Bilo je to, sine moj, nekada davno, pradavno, u jednoj zemlji iza mnogo mora i planina.
Skupila se u toj zemlji grupa dečaka da se posavetuju i da se zavetuju da će jedan posao, najzad, da završe do kraja.
U toj njihovoj zemlji je vladao jedan mnogo zločest i opasan kralj koji nije bio dobar svom narodu.Mnogi su pokušavali da sklone takvog kralja , ali im nije uspevalo.Napokon je ona grupa dečaka uzela stvar u svoje ruke i krenula da ostvari svoj cilj.Verovali su da će sklanjanjem lošeg kralja da obezbede za svoj narod srećniju i lepšu budućnost.
Bilo je još grupa dečaka koji su to isto pokušavali, ali ova grupa je bila posebna.Bili su pošteni i iskreni, nisu imali ni najmanju senku koja bi pomutila njihovu dobrotu. Njihova hrabrost i predanost cilju , ipak, nije imala veliku podršku naroda u kraljevstvu. Kako zašto? Zato što u životu nije sve tako idealno i ljudi nisu dobri koliko bi trebalo da budu.
Dečaci su nastavili da se bore i da svojim stradanjem ubede podanike lošeg kralja kako treba da poslušaju njih i da će posle bolje živeti.
Svi ti njihovi napori bi ostali neprimećeni i dalje da nije naišla velika oluje koja je skoro srušila celo kraljevstvo. Tada su i oni neverni poverovali da je kralj loš i da treba da dođe neki nov. Zato je stvarno taj novi i došao, pa posle njega veoma brzo, zbog zemljotresa i gladi još jedan. Posle jednog vulkana i umiranja drugog kralja došao je treći.
Narod više nije mogao da se navikne na jednog, a već bi došao drugi. Što je najgore, izgledalo je da je svaki novi još gori. Dečaci su bili očajni. Nisu tako zamišljali budućnost svog naroda. Činilo im se ljudi nikad nisu iskreno ni želeli da promene onog prvog, užasnog kralja i da je samo zahvaljujući oluji došlo do toga. Kako da ubedimo svoje komšije, braću i prijatelje da treba da dovedu jednog od nas i to bez neke velike prirodne katastrofe, pitali su se oni dečaci.
A onda je umro i glavni među dečacima. Ostali su počeli da sumnjaju u sebe, da se svađaju koji od njih treba da ga nasledi. Nekima je bilo žao pa su stalno plakali. Drugi su, opet, poželeli da napuste svoje drugove dečake i da zaborave svu tu dugogodišnju agoniju. Treći su posumljali u svoju zakletvu da će jednog dana njihovo kraljevstvo da dobije najboljeg kralja na svetu.
Onda je deo dečaka odlučio da pokuša da svoj cilj ostvari sa nekim drugim dečacima i devojčicama.
Iz one grupe sa početka bajke je ostalo samo nekoliko dečaka.
Poslednjih.
Ta mala grupa poslednjih je rešila da ostaje dosledna svojoj borbi i onom obećanju da će biti bolje, uprkos tome što su i sami videli da to bolje možda nikada neće doći, jer oni i ne znaju kako to treba da izgleda.
Rekli su, takođe, da dok god bude i poslednji dečak živ, pričaće se priča o poslednjim dečacima.
Spavaš sine, neka, laku noć.
Pričaću ti ovu istu bajku i sutra veče
Dok ne porasteš i prestaneš da veruješ u bajke
* EDIT: posvećeno nekim mojim drugarima