Do Srebrenice se dolazilo jednim putem, kada se stigne na kraj tog puta polukružno se može vratiti samo na isti put kojim se došlo. U taj gradić se dolazilo i iz njega odlazilo istim putem. Ne znaš da si stigao i već se vraćaš. Gradić iz koga se izlazi unazad.
Grad je bio čudno pust. Recimo da je svaka treća kuća bila obnovljena i izgledala kao da neko u njoj živi. U Sveže obnovljenim zgradama se videlo da su stanovi prazni. Bar većina stanova. Na neobnovljenim zgradama i kućama još su se mogli videti putokazi ka skloništima. Jedini hotel u gradu je bio do pola spaljen. Ostatak je uglavnom služio međunarodnim službenicima i kao kancelarija Haškog tribunala.
U tada jedinom ugostiteljskom objektu mogla se čuti priča čoveka koji je tvrdio da je učestovao u masakru, ali da ga niko ne shvata ozbiljno. Njego svedočenje rekao je, predstavnici tribunala nisu hteli da uzmu već su ga predali organima BiH.
Razgovor sa Srebreničanima, Srbima koji su u tom gradu živeli do 1992. i posle 1995. otkriva da oni ne znaju ništa o zločinu koji se dogodio 6 godina ranije. I da je Srebrenica pre rata bila većinski muslimanska.
Uočljivo je bilo odsustvo džamija i prisustvo sveže obnovljene pravoslavne crkve. Direktorka doma kulture je na pitanja o džamijama samo rekla, uz ljubazan osmeh, da Dom kulture nije oštećen tokom granatiranja, već kada je na njega pao minirani minaret 1995.
O neidentifikovanim posmrtnim ostacima koji su se tada nalazili u tuzlanskoj mrtvačnici niko nije znao ništa. Čak ni onaj neželjeni svedok.
Radoznali novinar samo nije mogao da nađe reči da opiše te košmare. Ili je to bio lik u ogledalu sredine iz koje dolazi?
Deo teksta o 16. godišnjici užasa.
P.S. Iako mi to nije bila namera moraću na dalje da tavorim ovaj blog za komentare. Na današnji ili bilo koji drugi dan ne mogu da dozvolim da neko tako bezdušno menja teze, relativizuje zločine i smatra da bilo šta učinjemo u Srebrenici i okolini posle 11. 07. 1995. ima logičko objašnjenje i da je bilo "normalno". Onima koji ne veruju da je na tom prostoru počinjeno masovno ubistvo, etničko čišćenje ili genocid preporučujem da pročitaju samo imena žrtava. Teže slučajeve bih vodio u mrtvačnicu u Tuzlu, među neidentifikovane ostatke, da vide rezultat opravdanosti.
Hvala dobronamernima koji su mi savetovali zaključavanje bloga.