"Ovo može biti mesto od istorijskog značaja", natpis je na pločama koje je, uz poseban izbor, Braco Dimitrijević darivao mestima za koje je smatrao da bi trebalo da nose takvu ploču. Braco je (za one mlađe) umetnik, iako kaže da je filozof koji je izabrao likovnu umetnost da bi mogao da komunicira brzinom svetlosti. Vlasnik je najvišeg francuskog ordena za umetnost. To je čovek koji je rekao « Louvre is my studio, street my museum». To je dasa koji je fotografisao «Slučajne prolaznike» i izlagao ih širom sveta, po ulicama i trgovima, na muzejima i autobuskim stanicama - u ogromnim formatima, u vreme kada su se na takvim portretima mogli videti samo likovi političara. No, ovo nije post o Bracinoj biografiji (reći ću onu budalastu rečenicu "ovog umetnika nije potrebno posebno predstavljati"), pa se vraćam konkretnim pločama.
Prva ploča "This could be a place of historical importance" postavljena je 1971. godine u Greek Street u Londonskom Sohou. Od tada je postavljena u Parizu, Njujorku, Berlinu, Santa Fe – New Mexico, u Zagrebu, Dubrovniku, a stalno ugrađena stoji i danas na platou ispred Kelnske katedrale, u Ženevi, Štutgartu i nedavno u Tate Gallery u Londonu. I najvažnije: bila je, još početkom osamdesetih, u vreme novog talasa, postavljena i svečano otkrivena ploča u Beogradu – na zgradi Studentskog Kulturnog Centra, poznatijeg kao SKC. Divno je i nekako logično bilo, što je baš to mesto odabrao da nosi ploču sa natpisom "Ovo može biti mesto od istorijskog značaja". Ako se ne varam, to je bilo pre 20 godina.Zašto sam za Beograd rekla da je najvažniji? Poenta moje priče već se naslućujuje, pa da ne stvaram nevešto saspens: jedino mesto gde te ploče više nema je naravno Beograd, SKC. Neko ju je maznuo. Skinuo umetničko delo Brace Dimitrijevića i verovatno ga odneo svojoj gajbi. To se desilo samo u Srbiji. Nije ni čudo što je SKC potom propao, rokenrol takođe, skupa sa celom kulturnom scenom Srbije. (O propasti Srbije, kao takve, drugom prilikom)
“Gde bih ja bio da sam pratio trendove? Sigurno ne u poziciji da ih stvaram.”
Braco Dimitrijević
E sad - danas su svi veći Braco od Brace. Svako, naravno, ima pravo da se proglasi za šta hoće ili da pokuša da uradi bilo šta. Ali ovde, ko god nije ništa - proglasi se za konceptualnog umetnika ili konceptualnog političara, a onda nas posredstvom medija ubeđuje da smo glupi što ne razumemo koncept. A mi treba da se pravimo da ne prepoznajemo loše praćenje (lošeg) trenda. U nedostatku prepoznavanja ičega vrednog, u oskudici dobrih ideja i ličnih stavova - mediji dočekuju estradne konceptualiste kao gurue koji će nam otkriti put kojim se ređe ide. Naročito vole one koji pokupe nekoliko citata iz strane literature (neizostavno površne i loše), zalepe na njih kaktuse i pčelice, postave ih u skladu sa feng šui principima i evo umetnosti! Eto politike! Konceptualne. A i autori vole da se slikaju. Hoće i da gostuju svuda. Bili bi i u reality programu, uz objašenjenje da to opravdava koncept koji, mi glupi, ne razumemo. A preživeti svakako nećemo lako, pa se istorijski značaj ne dovodi u pitanje.
p.s.
Mada, to sa pločom na gajbi nije loš koncept. Pošto imam tu čast da poznajem Bracu, htedoh da ga zamolim (kad je već sve otišlo do sto đavola), da mi napravi nekoliko omanjih ploča sa istim natpisom, ne pravim pitanje oko jezika ili pisma, koje bih stavila na par mesta od istorijskog značaja, u svom životu.