Rien ne distingue les souvenirs des autres moments: ce n'est que plus tard qu'ils se font reconnaître, à leurs cicatrices./Nothing sorts out memories from ordinary moments. Later on they do claim remembrance when they show their scars. (Chris Marker: La jetée)
Pre petnaestak godina, jednog bečkog 24. decembra uveče, pitali smo se šta da radimo mi koji smo bez porodica, bez predbožićnih rituala, mi koji nemamo nameru ni sami da jedemo kod kuće, ni da idemo na ponoćnu misu. Bilo nas je troje; ja, jedan moj prijatelj koji je jednog leta osamdesetih došao na mesec dana iz grada Bowling Green u državi Ohio da predaje engleski u Salzburgu na mesec dana, i do dana današnjeg ostao da živi u Austriji, i jedna moja prijateljica rođena gde i ja, a koja sada živi u Americi, koja mi je tada bila u poseti. Otišli smo u kafanu u kojoj sam vrlo često obitavao za vreme svog života u Beču, Adlerhof, u 7. Bezirku (gradskoj opštini), u ulici Burggasse broj 51, čije se ime sa ulice ni ne vidi. Jedino što se vidi jeste fasadna lampa sa reklamom za malo poznato Schnaitl pivo.
Adlerhof je vremenom postalo mesto koje mi je simbolisalo mogućnost da se u Beču, uprkos popriličnoj samoći i popriličnoj dezorijentisanosti, povremeno osećam prijatno, čak kućevno. U nedostatku pravog doma Adlerhof je vrlo uspešno obavljao tu funkciju. Te davne bečke badnje večeri mi smo bili jedini gosti lokala. Čak ni kuvarica nije bila tamo, što je značilo da ćemo za večeru jesti unapred pripremljeni i na licu mesta podgrejani gulaš, sa unapred pripremljenim, na licu mesta podgrejanim ali i dalje vrlo ukusnim, hlebnim knedlama sa slaninom. Pivo je bilo sveže, u kafani je bilo toplo, i to je bilo sve što nam je bilo potrebno. Slučajne Bečlije u restoranu koji drži slučajni Bečlija Stefan (čitaj: Štefan), nekadašnji István, bivši mađarski fudbaler, i u kojem pored njega radi samo još kuvarica Vojvođanka, kada nema slobodno veče.
U nekom trenutku Stefan je seo za naš sto jer za drugim stolovima nije bilo nikoga, i pričali smo priče o hrani, o emigraciji, usamljenosti, i svim drugim lepim stvarima koje kombinuju protok vremena sa protokom piva. Sa već godinama neokrečenih i požutelih zidova gledali su nas grupni portreti mađarskih i austrijskih fudbalskih timova iz raznih godina i različitog stepena anonimnosti. Televizor na kojem kada je Adlerhof pun navijači gledaju važne, manje važne, ili potpuno nevažne utakmice, bio je ugašen. U noći 24. decembra teško je bilo naći kanal na kojem ima fudbala. Zato smo samo sedeli i pričali.
U Beču nisam bio od 1995, kada sam otišao, do pre nekoliko dana, hladnog decembra 2007. Malo pre ovogodišnjeg bečkog Božića, 23. decembra uveče, našao sam se sa svojim starim drugom, Bečlijom iz Bowling Greena, Ohio, i razmišljali smo kuda da idemo na večeru. On je imao nekoliko predloga, ali svi su otpali iz raznoraznih razloga: restoran zatvoren zbog praznika, vrsta hrana koja mi se nije jela, ambijent koji njemu ne bi prijao, itd. Onda je neko od nas spomenuo Adlerhof, u kojem ni moj drug ni ja nismo bili punih trinaest godina. Iako je nastavio da živi u Beču, ni on igrom slučaja nije dolazio. Preselio se malo dalje od restorana, otkrivao nova mesta u novom komšiluku, mali krug ljudi u kojem smo se kretali početkom devedesetih u međuvremenu se raspao. Jednostavno, nije bilo ni želje ni prilike.
Krenuli smo po ledenoj bečkoj noći na večeru, ali i na put u prošlost. Nismo znali ni da li je restoran uopšte još uvek tamo; zapravo, meni je jedan prijatelj i takođe nekadašnji brodolomnik u Beču rekao pre izvesnog, neodređenog, vremena da je prošao kroz Burggasse i da nije primetio Adlerhof tamo gde je zapamtio da se nalazi. Adlerhof nikada nije bio naročito profitabilan lokal, tako da je bilo lako pretpostaviti da nije preživeo sve promene poslednjih godina, od ulaska Austrije u Evropsku uniju do opšte internacionalizacije Beča i otvaranja tržišta. Beč danas, ako postoji nešto što ga već na prvi pogled čini drugačijim od onog grada koji sam ja pre trinaest godina napustio, ima mnogo više novoga, deluje mnogo više kao još jedna metropola globalizovanog sveta.
Na svu sreću, naši strahovi ne samo što su se pokazali neosnovani, već smo otvorili stara smeđa vrata i zakoračili u vremensku kapsulu. Adlerhof je i dalje bio onaj stari, mesto na kojem može da se gleda fudbal kada ga ima, i sluša klasični jazz kada nema fudbala. Promene su bile minimalne. Pored televizora, koji je ostao isti, sada se na zidu kod ulaza nalazilo malo platno, na koje je program mogao da se projektuje sa video uređaja okačenog na plafon. U 2008. Austrija će sa Švajcarskom biti domaćin Evropskog prvenstva u fudbalu, i treba obezbediti bolje uslove za gledanje utakmica. Jedino što sam još primetio jeste da su neki od najstarijih timskih portreta zamenjeni nešto novijim, tako da se uz stare timove iz osamdesetih sada mogu videti i momci iz druge polovine devedesetih, dakle nova lica za stare posetioce Adlerhofa poput nas dvojice.
Jedan od simptoma egzila, kao i svakog putovanja, jeste verovanje da je mesto sa kojega smo otišli promenjeno do neprepoznatljivosti, i to verovanje vrlo se često, i na čuđenje putnika, ispostavi kao neosnovano. Koliko sam puta odlazio od kuće, ma gde u tom trenutku kuća bila, i vraćao se sa dvonedeljnih putovanja pun anksioznosti, pitajući se šta se desilo u mom odsustvu! Te večeri u Adlerhofu dobili smo odgovor koji valjda najviše prija. Naime, nije se promenilo gotovo ništa, i obojica smo bili presrećni što je tako. Desilo se upravo ono što smo priželjkivali, mogućnost da se vratimo u jedan trenutak u sada već ne tako bliskoj prošlosti, i da ga oživimo u potpunosti, da zaustavimo vreme, privremeno se odmaknemo od opresije prezenta i posmatramo i sebe i svet iz složenije temporalne perspektive koja toliko privlači umetnike da je od putovanja kroz vreme napravila legitimni književni i filmski podžanr.
Da stvar bude lepša, kafana čak u našem odsustvu nije propisno ni renovirana. Zidovi su sada bili smeđi od patine vremena, a da pritom nisu izgledali prljavo ili degutantno. Restoran je bio čist, uredan, ali je uspeo da se održi istovremeno i u ovom i u onom vremenu. Nekoliko kartonskih kutija naslaganih u hodniku na putu prema WC-u kao da stoji tamo već godinama, ali na čudan način nisu ni prljave, ni prašnjave...
Za razliku od onog decembra od pre mnogo godina, sada je bilo i drugih gostiju u Adlerhofu. Jedna poveća grupa ljudi različitih godina, za koje je izgledalo da im je lepo, udubljeni u konverzaciju, Billie Holiday sa zvučnika, jedan boemski lik koji puši cigaru i čita novine, još jedna manja grupa ljudi koji veselo večeraju jednostavnu, ali svežu i ukusnu, bečko-mađarsko-balkansku hranu. Ostalo je da još jedna dilema bude otklonjena, nešto što se svi putnici pitaju: sećaju li se oni koji su ostali nas koji smo otišli kao što se mi sećamo njih? Stefan je bio zauzet točenjem piva kada smo ušli i nije nas mogao videti, ali nekoliko minuta kasnije prišao je našem stolu sa jelovnicima. On nikada nije bio čovek koji otvoreno pokazuje emocije, ali posle samo nekoliko sekundi mentalnog skeniranja videli smo njegov prepoznatljivi smešak u donjem uglu usana. Ne samo da je znao ko smo, nego se i setio naših životnih priča u trenutku kada smo prestali da mu ih pričamo, postavljao nam je pitanja, odgovarao na naša. Bio je to dirljivi susret starih poznanika, jedan od onih susreta koji nas uveravaju da prolazeći ovim svetom ipak ostavljamo nekakav trag za sobom.
Kuvarica je takođe došla da nas pozdravi. Njoj su već skoro bile suze u očima. Pa zar je moguće...!? Ona i dalje radi kao i pre, preko dana kuva u jednoj bolnici, uveče u Adlerhofu. I Stefan i ona izgledali su kao kada smo ih poslednji put videli, tako pojačavajući utisak da smo veče proveli u vremenskoj kapsuli. Od svih velikih gradova to osećanje usporene bezvremenosti i dalje najlakše vezujem za Beč, uprkos svim promenama. Bilo je to veče kada se parče života koje je izgledalo zabačeno u ćoškove sećanja vrati u život, i kada se izbriše granica između sada i nekad, stvarnog i nestvarnog, nas kakvi smo bili i nas kakvi jesmo.