Neki bi rekli da su navijači koji prate bilickističke trke najveći fanatici u sportskim nadmetanjima. Ja mislim da su neviđeni kreteni, pogotovo veliki broj isfrustriranih manijaka koji više smetaju nego što pomažu takmičarima. Oblače se kao idioti (za neke je bolje reći da se skidaju kao idioti), nose jelenske rogove, trče pored bicilista, polivaju ih vodom, udaraju, guraju, unose se u lice, sklanjaju u poslednjme trenutku (ako se uopšte i sklone).
Ovogodišnji Tur de frans obiluje iznenađenjima kao retko kada u svojoj dugoj istoriji. Na današnjoj 19. etapi, sve majice koje nose najbolji u pojedinim kategorijama promenile su nosioce. Juče je cilj etape bio na najvišoj tački u istoriji. Sutra se vozi pojedinačni hronometar (pretposlednja etapa), i malte ne do poslednjeg vozača neće se znati ko će biti pobednik ovog epskog izazova.
Ono što je meni poseban utisak je jedan broj nesreća - padova koji su za neke bili toliko pogubni da su završili trku pre vremena (Vinokurov je zbog preloma butne kosti čak završio karijeru), a neke kao mog favorita Kontadora su odaljili od osvajanja Tura; i idioti uz stazu koji su posebna opasnost za bicikliste.
Još u prvoj etapi, jedan nesmotreni gledalac je ušao na put samo malo više nego što je trebalo. Bilo je to dovoljno da se sudari sa jednim od vozača i izazove lančani sudar mnogih biciklista koji je u samom startu trke srećnima koji su bili ispred dodelio nekoliko minuta prednosti.
U 19. etapi vozači su se bukvalno probijali kroz gomilu, posebno kod čuvene "hlandske krivine" koju redovno ispune narandžasto obučeni pijani nizozemci. Kontador je čak odgurnuo jednog manijaka dok se nosilac žute majice do danas Vokler svađao sa brojnim nametljivcima.
Šta goni ove idiote da satima čekaju, uglavnom na nekoj čuki u vukojebini u koju inače nikada ne bi došli, da se obuku kao idioti i trče pedesetak metara urlajući gluposti pored momaka koji ceo život vežbaju ne bi li ostvarili sjajan rezultat, koji tri nedelje okreću pedale u proseku tri do četiri sata dnevno, ponekad na preko 40 stepeni a ponekad na ledenoj kiši? Takva kolićina idiotizma mi je sasvim neshvatljiva. Koliko god oni mislili da time pomažu bicikliste i iskazuju im podršku i poštovanje, ubedjen sam da to rade da pokriju sopstvene komplekse i frustracije svojih malimh života.
Kako još nema snimaka današnjih idiota (sem pregleda dana), evo nekih primera ljudske gluposti:
Video 1
Video 2
Glupi policajac na 1. etapi 1994. godine
Koliko ovo može da bude opasno govori i primer gospođe u godinama koja je na Turu 2009. godine pokušala je da pretrči put iza grupe biciklista pa podletela pod policijski motirckl i tako izgubila život.