U uspešnim društvima pobednici na izborima reforme sprovode u prve dve godine vladavine i time udaraju temelje za naredne dve u kojima implmentuju, ispravljaju, doteruju, postižu rezultate, kako bi spremni dočekali naredne izbore i ponovo osvojili vlast. Kod nas obratno. Kod nas je potrebno tri godine da zasednemo. A kada nastupaju reforme? Izgleda kada osetimo da ćemo izgubiti naredne izbore za sigurno, pa onda krenemo da pravimo krmače za one koji će osvojiti vlast. Izgleda da upravo u tim krmačama i leži društveni interes.
Mislim da tako treba posmatrati i ovu "iznenadnu" ideju o biranju direktora javnih preduzeća na konkursima. Više od deset godina je prošlo, i sad smo se setili. Neki kažu da je to zato što vladajuća koaliciji želi da se dodvori biračima pred izbore. Mislim da je to pogrešno. Mislim da je taj voz otišao iz stanice. Pitanje je više: pošto ćemo izgubiti izbore, šta da uradimo, da pobednici ne mogu da rade neograničeno iste gluposti koje smo mi radili. I začuđujuće, tu se poklopi interes društva i građana i političke partije koja gubi vlast.
Kao ideja, ovo je jedan dobar korak. Kao i svaku drugu ideju, i ovu neizostavno dovodimo do apsurda. Hoćemo da vladina komisija koju vodi ministar bira i menadžment tim tog direktora na konkursu. Ako menadžer ne može zapošljavati i otpuštati, nagrađivati i kažnjavati svoj tim, nije menadžer.
Drugi deo apsurda je to što javna preduzeća nisu zaista privredna društva kao sva druga normalna privredna društva koja se na tržištu bore za profit sa konkurencijom. Ona su neefikasna preduzeća monopolisti, čuvari socijalnog mira i zakrpa za rupe u budžetu. Nema tog menadžer koji ovo može da ispravi. Sa ili bez konkursa.
Ima još interesantnih krmača. Na primer predlog da predsednike opština i gradonačelnike biraju građani direktno na izborima. Ovo je izuzetno dobra ideja. Jedino što smo ovo već imali, pa su ovi isti ljudi to ukinuli pre nekoliko godina. Pod plaštom stabilnosti. Političke stranke su otele ove važne funkcije iz ruku građana glasača i stavili ih u ruke partija. Kako sada očekujemo da ćemo izgubiti većinu na izborima, možda je ipak bolje da ovo vratimo nazad. Što se građana tiče, nas motivacija ne bi trebalo preterano da interesuje. Ovo je definitivno i nedvosmisleno u našem interesu.
Naš vladajući frankenštajn ima tri glave. Prvu koja se bori da smanji štetu, jednu koja je sigurna sa cenzusom i ima šansu da ostane vlast u drugoj kombinaciji i jednu koja se bori da pređe cenzus. U kontekstu ovoga mislim da treba i čitati njihove poteze.
Ja sam glasač stranke koja se bori da smanji štetu. Na svim izborima do sada, na svim nivoima. Ovaj put ne. Ovo će verovatno biti prvi put da neću glasati na izborima. Od kako sam punoletan. Za ove druge ne mogu. Gotovo svi ljudi koje znam misle na sličan način. Voz je napustio stanicu.
Šta misle stratezi stranke koja se bori da smanji štetu, za mene je misterija. Meni se čini da gore nisu mogli. Ali ko zna. Možda grešim. Bez koncepta, bez ideje, bez znanja, bez političke volje. Četiri godine bez ičega.
Najviše štete prave ovi koji se bore da pređu cenzus. Šteta je dugoročna i ogromna. Programi besmislenih subvencionisanja su nas doveli u katastrofalan finansijski položaj. Rupa u budžetu je nezakrpiva i raste. A pare smo bacili i ništa nam ne donose.
Nazovi decentralizacija je zabila poslednji ekser.
Izgubili smo oko 250.000 zvanično zaposlenih i još toliko nezvanično zaposlenih. Nezvanično zaposleni su oni koji kažu u anekti o radnoj snazi da rade, a nisu registrovani da plaćaju poreze i doprinose.
Jedina ideja za vladavine ove vlade koja je imala moć da nas izvuče iz ove rupe je ideja ministarke finansija koju je sahranio perpetuum mobile: smanjenje nameta na rad za trećinu. Namet na rad je glavni ubica radnih mesta u Srbiji.
Pored toga, postavljeni su i reperi fiskalne odgovornosti, ali i model finansiranja lokalne samouprave. Glavni prihod lokalne samouprave je porez na imovinu. Svuda u uređenom svetu. I naravno da se ima ministarki što šta zameriti. Na primer, da su pravna lica bila pošteđena reforme poreza na imovinu. Velika greška i pogrešan kompromis. Ali to ne umanjuje dobre stvari koje su urađene.
Ponekad mi se učini da je glavni razlog rekonstrukcije vlade bilo upravo sklanjanje ministarke finansija. Kome treba ministar finansija u predizbornoj godini? Ne samo da ne bi mogli da trošimo k'o pijani mornari, već ne bi mogli ni da napravimo ovu potpuno pogrešnu "fiskalnu decentralizaciju" i time sprečimo najvažnije što se moralo uraditi: smanjenje nameta na rad.
Pošto su ukinuti transferi i porez na dohodak 80% pripada lokalnoj samoupravi, ne možemo ga više smanjivati:
Koliko god da nam se čini da postoje kratice i da se treba vući ove ili one investitore za rukav i davati im razne povoljnosti da dođu, neumoljiva činjenica je da bez strukturnih reformi nema napretka. Bez njih ćemo ostati u blatu i nećemo brzo izaći. Strukturne reforme znače reformu poreskog sistema, izgradnju nezavisnih institucija sistema, nezavisnog sudstva i tako tih i takvih dosadnih stvari. Znanja i političke volje da se istinske reforme izvrše.
Do tada nam ostaju ove i ovakve krmače.