Društvo| Putovanja| Život

Adlerhof

Avram Goldmann RSS / 02.01.2008. u 15:08

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
Rien ne distingue les souvenirs des autres moments: ce n'est que plus tard qu'ils se font reconnaître, à leurs cicatrices./Nothing sorts out memories from ordinary moments. Later on they do claim remembrance when they show their scars. (Chris Marker: La jetée)

Pre petnaestak godina, jednog bečkog 24. decembra uveče, pitali smo se šta da radimo mi koji smo bez porodica, bez predbožićnih rituala, mi koji nemamo nameru ni sami da jedemo kod kuće, ni da idemo na ponoćnu misu. Bilo nas je troje; ja, jedan moj prijatelj koji je jednog leta osamdesetih došao na mesec dana iz grada Bowling Green u državi Ohio da predaje engleski u Salzburgu na mesec dana, i do dana današnjeg ostao da živi u Austriji, i jedna moja prijateljica rođena gde i ja, a koja sada živi u Americi, koja mi je tada bila u poseti. Otišli smo u kafanu u kojoj sam vrlo često obitavao za vreme svog života u Beču, Adlerhof, u 7. Bezirku (gradskoj opštini), u ulici Burggasse broj 51, čije se ime sa ulice ni ne vidi. Jedino što se vidi jeste fasadna lampa sa reklamom za malo poznato Schnaitl pivo.

Adlerhof je vremenom postalo mesto koje mi je simbolisalo mogućnost da se u Beču, uprkos popriličnoj samoći i popriličnoj dezorijentisanosti, povremeno osećam prijatno, čak kućevno. U nedostatku pravog doma Adlerhof je vrlo uspešno obavljao tu funkciju. Te davne bečke badnje večeri mi smo bili jedini gosti lokala. Čak ni kuvarica nije bila tamo, što je značilo da ćemo za večeru jesti unapred pripremljeni i na licu mesta podgrejani gulaš, sa unapred pripremljenim, na licu mesta podgrejanim ali i dalje vrlo ukusnim, hlebnim knedlama sa slaninom. Pivo je bilo sveže, u kafani je bilo toplo, i to je bilo sve što nam je bilo potrebno. Slučajne Bečlije u restoranu koji drži slučajni Bečlija Stefan (čitaj: Štefan), nekadašnji István, bivši mađarski fudbaler, i u kojem pored njega radi samo još kuvarica Vojvođanka, kada nema slobodno veče.

U nekom trenutku Stefan je seo za naš sto jer za drugim stolovima nije bilo nikoga, i pričali smo priče o hrani, o emigraciji, usamljenosti, i svim drugim lepim stvarima koje kombinuju protok vremena sa protokom piva. Sa već godinama neokrečenih i požutelih zidova gledali su nas grupni portreti mađarskih i austrijskih fudbalskih timova iz raznih godina i različitog stepena anonimnosti. Televizor na kojem kada je Adlerhof pun navijači gledaju važne, manje važne, ili potpuno nevažne utakmice, bio je ugašen. U noći 24. decembra teško je bilo naći kanal na kojem ima fudbala. Zato smo samo sedeli i pričali.

U Beču nisam bio od 1995, kada sam otišao, do pre nekoliko dana, hladnog decembra 2007. Malo pre ovogodišnjeg bečkog Božića, 23. decembra uveče, našao sam se sa svojim starim drugom, Bečlijom iz Bowling Greena, Ohio, i razmišljali smo kuda da idemo na večeru. On je imao nekoliko predloga, ali svi su otpali iz raznoraznih razloga: restoran zatvoren zbog praznika, vrsta hrana koja mi se nije jela, ambijent koji njemu ne bi prijao, itd. Onda je neko od nas spomenuo Adlerhof, u kojem ni moj drug ni ja nismo bili punih trinaest godina. Iako je nastavio da živi u Beču, ni on igrom slučaja nije dolazio. Preselio se malo dalje od restorana, otkrivao nova mesta u novom komšiluku, mali krug ljudi u kojem smo se kretali početkom devedesetih u međuvremenu se raspao. Jednostavno, nije bilo ni želje ni prilike.

Krenuli smo po ledenoj bečkoj noći na večeru, ali i na put u prošlost. Nismo znali ni da li je restoran uopšte još uvek tamo; zapravo, meni je jedan prijatelj i takođe nekadašnji brodolomnik u Beču rekao pre izvesnog, neodređenog, vremena da je prošao kroz Burggasse i da nije primetio Adlerhof tamo gde je zapamtio da se nalazi. Adlerhof nikada nije bio naročito profitabilan lokal, tako da je bilo lako pretpostaviti da nije preživeo sve promene poslednjih godina, od ulaska Austrije u Evropsku uniju do opšte internacionalizacije Beča i otvaranja tržišta. Beč danas, ako postoji nešto što ga već na prvi pogled čini drugačijim od onog grada koji sam ja pre trinaest godina napustio, ima mnogo više novoga, deluje mnogo više kao još jedna metropola globalizovanog sveta.

Na svu sreću, naši strahovi ne samo što su se pokazali neosnovani, već smo otvorili stara smeđa vrata i zakoračili u vremensku kapsulu. Adlerhof je i dalje bio onaj stari, mesto na kojem može da se gleda fudbal kada ga ima, i sluša klasični jazz kada nema fudbala. Promene su bile minimalne. Pored televizora, koji je ostao isti, sada se na zidu kod ulaza nalazilo malo platno, na koje je program mogao da se projektuje sa video uređaja okačenog na plafon. U 2008. Austrija će sa Švajcarskom biti domaćin Evropskog prvenstva u fudbalu, i treba obezbediti bolje uslove za gledanje utakmica. Jedino što sam još primetio jeste da su neki od najstarijih timskih portreta zamenjeni nešto novijim, tako da se uz stare timove iz osamdesetih sada mogu videti i momci iz druge polovine devedesetih, dakle nova lica za stare posetioce Adlerhofa poput nas dvojice.

Jedan od simptoma egzila, kao i svakog putovanja, jeste verovanje da je mesto sa kojega smo otišli promenjeno do neprepoznatljivosti, i to verovanje vrlo se često, i na čuđenje putnika, ispostavi kao neosnovano. Koliko sam puta odlazio od kuće, ma gde u tom trenutku kuća bila, i vraćao se sa dvonedeljnih putovanja pun anksioznosti, pitajući se šta se desilo u mom odsustvu! Te večeri u Adlerhofu dobili smo odgovor koji valjda najviše prija. Naime, nije se promenilo gotovo ništa, i obojica smo bili presrećni što je tako. Desilo se upravo ono što smo priželjkivali, mogućnost da se vratimo u jedan trenutak u sada već ne tako bliskoj prošlosti, i da ga oživimo u potpunosti, da zaustavimo vreme, privremeno se odmaknemo od opresije prezenta i posmatramo i sebe i svet iz složenije temporalne perspektive koja toliko privlači umetnike da je od putovanja kroz vreme napravila legitimni književni i filmski podžanr.

Da stvar bude lepša, kafana čak u našem odsustvu nije propisno ni renovirana. Zidovi su sada bili smeđi od patine vremena, a da pritom nisu izgledali prljavo ili degutantno. Restoran je bio čist, uredan, ali je uspeo da se održi istovremeno i u ovom i u onom vremenu. Nekoliko kartonskih kutija naslaganih u hodniku na putu prema WC-u kao da stoji tamo već godinama, ali na čudan način nisu ni prljave, ni prašnjave...

Za razliku od onog decembra od pre mnogo godina, sada je bilo i drugih gostiju u Adlerhofu. Jedna poveća grupa ljudi različitih godina, za koje je izgledalo da im je lepo, udubljeni u konverzaciju, Billie Holiday sa zvučnika, jedan boemski lik koji puši cigaru i čita novine, još jedna manja grupa ljudi koji veselo večeraju jednostavnu, ali svežu i ukusnu, bečko-mađarsko-balkansku hranu. Ostalo je da još jedna dilema bude otklonjena, nešto što se svi putnici pitaju: sećaju li se oni koji su ostali nas koji smo otišli kao što se mi sećamo njih? Stefan je bio zauzet točenjem piva kada smo ušli i nije nas mogao videti, ali nekoliko minuta kasnije prišao je našem stolu sa jelovnicima. On nikada nije bio čovek koji otvoreno pokazuje emocije, ali posle samo nekoliko sekundi mentalnog skeniranja videli smo njegov prepoznatljivi smešak u donjem uglu usana. Ne samo da je znao ko smo, nego se i setio naših životnih priča u trenutku kada smo prestali da mu ih pričamo, postavljao nam je pitanja, odgovarao na naša. Bio je to dirljivi susret starih poznanika, jedan od onih susreta koji nas uveravaju da prolazeći ovim svetom ipak ostavljamo nekakav trag za sobom.

Kuvarica je takođe došla da nas pozdravi. Njoj su već skoro bile suze u očima. Pa zar je moguće...!? Ona i dalje radi kao i pre, preko dana kuva u jednoj bolnici, uveče u Adlerhofu. I Stefan i ona izgledali su kao kada smo ih poslednji put videli, tako pojačavajući utisak da smo veče proveli u vremenskoj kapsuli. Od svih velikih gradova to osećanje usporene bezvremenosti i dalje najlakše vezujem za Beč, uprkos svim promenama. Bilo je to veče kada se parče života koje je izgledalo zabačeno u ćoškove sećanja vrati u život, i kada se izbriše granica između sada i nekad, stvarnog i nestvarnog, nas kakvi smo bili i nas kakvi jesmo.

Atačmenti



Komentari (17)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

cincili cincili 15:39 02.01.2008

Adlerhof

preporuka velika, kao uvek! stvarno uvek uzivam u tvojim textovima.

cim sledecom prilikom budem ogladnela, a bude me mrzelo da kuvam ili pak nemam nista u frizideru - eto mene u adlerhofu. naucih da se taj restoran nalazi u ulici u kojoj stanujem skoro 4 godine, a da o njegovom postojanju nisam pojma imala. burggasse ima puno lokala, ali ovaj de facto nikada nisam ni primetila.

sva tvoja zapazanja o becu vrlo odgovaraju cinjenicnom stanju, pa valjda ce tako biti i za klopu u adlerhofu. muzicki izbor OK - sta ces vise.

pozdrav iz obelelog beca.
blue blue 15:44 02.01.2008

sesti i pricati

za brodolomnike, imati sa kim sesti i pricati, nije: samo.
to je njihovo sve.

usamljenost na nepoznatom sprudu je strasan osecaj.
lakse je kad nisi sam, pa koje god vrste da je prezivljeni brodolom.

Bec je divan grad. Ima Ono Nesto.
To neuhvatljivo Nesto iznova uloviste u rechi.
Dragan Vujanović Dragan Vujanović 15:54 02.01.2008

Tačka i prostor oko Nove Godine ..!!


Fin, melanholičan tekst. Svet je ipak širi od naše samoće. Da nije tako, samoća bi nas uništila. Ovako... Pozdrav
Dragan Vujanović Dragan Vujanović 15:54 02.01.2008

2008



jasnaz jasnaz 16:17 02.01.2008

1 u jednom

o vremenu . . .

srećno u ovom obeleženom ciframa 2 0 0 8 !
MilutinM MilutinM 16:22 02.01.2008

Vremenska kapsula

U mom prethodnom blogu pomenuo sam odlazak u "Brankovinu", mesto gde smo boravili svako veče u vreme dok smo igrali u KUD "Vukica Mitrović". Prošlog prvog januara, nekako skoro slučajno, okupismo se tamo ponovo, posle nekih 25 godina. I, kao u ovom blogu, kao da smo izašli iz vremenske kapsule.

Kelnerica Mica sada vodi lokal. Uzela ga u franšizu. Setila se svih nas i nepogrešivo je znala one koji su dolazili od novih lica - supruga i supruga. Silno nam se obradovala i veseli nas služila uobičajenom kuvanom rakijom, kupusom i pihtijama. I mi se lepo ispričasmo - kao da se skoro ništa nije desilo u medjuvremenu.

Vremenska kapsula?
WoO WoO 16:51 02.01.2008

Bec je pravi grad ;)

Zivim u Becu vec 5 i nesto godina.Odlican grad, multietican, nadasve miran, pun razlicitih kultura, austrijanci kulturni i fini ljudi, zivahni.Sve u svemu, Bec je prava evropska metropola.Tekst Vam je odlican, preporuka.
WoO WoO 16:58 02.01.2008

Re: Bec je pravi grad ;)

Eh da, samo da dodam...Ako ste mislili da je Bec grad samo gastarbajtera iz ex Yu onda se varate.Postoji jedan band koji cine cetvorica ljudi iz ex Yu koji svakog vikenda sviraj po klubovima u gradu.Sviraju rnr i to pored stranog i domaci(Brejkerse, Diciplinu...)i verovali ili ne imaju plejadu ljudi Austrijanaca koja redovno vise na njihovim svirkama i znaju pojedine pesme Brejkersa i ostalih vrlo dobro da otpevaju.Band se zove The Freak Controllers pa ako administrator bloga nema nista protiv evo i njihovog sajta http://www.thefreakcontrollers.com/
dunjica dunjica 18:48 02.01.2008

Tako poznato, tako blisko...

Hvala za tekst, uživala i prepoznala taj bliski mi egzilantski flair... Svako dobro!
Doctor Wu Doctor Wu 20:26 02.01.2008

Avramovi tekstovi

k'o Wendersovi filmovi.
jumping_genes jumping_genes 22:31 02.01.2008

Re: Avramovi tekstovi

Doctor Wu
k'o Wendersovi filmovi.

Savrseno, doktore!
LILLY LILLY 02:10 03.01.2008

Od Patricije Kavali...

...

Da biste se odvojili od vremena morate biti zauzeti,
imati obaveze, rokove, račune za plaćanje i odlagati
odlagati ostvarenje, sve dok se sve ne završi
i sve ne istekne prirodno neizbežno.
Ostaju izgužvani listovi papira, gledani
hiljadu puta i potom bačeni. Izgleda kao šala
ali prođu godine i praćeni ovim osećajem
da imate šta da radite, nešto mnogo važno,
neizostavno, uvek ostajete
u nekom večnom prekjuče.
...
Vera Johnson Vera Johnson 03:21 03.01.2008

uff bec..

nije veliki grad. bec je palanka. lepa me secanjnja za bec vezuju, ali mu ne mogu dati pridev velikog grada (velicina ne znacj. za neke).
fixer fixer 09:32 03.01.2008

ljubav od helijuma: bum bum: sssssSSSSSS:.

pre više godina, goran:
koji tada još nije bio austrijanac,
odvede me u, kako je on tada
voleo da ga zove: klub adlerhof:
gogi je tada još postio, do božića, onog 07.01.
a ja "bezbožnik", po običaju mrsio
i kroz suze sricao:
oproštaj od sladžane,
kako je ona tada volela za sebe da kaže
dok se klizala po krovu jedne bečke zgrade:

..da li ću suzama mojim
ispuniti sve posude tvoje
talasaste naprstke tvoje
i osude tvoje
da li ću jecati
u svim tvojim crnim iscepanim čarapama

gospode,
preklinjem te da me ne spaseš
pusti nekog glodara
da prođe kroz utrobu moju
rani mi vuka
zatočenog u meni
da mi bučno lice grize..
čuj molitvu moju
pucanje čistog leda
i
nemoj da me spaseš
bar dok ona gleda

znam ja
da nikoga nikada spasao nisi
al se plašim da za mene ne napraviš izuzetak

Srđan Mitrović Srđan Mitrović 13:33 10.01.2008

citat

mnogo mi se dopao citat Krisa Markera.
nedavno sam upravo pisao o filmu la jetee.
evo jo[ jednom, nadam se da nemate ni[ta protiv, za one koji ga nisu gledali:

Avram Goldmann Avram Goldmann 10:09 13.01.2008

Re: citat

Ne samo da nemam ništa protiv, nego mi je to uz Ozuovu Tokijsku priču i jedan od najomiljenijih filmova svih vremena.
Srđan Mitrović Srđan Mitrović 11:25 13.01.2008

Re: citat

i l jetee i tokijska priča spadaju u one filmove koje su me menjali.
baš sam sinoć ponovo pogledao i la jetee i 12 majmuna, što bi rekli back to back. i dalje je la jetee svež, originalan i vanserijski poste toliko godina.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana