i pripadnosti."
Žikica Simić (..je *dole na uglu*...)
*
"U predvečerje roka, u njegovoj postojbini, SAD, teku tri reke popularne muzike:
"pop" u užem smislu (industrijski prizvod Tin Pin Aley i slično),
"ritam i bluz" (R&B, gradski crnački bluz, namenjen plesu, sa ritmom koji udarau stomak),
I "kantri i vestern" (u tradiciji sentimentalnih belačkih, pionirskih i kasnijih balada).
Mladi nemaju svoju muziku,svoju odeću, svoja mesta okupljanja, i druga vidljiva obeležja svoga identiteta - sve to moraju da dele sa starijima;
Ni kad sasvim odrastu, poslovni svet u njima još kao da ne vidi poseban, najširi sloj potrošača.Stanje će se, međutim, izmeniti neverovatno brzo: upravo u roku će, najpre u SAD, mladi naći mogućnost da se grupno identifikuju, solidarišu i izraze, a monercijalna mašina novo, neslućeno široko polje dejstva i profitiranja.
Početkom pedesetih, 1952-53, u uslovima koji predstavljaju predmet bezbrojnih, kontraverznih studija, pomenuti muzički tokovi se mešaju i stapaju.Iz jednoličnog ali veoma naglašenog ritma, zavodljivih akorda gitare , koja počinje da se ističe, klavirskih tirada, i temperamentnog, prgavog vokalnog stila protkanog izazovnim usklicima i onomatopejama ( "scat"), rađa se rok, kao "muzičko kopile" u službi plesa,
koje izaziva pravu eksploziju mlade energije, ustremljene ka najintenzivnijem uživanju u trenutku. "Tekstova" kao da i nema: to su - i biće sledećih nekoliko godina- samo ljubavni pokliči,svedeni na "jezik znakova".
Izraz "rock and roll" se pojavio još 1948, za potrebe ritma, kao asocijacija na seksualni čun.Iskrsava ponovo 1951 , da bi od 1952. sistematski počeo da ga upotrebljava znameniti disk-džokej Alan Freed
To je i zvanični početak istorije roka.
Sh-Boom , grupe Chords ili
blue Suede Shoes Carla Perkinsa, prekretnica je
definitivno obeležena.Za te godine postaje karakteristično da se neka nepoznata pesma opskurne grupe, koju lansira neka mala, tek rođena firma, u svojoj originalnooj, rok verziji popne do visokog mesta na top listi (obično u kategoriji R&B), da bi je usvojio i razvodnio standardni pop u svojim tumačenjima, čime bi se , upravo, otvarali novi prostori za nadiruće rok-originale.
Pokazalo se, međutim, da je tek fenomenalni
Elvis Presley imao sve preduslove da postane simbol i uzor u roku, i da to ostane sve do pobedonosnog nastupa Beatlesa.Sin siromašnog farmerskog nadničara, bio je rano nadahnut crnačkim crkvenim popevkama ("gospel") , praćen karakterističnim njihanjem koje će, u vrlo svetovnom vidu, biti značajno obeležje njihovog nastupa.
Dok je Haley prešao u rok iz popa, Presley je u rok slio, poduprta crnačkom muzikom, svoja "kantri i vestern" iskustva, postajući na prečac vodeći predstavnik pravca zvanog "rockabilly", obojenog sirovim akustičnim ritmom sa gromkom podrškom iz pozadine i prodornim solo-partijama električne gitare.
Osoben u skoro svemu - odevanju, jeziku, nastupu, sugestivnosti, dosledno zaokruženim "image"-om - bio je prvi beli pevač koji je belačke pesme pevao na crnački način
.Samo korak za njim sledi ga , u Americi,
Jerry Lee Lewis, a u Engleskoj Tommy Steele .Engleska ,u stvari, dolazi do roka posredstvom uspaljenih "teddy boys" oko 1954, zatim filma Blackboard Jungle ,turneje Billa Haley-a , te pomodnog plesa "skiffle" , na
muzičkoj podlozi koja kombinuje crnačke "work songs" (ruralni bluz) sa Juga SAD i "folk"
i slično) , uz "boogie" iz Nju Orliensa.
Kasnih pedesetih godina, pošto je već, zauvek. Premošćena provalija između pop- muzičke "umetnosti" na vrhu i "cirkusa " na dnu, rok unekoliko stagnira. Kao da je krupna Elvisova figura zakrčila glavne prolaze, a i rok je kao ples potisnut endemijom twista.
Pokazalo se , u stvari, da je to bio samo predah, potreban za poslednji, pobedonosni zalet.
Prve šezdesete godine obeležile su koincidencijom tri fenomena:
U Engleskoj pojavom Beatles-a.
U SAD izrastanjem Boba Dylana,
Te naglim množenjem diskoteka, na obe strane Atlantika
Već 1961, kada ih uzima pod svoje dalekovidi i prodorni menadžer Brian Epstein, Beatlesi su najraskošniji izdanak "liverpulskog zvuka", među nekoliko stotina grupa koje sviraju u tom lučkom gradu, najotvorenijem za neposredne muzičke uticaje sa one strane okeana.Za ciglo dve godine osvajaju Englesku i Evropu, a početkom 1964. i SAD.Njihovo trijumfalno gostovanje u Americi dolazi u pravi čas da spase tamošnji rok od pretećeg rastapanja u mirnim vodama" kantri i vesterna".
U međuvremenu, 1962, Dylan (Robert Allen Zimmerman) snima svoj prvi LP, koji se ne prodaje; na njegov koncert u Karnegi-holu
Ali njegova pesma
Blowin` in the Wind, u interpretaciji Peter, Paul and Mary, smesta dovodi u fokus i samog autora, kome su dovljne dve godine da, ponajviše zahvaljujući upravo svome pesničkom talentu, postane "guru" svoje radikalno nastrojene generacije.Zahvatajući duboko iz folka , neposredno ili posredstvom svoga velikog učitelja i uzora
Woody-a Guthrie-a, svojim složenijim inerpretativnim prilagođenjima Dylan demonstrirada je i rok u suštini - folk, tojest da mu je korenje dublje no što je dotle moglo izgledati.
Godinu dana posle američkog otkrića Beatles-a, Dylan, zauzvrat , osvaja Englesku. To su godine njihovog značajnog međusobnog uticaja: novi zvuci Beatles-a izazivaju i Dylana na složenija sazvučja, a Dylan-ov prekretnički primer navodi Beatles-e na ambicioznija poetska traganja.
To su ujedno godine- sredinom šezdesetih - masovnih demonstracija američkih srednjoškolaca i studenata ("sitins", "teachi-ins") protiv rata u Vijetnamu, rasne segregacije, sporosti socijalnih reformi.Ima i eksperimentisanja sa "povratkom prirodi" , "velikim porodicama", isprobavanja "moći cveća". To su i godine velikih festivala sa rokom u epicentru:
Monterey,
Bath,
Wight....
Granice između izvođača i publike sve više su labave , jer mladi sad već ne dolaze samo da igraju ili slišaju nego da i sami doprinesu ritualu koji će omogućiti da se zajednički izjasne o svemu što ih se tiče.
Da bi tim težnjama dao svoj još neposredniji doprinos ,
Dylan "izneverava" čistunce folka: -dohvata se električne gitare, i daje novi smer folk-roku.
Beatles-i postaju novi hipici, čarkaju se sa indijskim misticizmom, drogom i elektronikom( to je razdoblje njihovog, opet, prelomnog albuma Sergent Pepper`s Lonely Hearts Club Band).
Za to vreme, nameće se, sad već na obe strane Atlantika, grupa Rolling Stones, koja,
na estradi i van nje, daje izraza i maha svojoj klasnojh netrpeljivosti i seksualnoj frustraciji.Izranja i druga, odnosno treća velika engleska grupa
The Who, da u orbitu roka lansira scenski paroksizam; slične efekte, ali postepenim,višečasovnim pristupom, postižu The Grateful Dead na pacifičkoj obali Amerike.kako reče Patti Smith,
"obveznik tehnologije".
Početkom sedamdesetih, u stvari, mada zahuktala angloamerička rok-mašinerija ne dozvoljava da se to previše čuje, ako ne poetski prednjači, moglo bi se reći smišljeni,
zapadnonemački rok, oličen u grupama Tangerine Dream,
ili radovima kasnije osamostaljenog Holgera Czukaya
. Mnogo zapadnije,pak, upražnjene prostore preplavljuje, sredinom sedamdesetih , "reggae", svirka sirotih sa Jamajke, proistekla iz autohtonog karipskog nasleđa, a isprovocirana i natrunjena rokom velikih suseda.A u Englekoj, amplituda razvoja roka uljuljkuje raznovrsje new wawe-a, već opkoračenog i prestignutog još novijim, zapenušanim talasima.
Poslednje godine u roku, tako obeležene koegzistencijom ekstrema, otvorenošću za najrazličitije uticaje i impulse, plahim, nestrpljivim istraživačkim duhom, koji je , živo držeći korak sa razvojem tehnologije, uzbuđen i uzbudljiv čak i onda kad deluje smireno, kao da sluti na nove muzičke bure.
Za nepune tri decenije, sve u svemu, rok je od muzičkog parije, preko obnovljene svesti o regionalnoj i etničkoj muzici, raznovrsnim osmozama postao razvijena, složena, i u svim azimutima usmerena umetnička forma.
Prigrljen u protestu protiv dijetalne pop-muzike starijih, postao je platforma za proteste protiv zatečenih okoštalih shvatanja i lažnih vrednosti uopšte.
Od impulsivnog odziva realnosti, još nesvesnog da je umetnički, postaje palnetarni medijum umetničke i generacijske komunikacije.
U stalnom rvanju sa manipulacijama kojima je izložen ( a šta nije?), postaje način i oblik psihološke emancipacije mladih i njohovog socijalnog izraza
.Od onomatopeja i otpadaka nasleđenih verbalnih klišea - tek da se nađu u kontekstu još nemuštog pokliča "i mi postojimo" - došlo se i do autentičnog pesništva kakvo bi teško moglo nastati izvan
rok-medijuma.
Već posle, otprlike, prve trećine do sada pređenog puta, pesnik je u roku otkrio mnogostruku vezu za brzi, glasni, plahoviti, bezrezervno iskreni i zato riskantni razgovor sa sobom, sa svojim pokolenjem i onim uvek sledećim.
Istina , oduvek je bilo susreta pisane pesme sa njenim prijemnicima i bez posredstva knjiga, i , pre svega , bez nadzornih očiju njenih budućih čitalaca na periferiji penikove raspisane svesti.
Ali kao da nikad do roka, nikad bez roka, - jesmo li svesni toga?- nije pesma bila suočena sa upravo nastupajućom generacijom gotovo celom dužinom planetarnog fronta.
Jedino tako su pesnici, zahvaljujući roku, i postajali , moglo bi se reći, zapisničari svoga pokolenja.
Jer , uz rok, kroz rok, kada se gleda -gleda se šire;
kada se sumnja -sumnja se dublje;
kada se veruje - veruje se iskrenije;
a kada se samuje -samuje se sa čitavim pokolenjem: razgara se osećaj najšireg generacijskog zajedništva pred neizvesnošću kao dominantnom izvesnošću epohe."