Pre velikog putovanja ovog leta, desilo se jedno mini putovanje.
Ovako je to bilo.
U petak uveče u 9, klinka je dobila napad avanturizma. Iza svakog napada se obično krije niz padova, i ovo nije bio izuzetak: ona je imala puno problema sa drugaricama nedeljama unazad, od vrste za koju ja ne samo da nisam čula u njenim godinama nego nisam znala da je moguća sve do nedavno. Dok još nisam bila mama, nisam mogla da zamislim - a ne bih verovala ni da mi je neko rekao, činjenica je - da ću najveći deo vremena provesti u mentalnom stanju koje prolazi sa vrlo naivnim imenom nemoć. Nešto tako katastrofalno bi trebalo da nosi odgovarajuće ime, i potvrđeno svi jezici zakazuju na tom polju. Ne-moć? Please. Negacijainihilizamsvegaljudskogivoljenogidobroguljudimapačemuiskustvoiznanjeiljubavtrebamijedanodgovorhitnoničemuetotiodgovora, je moj predlog za srpski jezik.
Dakle, u petak uveče je klinka prošla bila jednu metamorfozu, gde je odjednom u njoj eksplodirala ideja: hajdemo negde! Predlog se nije odnosio na restoran, pozorište, pa ni šetnju, iako je već počeo bio da pada mrak (bio je jun mesec), ne, klinka je mislila ‘hajdemo iz ovog grada!' Čim je čula sopstvenu ideju, još joj se više dopala. Odskočila je sa kauča, lepe oči zažarene, i gleda u mene sa velikom radošću i iščekivanjem, i mama se odjednom - i ne po prvi put - našla usred minskog polja. Imala je i destinaciju na umu: Kingston, univerzitetski grad u Ontariju, za koji je čula.
Ljubavi, 9 je sati. Kingston je 3-4 sata odavde, i nije naročito uzbudljiv u to doba dana, naročito autobuska stanica nije, govorim mirnim glasom i smešim se sa razmevanjem, jer eto, razbijam joj iluzije.
Pa šta, stigao je odgovor i klinka je odskočila još više, jer sada je pobila moj najjači argument i zagrejala se do usijanja
Gledam je, i jasno mi je da je ovo više od želje. Pobeći iz mizerije i pobeći iz ovog grada, neka su oba kratkotrajna, izgleda kao vrlo primamljiva jednačina. Ne smem da joj ubijem duh, jer slabašan je, uprkos tom moćnom skakanju po kauču. Da je ovo test za mene u neomaterinstvu je još jedna jasna stvar. Previše toga je jasno.
Znaš, to je problem ovde, nastavljam. Moraš puno da putuješ da bi igde stigla, ukazujem kako bi lakše bilo za takve ludosti samo da smo koju hiljadu kilometara istočnije, jer u Evropi bi sve to bilo moguće, i ja bih sačuvala obraz.
Sat se već pomerio dalje. Ona me gleda, nalet euforije ne popušta, ali se fokus premešta. Am I game, ili samo prazno pričam? Još jedna mama koja je puna priča iz mladosti, ali kad treba da se pokaže, duh je presušio. Zar i njenoj mami?
Nema veze, insistira. Hajdemo! Ona i ne dopušta kaunterargumentaciju, da ne gubimo vreme.
Utom moja siva masa konačno završi sa preračunima i ja se isprsim junački ako ne i edukativno ili materinski.
Pa, ako baš insistiraš, Hamilton je na sat vremena odavde.
Sad me gleda podozrivo. Da to nije neka selendra? Oprostiće joj se da ne zna geografiju sopstvene provincije dobro ako se shvati da ne zna daleko gore stvari, recimo da su selendre retko kada dobre destinacije za avanture. Urbane sredine imaju i urbanu infrastrukturu, i majke mogu da se snađu.
Ja ne poznajem selendre, odgovaram uvređeno.
Jel' si bila nekad? pita dalje, još uvek sumnjičava.
Nikad, odgovaram iskreno. Taj odgovor je zadovoljava. Time je avantura veća. Veliki je grad, dodajem, što će prihvatiti obzirom da zna da je Toronto najveći, pa sve drugo je relativno po pitanju veličine i neće je impresionirati.
Hajdemo onda!
Hajdemo.
Ona skače i trči u svoju sobu da se obuče, ja u 9:10 ukucavam u Google paralelna traženja: raspored buseva i vozova do Hamiltona, i još važnije, to isto za povratak. Ukucavam i potragu za hotel pod terminom ‘downtown Hamilton hotels'. Pojavljuje se Sheraton. Uh, dobro, to je dobar hotel. Nisu ga smestili u loš kraj, sigurno. Uporedila brzo adresu hotela sa mapom stanica autobusa, sve nažvrljala na parče papira i sada skačem i ja - imamo 40 minuta do polaska sledećeg autobusa! dovikujem joj, smeštam izuzetno važan komad papira u tašnu, ponavljam adresu u glavi za svaki slučaj, i obuvam se. Idem takva kakva jesam, ona izlazi iz sobe u šorcu. Na sam moj pogled okreće se na peti i vraća minut kasnije u dugim pantalonama.
Izlećemo iz kuće, ona grabi napred, ja kaskam pozadi; prevazišla me je u brzom hodanju, visini i avanturističkom duhu. Sa 14 godina ja sam maštala da ću putovati; ona ne čeka. Očigledno je da su se moji geni raspevali u udobnom jezgru njenih ćelija, ali da su baš toliko blesavi... ne smem ni da zamišljam šta će joj sledeće pasti na pamet, kad ona dobacuje preko ramena: spavaćemo na klupi u parku! i trči, Hamilton i njegove klupe čekaju. U tom trenutku prolazi kraj jednog muškarca koji ležerno hoda kroz park, kako i priliči petku uveče, i koji se na te reči vidljivo trgao pa i ispustio neki zvuk iz grla. Utom stižem i ja i okrećem se ka njemu, pokušavam da objasnim situaciju da on ne bi okrenuo policiju na svom mobilnom - bežimo od kuće, i spavaćemo u hotelu, ovo poslednje ili pogled na mene mu izaziva osmeh, i ja uočim da je baš zgodan, ali šta to vredi kad na nas čeka Hamilton, nekadašnji titan industrije a sada verovatno životari kao i svi nekadašnji, bivši, i slični.
Stižemo na stanicu, vadimo karte, pretrčavamo ulicu i stajemo u red za bus. Sada smo zaista uzbuđene, obe. Jeste avantura. I još štošta, ali avantura sigurno. Pita šta bi bilo da smo propustile bus? Sledeći je za sat vremena, odgovaram smireno, imam sve u malom prstu. Ona se smeši zadovoljno i gleda me sa odobravanjem. Ako mi ovo ne kupi više poena od sve priče poslednjih godinu dana, odričem se... nečeg što nam ne treba. Držimo se za ruke i polako ulazimo u bus. Mesta ima samo još pozadi. Dobar znak, u Hamiltonu žive ljudi i ne izgledaju ljudožderski.
Do nas sede dve devojke koje glasno pričaju, ispred nas jedan tip igra neku krvavu kompjutersku igru, crveno se u velikim mrljama rasipa po monitoru laptopa. Možda nisu ljudožderi, ali krvoločnih ima, korigujem svoj prethodni zaključak. Mi smo vrlo zadovoljne. Samo meni negde unutra podrhtava jedan mišić, ne znam kako se zove, srce verovatno, ali ponavljam mantru i plan akcije za slučaj da avanturu treba rešavati drugačije - busevi se vraćaju za Toronto do ponoći, i u Hamiltonu ima taksija. Ovo poslednje nije provereno, ili da ih ima dovoljno i vole da rade kasno petkom uveče, but sometimes you just have to have a little faith, prisećam se da ima takvih pesama, šlagera i sličnih zašećerenih feel-good konfekcija. U desetosekundnom preletu informacija o Hamiltonu dobila sam bila ideju gde je centar, ali to je samo ideja, postaje sve jasnije, u nepoznatom gradu, usred noći, i sa bićem koje se i dalje najčešće odaziva na ‘baby'. Nije bilo vremena za štampanje mape, nisam se ni setila, samo sam je zalepila očima za neki departman mozga, i računam da to što se ulice ukrštaju i ulivaju jedne u druge će mi već omogućiti da se snađem. Nije to ništa što malo samopouzdanja i nonšalancije neće rešiti, tešim sebe i stežem njenu ruku, a ona blista i dodatno skakuće na svom sedištu, povrh ritma velike mašine. Nisam je videla ovako srećnu bar mesec i po dana. Napolju je mrkli mrak, uočavam, pa radije gledam ispred sebe gde mi pola vidnog polja zauzima onaj monitor sa krvavim mrljama.
Stižemo nakon sat vremena udobne vožnje. Srećom pa sam rešila da proverim sa onim pričljivim devojkama koja je stanica najbliža Šeratonu, jer je moja prethodna informacija bila pogrešna. Klinka nije impresionirana da sam se uhvatila hotela kao da je to jedino važno i da se njena ideja o klupi u parku ne poštuje kako zaslužuje. Kad sam ih već pitala, raspitala sam se i koliko je daleko odatle glavna stanica. Odjednom su mi izgledale kao najlepše i najbolje devojke na svetu.
Kad smo izašle napolje, svi drugi saputnici koji su se tu iskrcali su brzo nestali, i mi smo uočile da je Hamilton dobro osvetljen, ima i široke ulice, ali nema ljudi. Nije vreme za paniku, hvatam je za ruku i krećemo u pravcu koji je devojka naznačila, iako ne vidimo ništa što liči na hotel. Usput komentarišemo i glumimo opuštenost jedna za drugu kako Hamilton nije Toronto, ali nije loš. Nailazi jedan par i mi ih odmah presrećemo - gde je Šeraton, molimo vas? Šeraton mi je najomiljenija reč na bilo kom jeziku trenutno. Trudim se da ne zamišljam situaciju u kojoj nemaju mesta, ili soba košta trista dolara par nedelja pred naš put u Evropu. Pričamo da prikrijemo nervozu, i ovaj Hamilton i nije neki po mraku; ako su ga i izgradili, gde su im ljudi? Pa petak je, bliži se ponoć, ako neće magija proći ulicama sada, kad će? Gledamo jedna u drugu često i smešimo se. Biće sve okay. Neka priča bajke ko voli, ovo jeste avantura. I Hamilton sigurno nikada nije bio tako cool kao te večeri
Nailazimo na bar sa terasom punom ljudi, svi drže piće, isto kao i u Torontu. Još malo dalje, i eto Šeratona. Vrata se otvaraju automatski. Kakva usluga. Osmesi su sada dobili na kvalitetu i širini. Prilazimo recepciji, lepo se pozdravljamo i pozdravljaju nas. Želimo sobu, molim, i vadim kreditnu karticu iz tašne. Ona još ne zna da imam i onaj papirić u tašni, to ću joj reći drugom prilikom, ali vidim da sam je impresionirala. I meni samoj tu postane jasna lekcija celog iskustva - a girl needs her credit card. Ne sumnjam da je moguće upuštanje u avanture i bez njih, ali recimo da ja glasam za plastičnu moć. Samo jedna od manifestacija one lekcije o nezavisnosti. To je to, baby. Ne pamtim kad sam se poslednji put tako dobro osećala, iako ne mogu da ne uočim da je čudno da njima nije čudno kako smo se nas dve pojavile niotkuda, oko ponoći, bez prtljaga, jedna među nama dete, ali sa licima koja sijaju kao naša čak i Hamilton dobije malo magije. Soba nije puno skupa, i to je dobra vest, i hotel nam se sve više dopada. Hamilton nam nije više zanimljiv, složile smo se, idemo odmah u lift. Soba je velika, sa dva udobna kreveta fino naslagana perinama. Od Brisela gajimo veliku naklonost prema hotelima. Odjednom smo jako umorne. Uvlačimo se pod pokrivače i ubrzo poželimo jedna drugoj ‘laku noć' ali ne bez struje kikotavog smeha, vrlo vrlo zadovoljnog. Došle smo u Hamilton da bi spavale u ovim udobnim krevetima? Pa šta.
Jutro nas budi rano. Imam puno obaveza tog dana i klinka već zna da ustajemo pre 7, doručkujemo i vraćamo se nazad. Avanture su za odgovorne ljude, kako ih inače finansirati? Obilan doručak i mala šetnja pred dolazak busa za Toronto. Obasjan suncem, Hamilton, kao i sve, izgleda bolje. Na par minuta hoda od hotela imaju park. Klupe nisu loše i park je prihvatljiv, ali verujem da prava vrednost Šeratona tek sada blista punim sjajem. Bolešljivi golubovi, puno mršaviji od naših, guguču i guraju jedni druge, neumorno kljucaju. Generacije života u industriji i zagađenju, verovatno, ali ovo ipak izgleda kao pristojna destinacija za avanturu kad imaju i drugačije golubove.
U busu opet sedimo pozadi. Ispred nas jedna devojka se muči sa poezijom i svojom beležnicom. Napolju se sada vidi ravnica, i beskrajni autoput. Pričam joj o nečemu što sam čitala oko godišnjice izdavanja ‘On the Road' per par godina, kako su ovi muiltipleksi od autoputeva ubili draž putovanjima. Ako jednom krenemo u jednu veću avanturu, to će morati da bude po malim putevima, koji prolaze kroz prava mesta pa da vidimo kako ljudi žive, zastanemo gde nam se hoće. Ovo je tako prazno, izbija smisao pa i samu želju za avanturom. Ona se potpuno slaže i navodi kako je ona to već uočila kad je išla sa ocem na kampovanje i zapamtila je razliku, sa putevima koji negde vode a ne samo prolaze, čak i kroz velegrade, jer ništa ne sme da uspori tok saobraćaja. Smešimo se srećne, promenjene, i udobno zavaljene malo ćutimo.
U Toronto smo stigle u 9. Dvanaest sati nakon ideje o avanturi, avantura se desila. Sve nam je izgledalo lepše. I bilo je dobro vratiti se kući.