Život

Mini putopis

Ivana Knežević RSS / 07.08.2011. u 15:30

Pre velikog putovanja ovog leta, desilo se jedno mini putovanje.
Ovako je to bilo.
U petak uveče u 9, klinka je dobila napad avanturizma. Iza svakog napada se obično krije niz padova, i ovo nije bio izuzetak: ona je imala puno problema sa drugaricama nedeljama unazad, od vrste za koju ja ne samo da nisam čula u njenim godinama nego nisam znala da je moguća sve do nedavno. Dok još nisam bila mama, nisam mogla da zamislim - a ne bih verovala ni da mi je neko rekao, činjenica je - da ću najveći deo vremena provesti u mentalnom stanju koje prolazi sa vrlo naivnim imenom nemoć. Nešto tako katastrofalno bi trebalo da nosi odgovarajuće ime, i potvrđeno svi jezici zakazuju na tom polju. Ne-moć? Please. Negacijainihilizamsvegaljudskogivoljenogidobroguljudimapačemuiskustvoiznanjeiljubavtrebamijedanodgovorhitnoničemuetotiodgovora, je moj predlog za srpski jezik.

Dakle, u petak uveče je klinka prošla bila jednu metamorfozu, gde je odjednom u njoj eksplodirala ideja: hajdemo negde! Predlog se nije odnosio na restoran, pozorište, pa ni šetnju, iako je već počeo bio da pada mrak (bio je jun mesec), ne, klinka je mislila ‘hajdemo iz ovog grada!' Čim je čula sopstvenu ideju, još joj se više dopala. Odskočila je sa kauča, lepe oči zažarene, i gleda u mene sa velikom radošću i iščekivanjem, i mama se odjednom - i ne po prvi put - našla usred minskog polja. Imala je i destinaciju na umu: Kingston, univerzitetski grad u Ontariju, za koji je čula.
Ljubavi, 9 je sati. Kingston je 3-4 sata odavde, i nije naročito uzbudljiv u to doba dana, naročito autobuska stanica nije, govorim mirnim glasom i smešim se sa razmevanjem, jer eto, razbijam joj iluzije.
Pa šta, stigao je odgovor i klinka je odskočila još više, jer sada je pobila moj najjači argument i zagrejala se do usijanja
Gledam je, i jasno mi je da je ovo više od želje. Pobeći iz mizerije i pobeći iz ovog grada, neka su oba kratkotrajna, izgleda kao vrlo primamljiva jednačina. Ne smem da joj ubijem duh, jer slabašan je, uprkos tom moćnom skakanju po kauču. Da je ovo test za mene u neomaterinstvu je još jedna jasna stvar. Previše toga je jasno.
Znaš, to je problem ovde, nastavljam. Moraš puno da putuješ da bi igde stigla, ukazujem kako bi lakše bilo za takve ludosti samo da smo koju hiljadu kilometara istočnije, jer u Evropi bi sve to bilo moguće, i ja bih sačuvala obraz.
Sat se već pomerio dalje. Ona me gleda, nalet euforije ne popušta, ali se fokus premešta. Am I game, ili samo prazno pričam? Još jedna mama koja je puna priča iz mladosti, ali kad treba da se pokaže, duh je presušio. Zar i njenoj mami?
Nema veze, insistira. Hajdemo! Ona i ne dopušta kaunterargumentaciju, da ne gubimo vreme.
Utom moja siva masa konačno završi sa preračunima i ja se isprsim junački ako ne i edukativno ili materinski.
Pa, ako baš insistiraš, Hamilton je na sat vremena odavde.
Sad me gleda podozrivo. Da to nije neka selendra? Oprostiće joj se da ne zna geografiju sopstvene provincije dobro ako se shvati da ne zna daleko gore stvari, recimo da su selendre retko kada dobre destinacije za avanture. Urbane sredine imaju i urbanu infrastrukturu, i majke mogu da se snađu.
Ja ne poznajem selendre, odgovaram uvređeno.
Jel' si bila nekad? pita dalje, još uvek sumnjičava.
Nikad, odgovaram iskreno. Taj odgovor je zadovoljava. Time je avantura veća. Veliki je grad, dodajem, što će prihvatiti obzirom da zna da je Toronto najveći, pa sve drugo je relativno po pitanju veličine i neće je impresionirati.
Hajdemo onda!
Hajdemo.

Ona skače i trči u svoju sobu da se obuče, ja u 9:10 ukucavam u Google paralelna traženja: raspored buseva i vozova do Hamiltona, i još važnije, to isto za povratak. Ukucavam i potragu za hotel pod terminom ‘downtown Hamilton hotels'. Pojavljuje se Sheraton. Uh, dobro, to je dobar hotel. Nisu ga smestili u loš kraj, sigurno. Uporedila brzo adresu hotela sa mapom stanica autobusa, sve nažvrljala na parče papira i sada skačem i ja - imamo 40 minuta do polaska sledećeg autobusa! dovikujem joj, smeštam izuzetno važan komad papira u tašnu, ponavljam adresu u glavi za svaki slučaj, i obuvam se. Idem takva kakva jesam, ona izlazi iz sobe u šorcu. Na sam moj pogled okreće se na peti i vraća minut kasnije u dugim pantalonama.

Izlećemo iz kuće, ona grabi napred, ja kaskam pozadi; prevazišla me je u brzom hodanju, visini i avanturističkom duhu. Sa 14 godina ja sam maštala da ću putovati; ona ne čeka. Očigledno je da su se moji geni raspevali u udobnom jezgru njenih ćelija, ali da su baš toliko blesavi... ne smem ni da zamišljam šta će joj sledeće pasti na pamet, kad ona dobacuje preko ramena: spavaćemo na klupi u parku! i trči, Hamilton i njegove klupe čekaju. U tom trenutku prolazi kraj jednog muškarca koji ležerno hoda kroz park, kako i priliči petku uveče, i koji se na te reči vidljivo trgao pa i ispustio neki zvuk iz grla. Utom stižem i ja i okrećem se ka njemu, pokušavam da objasnim situaciju da on ne bi okrenuo policiju na svom mobilnom - bežimo od kuće, i spavaćemo u hotelu, ovo poslednje ili pogled na mene mu izaziva osmeh, i ja uočim da je baš zgodan, ali šta to vredi kad na nas čeka Hamilton, nekadašnji titan industrije a sada verovatno životari kao i svi nekadašnji, bivši, i slični.

Stižemo na stanicu, vadimo karte, pretrčavamo ulicu i stajemo u red za bus. Sada smo zaista uzbuđene, obe. Jeste avantura. I još štošta, ali avantura sigurno. Pita šta bi bilo da smo propustile bus? Sledeći je za sat vremena, odgovaram smireno, imam sve u malom prstu. Ona se smeši zadovoljno i gleda me sa odobravanjem. Ako mi ovo ne kupi više poena od sve priče poslednjih godinu dana, odričem se... nečeg što nam ne treba. Držimo se za ruke i polako ulazimo u bus. Mesta ima samo još pozadi. Dobar znak, u Hamiltonu žive ljudi i ne izgledaju ljudožderski.

Do nas sede dve devojke koje glasno pričaju, ispred nas jedan tip igra neku krvavu kompjutersku igru, crveno se u velikim mrljama rasipa po monitoru laptopa. Možda nisu ljudožderi, ali krvoločnih ima, korigujem svoj prethodni zaključak. Mi smo vrlo zadovoljne. Samo meni negde unutra podrhtava jedan mišić, ne znam kako se zove, srce verovatno, ali ponavljam mantru i plan akcije za slučaj da avanturu treba rešavati drugačije - busevi se vraćaju za Toronto do ponoći, i u Hamiltonu ima taksija. Ovo poslednje nije provereno, ili da ih ima dovoljno i vole da rade kasno petkom uveče, but sometimes you just have to have a little faith, prisećam se da ima takvih pesama, šlagera i sličnih zašećerenih feel-good konfekcija. U desetosekundnom preletu informacija o Hamiltonu dobila sam bila ideju gde je centar, ali to je samo ideja, postaje sve jasnije, u nepoznatom gradu, usred noći, i sa bićem koje se i dalje najčešće odaziva na ‘baby'. Nije bilo vremena za štampanje mape, nisam se ni setila, samo sam je zalepila očima za neki departman mozga, i računam da to što se ulice ukrštaju i ulivaju jedne u druge će mi već omogućiti da se snađem. Nije to ništa što malo samopouzdanja i nonšalancije neće rešiti, tešim sebe i stežem njenu ruku, a ona blista i dodatno skakuće na svom sedištu, povrh ritma velike mašine. Nisam je videla ovako srećnu bar mesec i po dana. Napolju je mrkli mrak, uočavam, pa radije gledam ispred sebe gde mi pola vidnog polja zauzima onaj monitor sa krvavim mrljama.

Stižemo nakon sat vremena udobne vožnje. Srećom pa sam rešila da proverim sa onim pričljivim devojkama koja je stanica najbliža Šeratonu, jer je moja prethodna informacija bila pogrešna. Klinka nije impresionirana da sam se uhvatila hotela kao da je to jedino važno i da se njena ideja o klupi u parku ne poštuje kako zaslužuje. Kad sam ih već pitala, raspitala sam se i koliko je daleko odatle glavna stanica. Odjednom su mi izgledale kao najlepše i najbolje devojke na svetu.

Kad smo izašle napolje, svi drugi saputnici koji su se tu iskrcali su brzo nestali, i mi smo uočile da je Hamilton dobro osvetljen, ima i široke ulice, ali nema ljudi. Nije vreme za paniku, hvatam je za ruku i krećemo u pravcu koji je devojka naznačila, iako ne vidimo ništa što liči na hotel. Usput komentarišemo i glumimo opuštenost jedna za drugu kako Hamilton nije Toronto, ali nije loš. Nailazi jedan par i mi ih odmah presrećemo - gde je Šeraton, molimo vas? Šeraton mi je najomiljenija reč na bilo kom jeziku trenutno. Trudim se da ne zamišljam situaciju u kojoj nemaju mesta, ili soba košta trista dolara par nedelja pred naš put u Evropu. Pričamo da prikrijemo nervozu, i ovaj Hamilton i nije neki po mraku; ako su ga i izgradili, gde su im ljudi? Pa petak je, bliži se ponoć, ako neće magija proći ulicama sada, kad će? Gledamo jedna u drugu često i smešimo se. Biće sve okay. Neka priča bajke ko voli, ovo jeste avantura. I Hamilton sigurno nikada nije bio tako cool kao te večeri

Nailazimo na bar sa terasom punom ljudi, svi drže piće, isto kao i u Torontu. Još malo dalje, i eto Šeratona. Vrata se otvaraju automatski. Kakva usluga. Osmesi su sada dobili na kvalitetu i širini. Prilazimo recepciji, lepo se pozdravljamo i pozdravljaju nas. Želimo sobu, molim, i vadim kreditnu karticu iz tašne. Ona još ne zna da imam i onaj papirić u tašni, to ću joj reći drugom prilikom, ali vidim da sam je impresionirala. I meni samoj tu postane jasna lekcija celog iskustva - a girl needs her credit card. Ne sumnjam da je moguće upuštanje u avanture i bez njih, ali recimo da ja glasam za plastičnu moć. Samo jedna od manifestacija one lekcije o nezavisnosti. To je to, baby. Ne pamtim kad sam se poslednji put tako dobro osećala, iako ne mogu da ne uočim da je čudno da njima nije čudno kako smo se nas dve pojavile niotkuda, oko ponoći, bez prtljaga, jedna među nama dete, ali sa licima koja sijaju kao naša čak i Hamilton dobije malo magije. Soba nije puno skupa, i to je dobra vest, i hotel nam se sve više dopada. Hamilton nam nije više zanimljiv, složile smo se, idemo odmah u lift. Soba je velika, sa dva udobna kreveta fino naslagana perinama. Od Brisela gajimo veliku naklonost prema hotelima. Odjednom smo jako umorne. Uvlačimo se pod pokrivače i ubrzo poželimo jedna drugoj ‘laku noć' ali ne bez struje kikotavog smeha, vrlo vrlo zadovoljnog. Došle smo u Hamilton da bi spavale u ovim udobnim krevetima? Pa šta.

Jutro nas budi rano. Imam puno obaveza tog dana i klinka već zna da ustajemo pre 7, doručkujemo i vraćamo se nazad. Avanture su za odgovorne ljude, kako ih inače finansirati? Obilan doručak i mala šetnja pred dolazak busa za Toronto. Obasjan suncem, Hamilton, kao i sve, izgleda bolje. Na par minuta hoda od hotela imaju park. Klupe nisu loše i park je prihvatljiv, ali verujem da prava vrednost Šeratona tek sada blista punim sjajem. Bolešljivi golubovi, puno mršaviji od naših, guguču i guraju jedni druge, neumorno kljucaju. Generacije života u industriji i zagađenju, verovatno, ali ovo ipak izgleda kao pristojna destinacija za avanturu kad imaju i drugačije golubove.

U busu opet sedimo pozadi. Ispred nas jedna devojka se muči sa poezijom i svojom beležnicom. Napolju se sada vidi ravnica, i beskrajni autoput. Pričam joj o nečemu što sam čitala oko godišnjice izdavanja ‘On the Road' per par godina, kako su ovi muiltipleksi od autoputeva ubili draž putovanjima. Ako jednom krenemo u jednu veću avanturu, to će morati da bude po malim putevima, koji prolaze kroz prava mesta pa da vidimo kako ljudi žive, zastanemo gde nam se hoće. Ovo je tako prazno, izbija smisao pa i samu želju za avanturom. Ona se potpuno slaže i navodi kako je ona to već uočila kad je išla sa ocem na kampovanje i zapamtila je razliku, sa putevima koji negde vode a ne samo prolaze, čak i kroz velegrade, jer ništa ne sme da uspori tok saobraćaja. Smešimo se srećne, promenjene, i udobno zavaljene malo ćutimo.

U Toronto smo stigle u 9. Dvanaest sati nakon ideje o avanturi, avantura se desila. Sve nam je izgledalo lepše. I bilo je dobro vratiti se kući.



Komentari (24)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

kick68 kick68 16:26 07.08.2011

blesavi geni

Sa 14 godina ja sam maštala da ću putovati; ona ne čeka. Očigledno je da su se moji geni raspevali u udobnom jezgru njenih ćelija, ali da su baš toliko blesavi... ne smem ni da zamišljam šta će joj sledeće pasti na pamet

Moj stariji (13.5) hoce u Italiju! "Igra neku krvavu kompjutersku igru":)) zvanu Assassin's Creed sto ga je nagnalo da potrazi dosta podataka o renesansi i naravno, da predlozi da eto skoknemo do Italije da sve to on licno moze da overi. Moji geni al' na kub. Morace da popriceka.
ona je imala puno problema sa drugaricama nedeljama unazad, od vrste za koju ja ne samo da nisam čula u njenim godinama nego nisam znala da je moguća sve do nedavno.

Cat's eye

Mean girls

Sa decacima nije lako, ali sa devojcicama ume da bude jos gore.
Ivana Knežević Ivana Knežević 16:51 07.08.2011

Re: blesavi geni

kick68
Moj stariji (13.5) hoce u Italiju! "Igra neku krvavu kompjutersku igru":)) zvanu Assassin's Creed sto ga je nagnalo da potrazi dosta podataka o renesansi i naravno, da predlozi da eto skoknemo do Italije da sve to on licno moze da overi.


Eto kako se svakodnevno pokazuje kako nista ne znamo

Deca ce biti deca, i to ostaje najvece - i jedino - bogatstvo nase vrste.
Da im mi nudimo tako lose primere ponekad zakaze. Koja sreca!

kick68
Sa decacima nije lako, ali sa devojcicama ume da bude jos gore.


Nije deci lako. Mozda bi neki novi sport, kao sutiranje realnosti na primer, dovelo do neceg boljeg. Ovo sto im se nudi je junk koji ni toksicne deponije ne bi izdrzale.
eli.lacrosse eli.lacrosse 17:38 07.08.2011

Pravu stvar…

… ste uradile. Pobeći negde, makar na pola dana, makar 15 kilometara daleko, je najlekovitija stvar za koju znam. Ako se može i dalje, na zanimljivija a nepoznata mesta – još bolje.
Pozdrav od para koji se upravo sprema da pobegne.
Ivana Knežević Ivana Knežević 17:59 07.08.2011

Re: Pravu stvar…

eli.lacrosse
… ste uradile.


I mi smo to zakljucile

Dodatni element ovde je bio neplaniranje, pa instantna odluka, ali dobro je ispalo.
Malo a bogato iskustvo.

eli.lacrosse
Pozdrav od para koji se upravo sprema da pobegne.


Uzivajte!
Milan Novković Milan Novković 18:03 07.08.2011

Re: Pravu stvar…

Pobeći negde, makar na pola dana, makar 15 kilometara daleko, je najlekovitija stvar za koju znam. Ako se može i dalje, na zanimljivija a nepoznata mesta – još bolje.

Meni je ultimativni lek sesti neplanski u kola pa u prirodu. Priroda prosto leči sve boljke.

Tako da ja Ivani posebno zavidim na Kanadi, prostranstvu, šumama i jezerima.

Naš prvi turistički odlazak u US je bio na dve nedelje, zapadna strana, 5,000 Km krug po nacionalnim parkovima i onome između.

Samo smo bukirali prvo prenoćište unapred, ostalo što usput, što pod šatorom.

Čini mi se da je na faksu bilo još uzbudljivije - ostavimo Fiću u Sloveniji u podnožju alpa, pa ranac na rame i u planine, od planinarskog doma do doma.

Ok, može ovo i po gradovima, naravno, i ja volim nove i stare gradove, nego sam od malena više naviknut na prirodu.
Ivana Knežević Ivana Knežević 18:15 07.08.2011

Re: Pravu stvar…

Milan Novković
Tako da ja Ivani posebno zavidim na Kanadi, prostranstvu, šumama i jezerima.quote]

Pa...
Ivana nije nista prakticno videla od tog prostranstva, suma i jezera.

Ne voli bube koje grizu, ni da joj bude hladno, a i ravnica je mnogo ravna i velika, pa jos ako mora da vuce nesto na ledjima...nista od toga.
Nije da ne planira, i uziva u prirodi, slaze se i da je najlepsi i najbolji lek, ali sta ako se umori a do sledece civilizacije je pola dana putovanja?

Imam jednu poznanicu koja organizuje zenske kanu ekspedicije po Ontariju svake godine, i pozvala me je jednom, sa nadom da cu prosiriti krug. I stvarno sam bila impresionirana ovim super-zenama. Pravi ekspploreri. Jedna se lomatala po nekoj reci oko polarnog kruga sa muzem i jednim drugom nedelju dana, nigde nicega osim divljine... i nisam mogla da ne prihvatim da od avanturiste posedujem eventualno slovo 'v'. Ja bih najradije da prosetam nekim starim gradom pa sednem na trg i narucim kapucino ili casu vina. A moze i neki fini dezert.

Ovo vase idilicno zvuci, Milane.
Ici cemo i mi na road-trip, ima i moja priroda strane koje jos vredi otkrivati, ili isterati napolje
bocvena bocvena 17:50 07.08.2011

Za 7 dana

moja kćer i ja se spremamo na put. Same. Po prvi put bez naših muškaraca.
Toliko se radujemo, da su njih dvojica blago uvredjeni i ljubomorni.
Tvoja priča o avanturi mi je legla k'o kec na 10.

Raširila sam oči i čekam da svet nahrupi unutra.
Ivana Knežević Ivana Knežević 18:04 07.08.2011

Re: Za 7 dana

bocvena
Raširila sam oči i čekam da svet nahrupi unutra.


Takva vrsta ocekivanja je prosto ambrozija za duh.
I neverovatno je koliko ce najmanje od malih stvari doneti uzivanje. Bice vam divno.

Klinka kaze da nam je ovo putovanje - ono veliko koje je doslo kasnije - bilo najbolje do sada. Kako je lepo imati tako dobro drustvo.

Sto su njih dvojica ljubomorni je znak da su tuned-in, i to je pozitivna stvar. Kad ljubav vlada, vestina vladanja je sledeci korak. Imam osecaj da to tebi dobro ide
razmisljam razmisljam 19:56 07.08.2011

Несналажење

Ivana Knežević

ona je imala puno problema sa drugaricama nedeljama unazad, od vrste za koju ja ne samo da nisam čula u njenim godinama nego nisam znala da je moguća sve do nedavno.


Остају ми сасвим недокучиве те клиначке заврлзламе око дружења. Некако, имам утисак да је раније све било неупоредиво једноставније.
Сада, ничим изазвана, подела на популарне и непопуларне ( ??? ) у којој се никако не сналазим.
Моје Мало Дете спада у непопуларне. Има другачија интересовања, слуша другачију музику, не јури за трендовима, још нема дечка ( забога, тек јој је четрнаест ), а камо ли да их мења једном недељно како је то уобичајено...
Срећом, чврста је. Одолева.
Колико је то емотивно кошта не смем ни да мислим.
Опет, подржавам њену потребу да се не утопи у матицу површности која се ваља свуда око ње. Патим због тога што немам другог начина да јој помогнем, осим својом љубављу.
За своје место у друштву ипак ће морати да се избори сама.
А ја ћу бити ту, за сваки случај, ако ( када ) се саплете, да је прихватим и покушам да јој залечим ране.

Ivana Knežević Ivana Knežević 21:01 07.08.2011

Re: Несналажење

razmisljam
Срећом, чврста је. Одолева.


To je najvaznije. Ne moze da joj bude lako, ali sa takvim karakterom i podrskom koju dobija kod kuce, sanse su dobre da ce mesto koje nadje sebi biti pravo za nju. Bolje od toga ne moze.

Srecno! :)
outcast outcast 23:39 07.08.2011

Izvini ali moram da kazem...

... udovoljavati zeljama svog deteta zato sto se ne oseca dobro nije dobro :)

Sorry to be a party pooper...

Grad ( Konstantin Kavafi )


Kažeš: "Poći ću u neku drugu zemlju, poći ću do drugog
mora.
Naći će se drugi grad bolji od ovog.
Svaki moj napor je ovde proklet, osuđen;
i srce mi je - kao leš - pokopano.
Dokle će mi um ostati u ovoj tmini.
Kud god da skrenem pogled, kud god da pogledam,
crne ruševine svog života spazim, ovde,
gde sam proveo tolike godine, proćerdao ih i upropastio."

Nove zemlje nećeš naći, nećeš pronaći druga mora.
Ovaj grad će te pratiti. Ulicama ćeš se kretati
istim. U istom ćeš susedstvu ostariti:
u istim ćeš kućama osedeti.
Uvek ćeš u ovaj grad stizati. Da nekud drugde odeš - ne
nadaj se -
nema za tebe broda, nema puta.
Kao što si svoj život ovde proćerdao, u ovom tako malom
kutu,
straćio si ga i na celoj kugli zemaljskoj.

Ivana Knežević Ivana Knežević 00:54 08.08.2011

Re: Izvini ali moram da kazem...

outcast
... udovoljavati zeljama svog deteta zato sto se ne oseca dobro nije dobro :)


Nema mesta izvinjenju - u pravu si. Ima izuzetaka, i mora se naci balans, ali pazljivo.

Hvala za glas razuma, kao i za ovaj izbor :)
outcast outcast 13:04 09.08.2011

Re: Izvini ali moram da kazem...

Ivana Knežević

outcast... udovoljavati zeljama svog deteta zato sto se ne oseca dobro nije dobro :) Nema mesta izvinjenju - u pravu si. Ima izuzetaka, i mora se naci balans, ali pazljivo.Hvala za glas razuma, kao i za ovaj izbor :)


Znam - sto neko rece roditeljstvo ne dolazi sa uputstvom za upotrebu , pa se snalazimo kako znamo i umemo. Inace, prokomoentarisala sam pomalo ostro, samo sa jednom recenicom, jer i ja sama to ponekada radim...
Ivana Knežević Ivana Knežević 01:15 10.08.2011

Re: Izvini ali moram da kazem...

outcast

Znam - sto neko rece roditeljstvo ne dolazi sa uputstvom za upotrebu , pa se snalazimo kako znamo i umemo. Inace, prokomoentarisala sam pomalo ostro, samo sa jednom recenicom, jer i ja sama to ponekada radim...


A ima i ona: ko prezivi, moze slobodno da se hvali - zasluzio je

Ja nalazim da sam teoretski sjajna kao roditelj. U realnosti... snalazenje nije tako urodjena vestina kako bi se ocekivalo, ozbirom da se ovo desava ljudima unazad koji milion godina.
Ali tu smo, i sada je trenutak. To je sve. Srecno svima nama, i nasoj deci
fantomatsicna fantomatsicna 01:21 08.08.2011

Divno

Dopadaju mi se njene ideje.I ja dolazim na iste ..redovno i spakujem moju dvogodisnju klinku pa odem:)
Ivana Knežević Ivana Knežević 02:19 08.08.2011

Re: Divno

fantomatsicna
Dopadaju mi se njene ideje.I ja dolazim na iste ..redovno i spakujem moju dvogodisnju klinku pa odem:)


Klinka je divna, to stoji. I drago mi je da ti gajis slicne dobre stvari :)
Ove malo vece klinke su izazov svoje vrste, ali nije lako ni sa majusnim klinkama.
trener92 trener92 01:29 08.08.2011

Avantura?

Uvek , to taj pravi duh !
i jasno mi je da je ovo više od želje. Pobeći iz mizerije i pobeći iz ovog grada, neka su oba kratkotrajna, izgleda kao vrlo primamljiva jednačina

Ne smem da joj ubijem duh

i ako bi uvek slušali glas razuma , šta bi bilo sa našim duhom?

Jedna pesma za neku novu avanturu :)



Ivana Knežević Ivana Knežević 02:26 08.08.2011

Re: Avantura?

Eh, dragi treneru, htela sam da krenem ozbiljno ali sam greskom pustila odmah klip pa mi sad ne ide :)

Duh za avanture je okay, ali ovo nije bilo jednostavno. Posto nemamo kola, koja mogu da posluze kao bubble, ili kucica na tockovima, oklopno vozilo i sl., morale smo da izadjemo u svet, a ovo je bilo prilicno rizicno. Ja jesam snalazljiva, ali kad su deca u pitanju to se ne racuna, ili izgubi 90% vrednosti.
I tako, sve je dobro ispalo, ali sam ja ipak odrzala lekciju kasnije.

trener92
i ako bi uvek slušali glas razuma , šta bi bilo sa našim duhom?


Nije samo razum koji ubija duh. Ali mora se sacuvati, slazem se.

Ulozicemo ovu pesmu u sledecu avanturu obavezno :)
trener92 trener92 11:35 08.08.2011

Re: Avantura?

Ivana Knežević

Dobra pesma, čini čuda ,omekša I one koji su u svakom trenutku na oprezu , spremni na odbranu naoružani najsnažnijim i najracionalnijim argumentima, za :protiv ,
a kako ne bi …
Očigledno je da su se moji geni raspevali u udobnom jezgru njenih ćelija, ali da su baš toliko blesavi.

:)
Slažem se da nije samo razum taj koji može da ubije duh .

Pretpostavljam da je roditeljima komplikovano (roditeljima (većini )je mnogo toga komplikovano)( sećajući se kako je bilo mojim roditeljima kada sam otprilike bio tih godina i želeo pošto-po-to da istražujem nove svetove sa rancem na leđima )

Ako bi se na sve gledalo strogo , onda ništa nije jednostavno , i uvek postoji ono ,da ali …ako bi se isplaniralo onda možda , ali to nije to ,to je ono što “klinka” hoće (to je ta radoznalost,želja za avanturom ) i u stvari jeste, jednostavno, samo treba imati nekoga ko će da te podrži ,kao mama Ivanu , na primer
Ivana Knežević Ivana Knežević 03:05 09.08.2011

Re: Avantura?

Hvala za ovako lepe reci i razmisljanja, treneru.
Nije lako naci tu zivotnu liniju koja vodi do pravih avantura, do izvora dobrih stvari, i jos sacuvati sve to od zagadjenja.
Hvala i na poverenju da klinka ima na koga da racuna u svemu tome
49 41 49 41 03:23 08.08.2011

Spora igra

СПОРА ИГРА


Да ли си икад гледао децу
на рингишпилу?
Или слушао како киша
запљускује земљу?

Да ли си икад пратио
лептиров хаотичан лет?
Или зурио у сунце
на заласку?

Боље успори.
Не плеши тако брзо.
Време је кратко.
Музика неће трајати заувек.

Да ли протрчиш кроз сваки дан
као да летиш?
Кад питаш Како си,
чујеш ли одговор?


Кад се дан заврши,
одлазиш ли у кревет
са следећих стотину следећих послова
који јуре кроз твоје мисли?

Боље успори.
Не плеши тако брзо.
Време је кратко.
Музика неће трајати заувек.

Кажеш ли некад свом детету
Урадићемо то сутра
и у својој журби
не приметиш његову тугу?

Да ли си икад изгубио контакт
и допустио да умре добро пријатељство
само зато што ниси имао времена
или ниси позвао и рекао Здраво?

Боље успори.
Не плеши тако брзо.
Време је кратко.
Музика неће трајати заувек.

Кад трчиш да стигнеш негде
пропустиш половину забаве која те тамо чека.
Кад бринеш и трчиш кроз дан,
исто је као да си бацио неотворен поклон.



Живот није трка.
Успори.
Чуј музику
пре него што се песма заврши.

* * *
Ivana Knežević Ivana Knežević 03:40 08.08.2011

Re: Spora igra

Hvala najlepse.
Spora igra je dosla u pravom trenutku, i razvukla sirok osmeh preko lica.

Lep pozdrav,
49 41 49 41 04:00 08.08.2011

Balada o prolaznosti - Arsen Dedic

http://youtu.be/WfgVpt01aVI
Ivana Knežević Ivana Knežević 03:06 09.08.2011

Re: Balada o prolaznosti - Arsen Dedic

Poslusacu ovo - hvala!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana